Jesen je već uzela svijet pod svoje — tiho, ali odlučno. Ulice mirišu na pečeni kesten i kukuruz, svijetla su postala mekša, a priroda se presvukla u svoje otmene tonove: masline, meda, lješnika, rubina… Sve je sporije, dani divni, intenzivne boje, ali kraći, no tu su još uvijek sunčana jutra koja nemaju cijenu. Kao da se i dan, i čaša vina, i ljudski glas usklađuju s ritmom sezone. Od boje pijeska, ljetnje i zlaćane, svijet se sada polako preliva u tonove rubin-vina — bogate, raskošne i meke poput večernjeg svijetla pomiješanog sa zalaskom u daljini.
Ovo je ono doba godine kad se sve mijenja bez žurbe. Restorani širom svijeta presvlače enterijere, mijenjaju tkanine, tonove i svijetla. Lanene zavjese zamjenjuju baršunaste, meniji se pune mirisima vrganja, smokvi...
Vrijeme se usporava.
Boje masline i crvenog vina vladaju i modnom scenom i gastronomijom. Na pistama saten poprima ton konjaka, u tanjirima se pojavljuju tople nijanse jeseni, a u čašama vino ima onu meku, zrelu notu koja grije i iznutra i spolja. U tom skladu tekstura i mirisa, jesen postaje gotovo opipljiva.
Na trpezama se ponovo rađa jednostavnost: dugo spremana supa sa puno povrća koja miriše na djetinjstvo, domaći hljeb pečen istog dana i vruć načet da se među kore stavi skorup… palačinke se češće kući prže, vino se pije sporije. A u restoranima se više ne traži buka, nego atmosfera. To je luksuz koji nema cijenu.
Jesen nas, zapravo, priprema za sve ono što dolazi: za druženja uz vatru, za razgovore koji traju, za sve te male rituale koji nas vraćaju sebi. U njenom ritmu, u toj sezonskoj metamorfozi, sve ima smisla — i promjena, i prolaznost, i toplina.
Jer, prava umjetnost življenja, baš kao i ugostiteljstva, nije u velikim gestovima, već u nijansama. U tome da znaš kada dodati svijetlo, a kada samo kap maslinovog ulja — za sjaj, za toplinu, za dušu.
A onda, u toj mekoj pozlati, već se osjeća dolazak zime. Diskretan, kao dah vanile i cimeta u vazduhu, kao prva svijetla koja blago zasijaju u izlozima. Sve polako prelazi u ton očekivanja — one tihe radosti koja se javlja kad svijet počne da svjetluca, a dani mirišu na dom. Priroda polako daje uvodnu scenu “dolazi zima…”. Neki ipak već sad ubrzavaju poslove, bliži se kraj godine… a naporedo rezervišu destinacije za odmor i razmišljaju gdje bi mogli dočekati prvi snijeg ili sunce južnih obala. Putovanja postaju mjerilo slobode, a planiranje uživanje u “međuvremenu”.
I baš tu, u pripremi, u planiranju i sanjanju, otkrivamo posebnu čar: kako spojiti užitke i obaveze, kako dozvoliti sebi trenutke uživanja u sadašnjosti – sad i ođe. Svaka šetnja, svaka pauza uz šoljicu kafe, čaja, čašu vina… postaje mali ritual — podsjetnik da sezona ne prolazi samo vani.
Zima dolazi, ali bez naglosti, ako nas snijeg ne iznenadi, a vala i da hoće, posljednjih godina bio je škrt… Sve je ovo prirodan nastavak priče koju je jesen započela svojim bojama, svjetlom i mirisima. I dok jesen prelazi u zimu, a svijet se presvlači u svoj svečaniji ton, misli polako dopiru do praznika koji dolaze — svjetla su sve bliža, dani kraći, a kalendarska godina lagano sklapa svoj posljednji list. I sve što ostaje u tom trenutku jeste ona tiha radost nade i vjere…
