Putopis - Irska
Ireland – “The Emerald Isle” - ime po kome je Irska naširoko poznata, ali i Irci, taj ponosan narod, ljubazan, i nadasve gostoljubiv. Takvu gostoljubivost smo rijetko gdje doživjeli... Oni bi vam, dakle, rekli da je ime nastalo zbog “soft climate” kako je popularno zovu, a što znači da tamo kiša jako često pada, i upravo zbog te i takve klime i ogromne vlažnosti zemlja je Bogom dana za proizvodnju mliječnih proizvoda i kvalitetnog mesa, tj. govedine.
Preko Velsa...
Priroda u Irskoj je skoro jednako ruralna kao i u Crnoj Gori. Međutim, sva zemlja, osim u gradovima, jednako kao i u Britaniji, je obradiva, čime se, nažalost, Crna Gora ne može pohvaliti iako i kod nas ima mnogo plodnog zemljišta.
Kao što znate, sjeverni dio Irske pripada Britaniji po odluci većine njenog stanovništva, mada, kao manje više u mnogim zemljama, postoji manjina koja bi htjela da vidi Irsku u cjelosti. Izgleda da u ljudskoj podsvijesti postoji uvijek pitanje za raspravu, a koje glasi “who rules whom?” Kad je Irska u pitanju ovakve rasprave datiraju još od Kralja Džemsa I koji je darivao zemlju onima koje je favorizovao nakon što bi je uzeo ili oteo od onih manje dragih ili pak “neposlušnih”. To je sve vodilo ka velikoj želji za nezavisnošću i konačnom prestanku britanske diskriminacije. U istoriji Irske je 1916. godina obilježena kao Easter Rising (Uskršnja pobuna) protiv britanskog jarma, i svi znamo šta se kasnije dešavalo. Here endeth the potted history lesson!
U Irsku smo otišli kolima. Na putu za Pembroke Dock u južnom Velsu, odakle smo ferijem otišli u Irsku, uživala sam u nesvakidašnjim pejzažima. Ovo je bilo putovanje za sjećanje. Richard je nekada radio u Velsu i veoma dobro poznaje ove predjele tako da je, za mene, priredio iznenađenje kada je odlučio da skrenemo sa puta za luku, i uputimo se ka čuvenom velškom restoranu “The Walnut Tree” u koji je on nekada davno, davno, dolazio. Pričao mi je da je jagnjetina u Velsu nešto što nijesam imala priliku da probam ranije ili nijesam odavno jela. I zaista je bio u pravu. To je bila baš ona jagnjetina koje se ja sjećam i koju sam nekada jela i kod nas u Crnoj Gori. Račun je bio oko 60 funti, ali za to ne marite, ako se i sada sjećam restorana u kom je atmosfera domaćinska, a kuhinja božanstvena. Napustili smo Vels oko 02:45. Feriboat servis između Velsa i Irske je veoma frekventan što znači da ogroman broj kamiona dnevno prevozi meso, mliječne proizvode, pečurke, viski i Guiness pivo iz Irske u Britaniju i nazad vraćaju proizvode potrebne Irskoj, tako da je na neki način veza između njih neraskidiva.
Iskrcali smo se u Irsku...
I konačno Irska. Iskrcali smo se u Rosslare, a onda nas je put doveo do Waterford-a, grada koji je poznat po svom kristalu. Pošto je vrijeme bilo prelijepo ostali smo u ovom lijepom gradiću sat vremena, šetali pored rijeke, a onda smo nastavili putovanje do Fermoy, koji je bio naša krajnja i početna destinacija. Nešto kasnije smo posjetili i Cork, Galway, Aran ostrva i naravno Dablin.
Pejzaži u Irskoj se mnogo ne razlikuju od ruralnih djelova Engleske. Priroda je mnogo lijepa, ali pak ništa spektakularno. Iznenadili smo se da na pašnjacima nijesmo vidjeli mnogo više krava i ovaca, tim prije što je Fermoy baza mliječne industrije. To je mali gradić, ili bolje market town, koji se nalazi pored rijeke. Tu smo ostali tri dana u privatnoj posjeti kod rođake koja živi tu već nekoliko godina, i pošto je ekspert u mlječnoj industriji pravi čuveni “cheddar cheese”. Dakle, Fermoy nam je bio baza u koju bi se vratili kasno uveče nakon avanturističkih pohoda tokom dana.
Dva gradića blizu Fermoy-a su definitivno privukla našu pažnju. Lismore, mali gradić sa prelijepim nizom kuća koje su obojene različitim pastelnim bojama sa mnogo ukusa, sa visećim korpama punim cvijeća, a kuće kao iz bajke u nastojanju da budu raznobojnije, bajkovitije, a samim tim i privlačnije. One su prava turistička atrakcija i konkurencija Millenium parku u kome se nalazi divna skulptura i prelijepa fontana. Ovdje se nalazi velelepni zamak koji je sagrađen 1185. godine za vrijeme vladavine Kralja Džona. Tu je živio Erl od Korka, otac čuvenog naučnika i filozofa Roberta Boyle-a koji je kupio zamak od Waltera Ralija (sjetićete se velikog pustolova koji je donio tabako i krompir u Britaniju u 16. vijeku).
