Prošle godine sam nakon ko zna koliko vremena, sjećanje mi ne seže do tad, napisala novogodišnju čestitku. Kupila sam u knjižari čestitku od papira, dječiji crtež je bio na njoj, plava zvijezda i UNICEF-ov znak – sjećam se. Uzela sam naliv pero, za koje se takođe ne sjećam kad sam posljednji put s njim pisala (a voljela sam i volim iako to rijetko radim da pišem naliv perom) i poslala je u daleku zemlju. Tempirala sam da stigne na vrijeme - otišla sam u poštu i tražila da se pošalje kao „preporučeno“. Ne sjećam se ni kad sam tako nešto poslala. Sjećam se da mi je bio neki mio osjećaj kad sam pisala... Ne sjećam se kad sam posljednji put dobila poštom novogodišnju čestitku. Ni pismo. Inače, kao i svi, olovkom napišem samo trenutne napomene ako je olovka i papir ispred mene, a telefon zauzet... Niko više ni ne piše čestitke - razglednice, iako ih ima u prodaji. Svi sve čestitamo i skoro sve jedni drugima kažemo elektronskom poštom, sms porukom, preko Vibera, Messenger-a, WhatAppa-a... - tako je najbrže, i ok, to je sadašnje vrijeme. Uhvatim sebe kako fotografiju koju držim u ruci pokušavam da raširim prstima kao da je na displeju...
Koliko god praznično raspoloženje bilo predivna oda životu, radosti i nadi, iz godine u godinu hvatam sebe, sramota je, šta ću, kako me mrzi da kuckam poruke čestitki, i da odgovorim na dobijene, što je, znam to, još veća sramota. Možda sam samo umorna od kucanja.
A na svaku želju treba zahvalnošću odgovoriti i uzvratiti, tako osnovno vaspitanje nalaže. Ali, nijesam jedina koja se umorila od čestitanja i zahvaljivanja, i gaji prezir prema onim cirkularnim istim porukama koje pošiljac pošalje svima u telefonskom imeniku... Imam sa nekim bliskim prijateljima običaj da se ni ne čujemo tih dana, pošaljemo neku fotku s mjesta đe smo... Imam i običaj da neđelju dana prije Nove, obilazim kafane s prijateljima, da nadoknadim sve ono „izvini“, „ne mogu“ , „nemam kad“... i da se pozdravimo do dogodine kad budemo imali kad. I ne zamjeram nikom ako mi ne čestita Novu godinu. I ne bih željela da meni niko zamjeri jer svakom uvijek želim srećnu svaku godinu i dan. Kad bi vratili običaj da kupujemo namjenski čestitke, pa ih pišemo, šaljemo... kao nekad - možda bi ipak imalo sve veću čar. Lijep je osjećaj i kad ih pišeš i dobiješ neku takvu. To je i čestitka i poklon. Možda da iznenadimo nekog jer više niko ne očekuje papirne čestitke. A svako bi joj se, vjerujem obradovao. Da napišemo HVALA ti za... ŽELIM ti da... TVOJ(A)... ili štagod... ŽELIŠ.
Evo, i firme, kompanije... da pošalju originalne čestitke poslovnim partnerima, bila bi fora, a ne one imejl razglednice.
Nije nostalgija, nego mi je samo žao što nemamo vremena ni za sasvim ličnu čestitku nego copy paste Viber poruka rješava sve.
Pa i kad stigne sa zakašnjenjem takva čestitka ima svoju draž, i zbog tog kašnjenja...
Možda da smo počeli na vrijeme, napravili spisak kome treba da pošaljemo čestitku...
Mogli bismo, ja uvijek kako bismo mogli, a nije uopšte nemoguće, naučuti djecu u školama i vrtićima da pišu čestitke, svojim rukopisom, svoje želje, crteže... i onda ih kupovati i slati takve prijateljima... jer dječije želje su najljepše...
a novac neka ide za nešto školi, vrtiću, ili nekome kome treba više od čestitke...
Lijep je osjećaj da vas u poštanskom sandučetu sačeka čestitka u hrpi računa... ili kad vi nekom priredite taj osjećaj.
I na primjer, starijim ljudima čestitka dobijena poštom priredila bi mnogo više sreće... da je drže u ruci, pa čitaju, čuvaju...
A novogodišnje papirne čestitke imaju dugu istoriju i ne bi je trebalo prekidati iako je ovo digitalna era... Novogodišnje čestitke na papiru su mnogo stara stvar. Drevni Egipćani i Kinezi su ih pisali na papirusu i prenosili u svitku, a slale su se i u srednjem vijeku kad su ih sa gravurma i ukrasima izrađivali monasi i bile su jako skupe, pa su bile privilegija plemstva. U Engleskoj je počela tradicija slanja kako bi se ohrabrili obični ljudi da u što većem broju koriste poštanske usluge koje su tada bile u začetku. Prva čestitka napravljena je davne 1843. godine. Sadržala je prikaz veselih lica koja vinom nazdravljaju i poručuju “Srećna Nova godina i Božić”. Klasična prodaja novogodišnjih čestitki započela je par godina kasnije. Tiraž ove čestitke bio je oko 1.000 komada, a danas je sačuvano samo njih 12. Jedna od tih 12 se pojavila na jednoj aukciji 2001. godine i dostigla cijenu od čak 20.250 funti. Do početka 19. vijeka praksa slanja novogodišnjih i božićnih čestitki, ustalila se u skoro cijeloj Evropi i Americi.
I tako, kad sam poslala tu novogodišnju čestitku prošle godine zaboravila sam na to. A onda sam dobila poziv iz daleka... rekoh očekivan poziv da se praznik čestita... i bio je, ali prije čestitanja s druge strane je bila erupcija oduševljenja... i ono „ne mogu da vjerujem čega si se sjetila, ovo je krasno... baš si me oduševila...“... a bila je to „samo jedna čestitka“.
Tako je lako usrećiti makar i na kratko nekog ako to želimo.

PIŠE: SANJA GOLUBOVIĆ, UREDNICA