Jedan dan, dvije zore

Ljeto na izmaku, obilježeno ekstremno visokim temperaturama kao da nam je jasnije pokazalo različita lica iste zemlje. I možda nas ova sezona natjera da se pogledamo u ogledalo i zapitamo: jesmo li u trci za kvadratima, zvjezdicama i „rekordima“ uspjeli da sačuvamo ono po čemu smo svoji?

Ljeto nam je opet bilo na granici izdržljivosti. Obala je prošla kroz svoj dobro poznati sezonski emotivni krug: aprilsko-majski strah i vječno pitanje „gdje su gosti?“, pa jul u kojem su te granice izdržljivosti testirali aerodromi, putevi, plaže i – novčanici. Avgust nas je ponovo podsjetio šta znači masovnost svega, septembar bi trebao da se pretoči u postsezonu… Ali možda važnije od brojanja gostiju i noćenja jeste pitanje ko nam danas dolazi i šta taj gost od nas očekuje. Moderni gost više ne želi da plati iluziju luksuza. On traži smisao. Sve je manje impresioniran sjajnom fasadom, velikim logom ili cijenom koja sama treba da bude dokaz ekskluzivnosti. Ono što mu nudimo kao luksuz često već ima tamo odakle dolazi. Na put kreće upravo po ono što nema – i da se odmori od onoga čega mu je kod kuće previše. Crnogorski sjever je ovog ljeta bez velike pompe osvojio pažnju putnika i postao tihi pobjednik sezone.

Nijesmo tamo dobili mnogo novih velikih hotela – nažalost. Ali se paralelno razvijalo nešto drugo. Mnogi koji su imali zemlju, staru kuću ili ono naše dragocjeno „porijeklo odozgo“ počeli su drugačije da gledaju na ono što imaju. Pojavili su se mali smještaji, seoska domaćinstva, kolibe, katuni i etno-sela. Ono što je do juče nekome izgledalo kao mjesto iz kojeg treba otići, danas postaje mjesto u koje drugi žele da dođu. Vrijednosti sela iz kojih su naši preci odlazili tražeći lakši život danas ponovo dobijaju cijenu. Jednostavan, ali nimalo lak seoski život, za gosta koji dolazi „odozdo“ postao je luksuz.

Ali veliki priliv gostiju na sjeveru za nas je, da se ne lažemo, i novo iskušenje. Treba naplatiti ono što vrijedi, ali ne i pretjerati – a umijemo mi to. Prečesto se ponašamo kao da sjutra ne postoji, bez strpljenja da vrijednost gradimo dugoročno.

CRNA GORA NIJE ILI–ILI. Najvažnija lekcija ovog ljeta možda je upravo u tome što Crna Gora više ne smije da se posmatra kao jug koji zarađuje i sjever koji čeka svoj red. Sjever više ne čeka. I baš na tom našem sjeveru postoji mjesto koje kao da je priroda napravila da nam objasni cijelu ovu priču. Šavnik – varoš dvije zore. Zbog specifičnog reljefa, u danima oko ravnodnevice sunce tamo ujutru izlazi iza brda Kravica, zatim oko 14 časova nestaje iza Gradca, pa varoš nakratko ostaje u sjenci. Nakon toga sunčevi zraci ponovo prodiru kroz kanjon rijeke Bukovice i još jednom obasjavaju Šavnik, prije nego što sunce konačno zađe iza planine Vojnik. Kao da mu priroda, poslije prvog sumraka, pokloni još jednu priliku za svjetlost. I možda nam upravo Šavnik daje najbolju turističku lekciju ovog ljeta. Jedan dan može imati dvije zore, ali sunce je isto. Kao što ni Crna Gora nema dva turizma – jedan na moru i drugi na sjeveru. Ima jednu zemlju koju tek treba da naučimo da nudimo kao cjelinu. More bez planine je samo pola priče. Planina bez mora takođe. A između njih je jezgro jednog ploda. Tek zajedno – to je Crna Gora. Druga zora nije drugo sunce. Ona je samo druga prilika da isto svijetlo vidimo drugačije.