Lismore je kulturno bogat gradić čije prelijepe prodavnice domaće radinosti magnetski privlače posjetioce. I dok smo šetali uličicama došli smo do katedrale na vrhu brda koja nas je fascinirala i koju ne možete, a da ne primjetite. Nažalost nijesmo je mogli posjetiti jer je u toku bila restauracija. Posjetivši Lismore uputili smo se prema obali i nakon jednog sata vožnje stigli smo u Kinsale, primorski gradić koga bih opisala kao “picture postcard”. Uske uličice, pune interesantnih prodavnica, restorani i hoteli u različitim koloritima koji su definitivno učinili da naši aparati u svakom trenutku budu spremni da zabilježe nestvarno.
Promocija bavarskog piva u sred Irske...
Sljedeći dan smo ostavili za cjelodnevnu posjetu Korku (Cork), gradu koji ima vrlo interesantan geografski položaj. Srce grada je na ostrvu, a ostatak je podijelila Rijeka Lee koja kao da ga je zataškala da bezbjedno leži tu gdje jeste. Cijena parkinga je toliko skupa da smo bili iznenađeni, i baš u trenutku kad smo htjeli da platimo, prišao nam je gospodin koji nam je ponudio svoju dnevnu kartu koju on nažalost nije mogao iskoristiti iz bilo kog razloga, a koji je odbio da uzme ponuđeni novac od nas. Kork je administrativni centar u kom smo nažalost dva sata proveli u jednom hotelu gdje smo našli wireless jer je neodložni posao morao da se završi. Kork je miran grad gdje se osjećate relaksirano.
I dok smo šetali njegovim ulicama i osmatrali građevine slučajno smo čuli tonove njemačke muzike. Radoznalost bi možda došla mački glave, ali nas dvoje smrtnika mora da smo sagrađeni od nekog tvrđeg materijala nego one, jer je naša radoznalost bila veća i jednostavno smo ušetali i utopili se u promociju bavarske kuhinje i naravno piva koje nam je odmah bilo ponuđeno besplatno. Pošto je već padao mrak odlučili smo da napustimo Kork iako je grad postajao življi i bučniji.
Galway – prelijep i skup grad
Četvrtog dana našeg boravka u Irskoj otisnuli smo se prema unutrašnjosti zemlje, a destinacija je bio Galway. Grad je živopisan, pun turista, studenata iz raznih krajeva svijeta, posjetilaca koji su zaposjeli restorane i pabove i naravno ulični zabavljači bez kojih neki veći grad nema smisao. Zbog svih ovih draži koje grad nudi, parking mjesto, na šest sati, nas je koštalo 18 eura. Restorani su, takođe, veoma skupi što se po našim mjerilima nije uklapalo sa zemljom u kojoj je glavna ekonomija proizvodnja hrane i pića, zato vodite računa i provjerite cijene. Mi smo imali poslovni sastanak nakon kojeg smo sjeli u An Pucan bar na užinu i piće. Kasnije smo krstarili gradom, razgledali i morali ponovo da potražimo pub sa wireless internetom kako bi završili neki urgentan posao. Prenoćili smo u Galway u hotelu Salthill u kom kad se probudite gledate Atlanski okean suncem obasjan. Doručak je bio zaista obilan i ukusan, ali hljeb... Ana koja ne jede hljeb uopšte nije mogla odoljeti hljebu koji je rajski. To je neka mješavina “sourdough bread” koji ima slatkasti ukus.
