Mart se prelio u april – kao kad odjednom niknu visibaba i ljubičica: očekujemo ih, a ipak se iznenadimo kada ih ugledamo. Mi se inače nadamo da će tako biti i sa ljetnjom sezonom koja bi trebala makar u aprilu početi, da će i turisti doći i iznenaditi nas i biti neka super sezona. Da, tako mora biti… Jer, mi smo kao ljepotica koja se oslanja na ono što joj je dato rođenjem, zaboravljajući koliko vrijedi ono što zna i umije.
Mart je bio dinamičan kao skijanje na našim planinama i kupanje u moru u istom danu. Ujutro snijeg pod nogama, popodne sunce na licu. I u aprilu možemo skijati, snijega ima, i kupati se na moru, fotografije potvrđuju to, a u dolinama zaorane njive, behar na voću, rano cvijeće procvjetalo… Kako mi genijalno ne umijemo iskoristiti kao adut našu ljepotu kontrasta i beskraj mogućnosti da privučemo turiste, te sniježne vrhove planina što se nadvijaju nad toplim sinjim morem… biće da je ona stara izreka dovijeka tačna: „nije ko ima no ko umije.“
Samonikli cvijet jagorčevina je vjesnik proljeća. Niče rano, kada snijeg još ne nestaje. Njena boja i miris nas podsjećaju na nove početke, na pažljivo oblikovan rast i harmoniju. Izraste i u hladu gdje sunce jedva dopire, ali na zdravoj zemlji, u šumi kiseonika – bori se za život. Osmjehnemo se kad je ugledamo – i znamo da je sve moguće, ali tek ako rastemo u skladu s prirodom oko sebe.
U tom ritmu nastajale su i naše nove priče. Snimali smo prve epizode budućeg podkasta Kafa s Caffeom – spontano, iskreno, sa osjećajem da je vrijeme za drugačiji format razgovora, onaj koji ne žuri i ne glumi.
Bilo je i vina, vinskih izložbi i salona više nego ikad ranije – od Herceg Novog, preko Podgorice i Budve, do Bara… niz susreta ispunjenih aromama, razgovorima i razumijevanjem koje se stvara oko čaše dobrog vina. Nekoliko intenzivnih događaja koji pokazuju da publika zna da prepozna kvalitet kada mu se pristupi bez pretjerivanja. Rastemo kao Zemlja vina, nastupali su naši vinari pod okriljem privredne komore Crne Gore na čuvenom ProWein sajmu u Dizeldorfu – i svijet sada zna da smo tu, spremni da odmjerimo snagu sa najboljima, a tek će otkriti koliko i kako treba.
Ljudi prate ritam Zemlje. Svjesno ili nesvjesno, pokušavamo da rastemo zdravo, da se ne ubrzavamo, ne nadglasavamo prirodu, već da joj se prilagodimo. I dok pokušavamo da zadržimo taj prirodni ritam, svijet oko nas često ga remeti. Kada Zemlju potresaju ratovi, geopolitički lomovi ili globalne nesigurnosti, trudimo se da pronađemo svoj tempo i kiseonik u vlastitim životima. Svuđe se to oslikava: u načinu na koji putujemo, gdje boravimo, koliko ostajemo i šta cijenimo i pamtimo. Ali ono što se najviše osjeća na svakom nivou rasta nije količina. Već promjena u ukusu, svega. Prostori su počeli da govore mirnije. Manje je potrebe za dokazivanjem, više za osjećajem. Materijali su topliji, linije jednostavnije, a atmosfera ono što se pamti. Za stolom se dešavaju nove priče. Ukusi su jasni, kompozicije odmjerene, a vrijeme ponovo dobija svoju vrijednost. I efekat postoji – ali je suština u prvom planu. Sve češće biramo ono što nam prija, a ne ono što se nameće.
Proljeće nas ne čeka, uzelo je paletu i slika najljepšim bojama sve okolo. Svojom energijom, jasnoćom i mirisom podsjeća nas da novi život, nove ideje i nova iskustva niču upravo sada. Gradovi su ubrzali, terase se otvorile, razgovori produžili.
Trebamo (moramo) pratiti ritam Zemlje (to je uslov opstajanja života na njoj), a ne kalendara. Spremati se kao što se priroda mijenja, prilagoditi se na vrijeme. Isto važi i za ljetnju turističku sezonu. Ko zna – zna, znaće i imaće.
