Krda divljih konja koja slobodno prelaze visoravni, stada rasnih goveda na pašnjacima, miris borovine, more borovnica,planinski vrhivi i vijenci– nebeske hridi, puno divnih ljudi sa svih strana svijeta koji vole i poštuju prirodu. Jul na Komovima. To nije razglednica. To je Crna Gora.
Na Komovima sam vidjela sredinom jula ono što želim da vidim. Parkirališta puna automobila iz različitih evropskih zemalja. Ljude koji su izabrali širinu i mir planine. Kampere koji su odlučili zamijene hotelsku sobu šatorom. Planinare. Puno njih. Od rane zore radosno se penju, ispred njih su vrhovi Komova: Kučki, Srednji, Ljevoriječki, Vasojevićki…
I važno i POHVALNO: Mnogo posjetilaca, smeća niđe!
Pogled sa Komova se prostire i odmara na vrhovima koji se jedan za drugim nižu prema horizontu – Durmitor, Prokletije, Bjelasica, Moračke i Kučke planine. Dok ih posmatrate, visoko gore na nebu iznenada se pojavi orao i uspijete da ga vidite i nestane u visinama… Ne traži pažnju, ne pravi spektakl. Samo vas na trenutak podsjeti da ste u prostoru u kojem je čovjek gost, a priroda domaćin.
Dok svijet sve više istražuje destinacije novih iskustava Crna Gora ih već ima – u svojim planinama, šumama i ljudima. I na moru naravno. Sve više putnika prelazi hiljade kilometara ne zbog onoga što je izgrađeno, već zbog onoga što se ne može izgraditi. Zbog planina. Zbog čistog mora. Zbog šuma. Zbog pašnjaka. Zbog slobode koju pruža priroda. Zbog zvjezdanog neba bez svjetlosnog zagađenja. Zbog osjećaja da makar nekoliko dana žive sto posto čisti život. To nije prolazni trend. To je promjena načina na koji ljudi danas putuju.
Upravo zato vjerujem da najveći turistički potencijal Crne Gore nije nastao investicijama, već prirodom koju smo dužni da sačuvamo. Naravno da su nam potrebni kvalitetni hoteli, putevi, aerodromi, planinarska infrastruktura i uređeni smještajni kapaciteti. I raduje me što ih ima mnogo više na sjeveru Crne Gore nego prije nekoliko godina. Raduje me što lokalne porodice na sjeveru naše zemlje uređuju katune, otvaraju seoska domaćinstva, grade male planinske kuće i što sve više mladih ljudi u tome vidi svoju budućnost. Upravo takav razvoj turizma daje smisao svemu o čemu godinama govorimo – da ljudi mogu ostati na svojim ognjištima, živjeti od svog rada i razvijati kraj u kojem su rođeni.
Ali… Nijedna investicija ne može napraviti ono što je priroda stvarala hiljadama godina. Ne može izgraditi Komove. Ne može stvoriti Durmitor. Ne može kopirati Prokletije. Ne može naslikati kanjon Tare. Ne može pustiti divlje konje da slobodno galopiraju preko visoravni. Ne može zamijeniti ni jednim vještačkim mirisom miris borove šume poslije ljetnje kiše. Ne može proizvesti borovnice kao s komovskih, plavskih… visoravni. Ne može.
I zato, dok se mnoge zemlje utrkuju u stvaranju novih turističkih atrakcija, Crna Gora već posjeduje ono što postaje najtraženiji luksuz savremenog svijeta – netaknutu prirodu. Ali upravo tu leži i naša najveća odgovornost. Najveći uspjeh neće biti ako naše planine svake godine posjećuje sve više turista. Biće ako turizam budemo razvijali dovoljno mudro da i za 20 ili 50 godina bude tamo isto kao danas. Prirodni luksuz nije neiscrpan resurs. Postoji samo dok ga čuvamo. Jer, najveća turistička vrijednost Crne Gore nije ono što gradimo, već ono što smo imali sreću da naslijedimo.
-1000x600-fixwidth.jpg)
.jpg)