Avio taksijem na Aran Islands
Galway je bio mjesto gdje smo se pridružili grupi edukatora iz različitih djelova svijeta i gdje su nas domaćini odveli u Connemara koja je bila samo naša usputna destinacija. Kombi nas je odveo prema obali i na manje od jednog kilometra smo došli na mali aerodrom Aer Arann Islands. Procedura čekiranja na ovom aerodromu je potpuno drugačija od one koju ste vi, naši čitaoci, iskusili do sada. Tu smo morali da ne samo pokažemo pasoše, već da stanemo na vagu da izmjere težinu svakog od nas, nakon što su nas podijelili u dvije grupe od devet u svakoj. Dvokrilni avioni Britten-Norman BN2 sa dva turbo propelera su čekala da se ukrcamo. Ti avioni su kao taxi-cab. Svakom od nas je rečeno gdje treba da sjedi tako da je najteži sjeo na srednjem sjedištu, dok je deveti sjeo do pilota. Onda je uslijedilo najkraće moguće rulanje po pisti prije polijetanja i nakon samo sedam minuta stigli smo u Inis Mhór Árainn, najvećem od tri ostrva koji čine Aran Ostrva. Let je bio veličanstven, nešto što niko od nas do tada nije iskusio. U Škotskoj postoje ostrva pod istim imenom tako da se Richard nakratko sjetio svojih predaka po majčinoj strani, ali uistinu baš ova Aran ostrva u Irskoj su poznata po svojim ručno pletenim džemperima i šalovima. Tu na ostrvu postoji jedna prodavnica i jedna banka koja je otvorena samo srijedom. Put nas je onda odveo do najčuvenijeg mjesta na ostrvu Inishmor, gdje se nalazi tvrđava Aonghus iz praistorijskih vremena i za koju se misli da datira iz drugog vijeka prije Hrista i opisana je kao veličanstveni spomenik Evrope tog vremena. Pogled na Atlanski okean sa litice koja je više od sto metara iznad oduzima dah. Interesantno je da nema nikakve ograde iako je pogled jednako zastrašujući koliko je i veličanstven. Populacija na ostrvu broji samo 840 ljudi i vrlo je evidentno da neki od njih, kao naš vozač kombija, imaju španske korjene i koji su se asimilirali i koji naravno sada govore samo engleski. Nas je posebno interesovalo kako se omladina obrazuje na ostrvu. Postoje osnovne i srednje škole, a jedna od njih je među boljima u zemlji. Napustili smo ostrvo istim malim avionom kojim smo i došli, jedino što nas u povratku nijesu mjerili, a trebali su jer smo na ostrvu imali obilan ručak. Naš vozač nas je čekao na aerodromu i uputili smo se prema istoku, a destinacija Dablin, gdje smo stigli u predvečernjim satima. Bili smo previše umorni za noćne avanture tako da smo odlučili da rano sljedećeg dana krenemo u razgledanje grada.
Aran ostrva u Irskoj su poznata po svojim ručno pletenim džemperima i šalovima. Tu na ostrvu postoji jedna prodavnica i jedna banka koja je otvorena samo srijedom. Populacija na ostrvu broji samo 840 ljudi, od kojih su mnogi španskog porijekla...
Dablin predivan osjećaj...
Dablin se nalazi na ušću rijeke Lifi koja ga je jednostavno podijelila na sjevernu i južnu stranu. Nekada je ova podjela značila da su na sjeveru živjeli siromašni, a na jugu bogati, koja danas naravno ne postoji. Jedna od čuvenijih ulica u Dablinu je Ulica koja je procvjetala u 18. vijeku i koja je već tada postala “posh”. Tome su ponajviše doprinijeli advokati koji su tu živjeli tako da je ulica postala prestižna. Zar onda čudi što je Dablin postao glavni grad Irske. Grad je jednostavno tada procvjetao i jedno vrijeme je bio drugi najveći grad u Britaniji. Jedan dio arhitekture, koja se odmah da primjetiti, je iz srednjevjekovnog perioda, kao što su Temple Bar, gdje turisti vrve i danju i noću i koji je pravi magnet za posjetioce tim prije što se nalazi u samom centru Dablina. Posvuda naokolo se nalaze noćni klubovi, restorani, i svakako čuvena Grafton ulica, najpoznatija po shoppingu koja je zajedno sa Henry ulicom pravi raj za shopaholics. Ovaj dio grada je prelijep, opuštajući, gdje se osjećate predivno. Tu je i Molly Malone čuvena statua od bronze u prirodnoj veličini. Priča, bila fikcija ili ne, ali je ova prodavačica ribe, koja je umrla veoma mlada opjevana u pjesmama i čak se 13. jun slavi kao njen dan jer je navodno umrla 13. juna 1699. godine.
Prirodno je da posjeta Dablinu ne bi bila kompletna da nijesmo posjetili Ginisovu pivaru. Taj Ginis koji je 1759. godine osnovao pivaru je bio toliko pronicljiv da je potpisao ugovor na 9,000 godina za smiješnu sumu od 45 funti godišnje, i od tada je Ginis na istoj adresi u Dablinu. Svakako da je Ginis mnogo doprinio dobroj finansijskoj situaciji grada.
Zamak u centru Dablina (Dublin Castle) je mjesto koje ćete svakako posjetiti. Sagrađen davne 1204. godine po naređenju engleskog Kralja Džona da bi se zaštitili od normanskih napada koji su prethodili njegovoj gradnji. Zamak je ne samo bio opasan šancima već je bio pravo utvrđenje i postao je administrativni centar i svakako kraljeva riznica.
Trinity koledž, koji je najprestižniji u Irskoj, preporučujemo da nipošto ne propustite dok ste u Dablinu, i naravno da vidite rukopis jevanđelja na latinskom, Book of Kells, a koji se sastoji od četiri jevanđelja Novog zavjeta. Izradilili su ga hrišćanski sveštenici oko 800. godine. Rukopis se sastoji od 340 stranica.
Jonnie Fox’s pub se nalazi na oko pola sata daleko od Dablina, na vrhu planine. To nije samo jedan od najstarijih irskih pubova već i jedan od najpopularnijih. Tu se svako veče svira tradicionalna irska muzika. Tu smo potpuno uživali, pjevali sa njima i zaista smo imali noć za pamćenje.
A Irska je upravo to, zemlja za pamćenje i svakako naša želja da joj se ponovo vratimo...
