Sami sebi odsviramo kraj na poluvremenu

Postoji jedna rečenica koju sam u septembru čula nekoliko puta, na različitim mjestima i od različitih ljudi: „Umorni smo od sezone.“ Razumijem, jer iza jednog ljeta u turizmu stoje mjeseci rada, često bez slobodnog dana, sa manjkom zaposlenih, dugim smjenama, gužvama, vrućinom i pritiskom da se u nekoliko mjeseci zaradi dovoljno za mnogo duži period. Ali problem nastaje kada umor počne da se vidi u usluzi. Kada ono što je do juče funkcionisalo počne da se gasi i kada sezonu, svjesno ili nesvjesno, završimo sami. Kod nas se posljednji zvižduk često čuje čim prođe avgust — iako utakmica još traje. Sami sebi odsviramo kraj.

Na primorju su ljudi i u septembru na plažama. Sunce je, more je toplo, gosti su tu. A ponegdje već imate utisak da je sve pri kraju: plaža nije očišćena kako bi trebalo, bar radi svedeno – prodaje preostale zalihe pića, vrlo je neuredno, toaleti nijesu onakvi kakvi bi morali biti, jedna ili dvije osobe pokušavaju da rade sve. Formalno, objekat je još otvoren. Suštinski, sezona je već završena. Samo gost o tome nije obaviješten. A on je došao. Gost koji je došao u septembru nije došao „poslije sezone“.Došao je na svoj odmor i očekuje uslugu dostojnu cijene koju plaća i destinacije koja ga je pozvala.

Na sjeveru sam početkom septembra prepoznala isti problem. Četvrtog septembra nas dvanaestoro je išlo u ranije rezervisan smještaj, uz koji je bila dogovorena i večera. Na dan dolaska stigla je poruka da večeru ipak neće moći da pripreme. Ne zbog gužve ili popunjenog kapaciteta, već zato što imaju neke privatne radove i ne stižu. Večera se može pronaći na drugom mjestu, ali ako je nešto dogovoreno, gost očekuje da to i dobije. Posebno 4. septembra. Nije ovo priča o jednoj večeri. Ona je samo simptom. Imamo li mi uopšte snage za dužu sezonu? Jer, nije dovoljno godinama govoriti da želimo predsezonu, postsezonu, turizam tokom cijele godine, goste van jula i avgusta. Nije dovoljno praviti kampanje sa oktobarskim morem, zimskim primorjem ili septembarskim planinama. Neko tom gostu mora otvoriti vrata kada zaista dođe. I ne samo otvoriti vrata. Mora ga dočekati kao gosta, a ne kao nekoga ko je stigao prekasno.

Želimo dužu sezonu — pod uslovom da ona ne traje predugo. Želimo goste u oktobru, ali sredinom septembra već počinjemo da zatvaramo. Želimo veći prihod od turizma, ali smo nakon avgusta iscrpljeni. Želimo drugačiju strukturu gostiju, a sistem nam i dalje funkcioniše kao da turistička godina ima početak u maju i posljednji zvižduk 31. avgusta.

A gost koji dolazi 25. septembra ne osjeća da je došao „poslije sezone“. On je upravo tada na svom odmoru. Možda je mjesecima planirao putovanje, platio avionsku kartu, hotel, rent-a-car. Izabrao Crnu Goru jer mu je neko rekao da je septembar ovdje najljepši. Za njega je to sezona. Gost ne zna da je konobar radio 70 dana bez pauze, da vlasnik objekta nije imao slobodan vikend od maja ili da je neko u kuhinji već mentalno na godišnjem odmoru. I ne treba da zna.

Možda smo predugo o produženju sezone govorili kao o marketinškom zadatku. Kao da je dovoljno dovesti ljude. Naravno, zbog smanjenja obima posla ne mora sve raditi kao u špicu avgusta. I ne treba. Ali ono što radi mora raditi kako treba.

Ako ćemo i dalje u sportskom žargonu: maraton se ne trči tempom sprinta.