Zrno soli

Prošlog ljeta bila sam na jednom ostrvu u susjednoj zemlji, u maloj apart vili kod Iva, čovjeka koji je rođen tamo, a danas živi u Zagrebu. Jednog jutra čuo je kako prijateljici govorim da ne funkcionišem dok ne popijem svoju kuvanu kafu. Na ostrvu je danas sve moderno — espresso aparati, brunch koncepti i kokteli — ali domaću kuvanu kafu više ne pravi baš svako.

Od sjutradan me je svako jutro čekala kafa. Bez pitanja. Bez posebne priče. Samo mali znak pažnje čovjeka koji je slušao. Već trećeg jutra sjedjeli smo Ivo i ja uz tu istu kafu i pričali o ostrvu, Zagrebu, Crnoj Gori, ljudima, navikama, ljetu, životu.

I upravo tako počinju najljepše priče sa putovanja.

Slično je bilo i u Ulcinju. Ljudi kod kojih sam boravila dočekali su me hladnom lubenicom, domaćom limunadom, rakijom i mezom na verandi. Dan po dan ostajala sam sve duže sa njima u razgovoru, a onda saznala da su povratnici iz Beča koji su odlučili da se vrate svom moru i svom gradu. Danas smo, naravno, i dalje u kontaktu.

Nekoliko sedmica kasnije spavala sam u šatoru pod zvijezdama na katunu Bogićevica. Raba iz Plava, žena koju do tada nijesam poznavala, pozvala me u svoju kolibu na kafu kao da se znamo godinama, bez uvoda jednostavno „komšinice hajd’ na kafu“. Vodila me po katunu, pričala priče o porodici, planini i životu, a uveče spremila jagnjetinu na mlijeku… Najtoplije, neisforsirano, prirodno gostoprimstvo čisto kao iskrena priroda okolo, higijena na najvećem nivou i gozba na planini bez struje. Nema tu ništa osim malog solarnog panela koji služi za frižider i za punjenje telefona, za koji signal imaju kad se popenju visoko na brdo iznad katuna. Ali svega je bilo kad Rabe. Raba je danas moja prijateljica. Kako se dobri ljudi raduju ljudima.

A onda zimus u Kolašinu. Sezona skijanja srećom se bila odužila, pa je na visinama još bilo snijega, dok su u dolinama oni koji poznaju prirodu i taj kraj već brali mlado proljećno bilje. Poslije skijanja Dragica kod koje boravim kad sam u Kolašinu, u njenim apartmanima, žena koju mnogi od milja zovu „majka svih skijaša“, iznosi mladu koprivu i srijemuš, tek ubrano prvo proljećno bilje, a uz njega i malo keltske soli — “da bude zdravije”. I opet isti osjećaj pažnje ljudi koji pamte sitnice.

Pamtim vlasnika malog butika u starom dijelu Monpeljea, u ulici kroz koju sam prolazila gotovo svakog dana. Prvog dana obratio mi se na ruskom jeziku, potpuno uvjeren da sam Ruskinja. Nijesam ga ispravljala. Danima smo razgovarali na ruskom, smijali se, pričali o životu, da bih mu tek posljednjeg dana pokazala na mapi odakle dolazim. Smijao se iskreno. Ni on, zapravo, nije bio izvorni Francuz — negdje u njegovoj porodici ostalo je slovensko porijeklo koje je, valjda, prepoznalo nešto blisko.

Jedan moj prijatelj mi je jednom u Americi, pomalo začuđeno posmatrajući kako svakodnevno na mom lošem engleskom lako razgovaram sa nepoznatim ljudima i naizgled nekomunikativnim Amerima (šta su ti predrasude…) rekao:“Ti bi i sa bilbordom progovorila.” Mislim da nije do mene, već do energije koju odašiljemo.

Ne pamtim samo mjesta. Ljude pamtim duže. I kada danas razmišljam o svim destinacijama koje sam obišla, shvatam da nijesam najviše pamtila enterijere, zvjezdice ni adrese. Ostajali su ljudi. Njihova pažnja. Njihova jednostavnost. Njihova ljudskost. Možda su upravo ti mali znakovi pažnje ono zrno soli koje životu daje ukus.

Jer, kao što nekom dobro spremljenom jelu nedostaje ono jedno zrno soli da bi dobilo puni ukus, tako i putovanjima i mjestima često nedostaju „sitnice“ iz kojih nastaju druženja, razgovori i ona rijetka, iskrena bliskost među ljudima, ono najvrednije pamćenja.