Nekad je dovoljna samo jedna poruka u grupi da sve krene – „Ajmo negdje?“ I onda, bez mnogo planiranja, spakuješ kofere i zajedno sa tri drugarice kreneš u avanturu. Tako je i naša avantura na Siciliji počela – spontano i veselo. Letjele smo iz Tirane za Kataniju, a let je bio nekih četrdesetak eura, dok je maj bio savršen izbor. Vrijeme je bilo lijepo, sunčano, a opet ne previše vruće.
Sicilija nije Italija u klasičnom smislu – ona je njena divlja, istorijom opijena sestra. Ostrvo koje su kroz vjekove osvajali Grci, Rimljani, Arapi, Normani... i svi su ostavili trag. I baš zbog toga Sicilija ima ono nešto što je teško objasniti – atmosferu drevnog, a živog. U vazduhu se osjeća miris mora, limuna i fenomenalne hrane...
Naša prva stanica bila je Katanija – grad podno Etne, jednog od najaktivnijih vulkana Evrope. Etna nije samo prijetnja, ona je i plodnost – njeno crno vulkansko tlo hrani vinograde i voćnjake, a kamen od lave oblikuje fasade zgrada, kaldrmu i skulpture. Katanija je haotična, puna kontrasta, buke, života. Ulice su uske, šarene, sa neizostavnim cvijećem na prozorima i garderobom koja se suši iznad glava prolaznika. Katanija je pomalo neuredan i živ grad, pun kontrasta, ali sa jakim karakterom. Ulice su bile pune mirisa kafe, svježeg voća i pomalo buke, baš kako i priliči južnom italijanskom gradu.
Šetajući gradom dolazimo do Katedrale Svete Agate, fascinantnog zdanja sagrađenog 1078. godine. Tu je i manastir Benedikta sa bibliotekom Ursino Rekupero, a u njemu se nalazi čak 210.000 knjiga. Nakon posjete ovim zdanjima, napravile smo pauzu da pojedemo – pa šta drugo u Italiji, nego tjesteninu – i uz aperol smo gledale prolaznike. Sicilijanci su zaista strastveni. Nećete ostati ravnodušni kada vidite koliko se unose u razgovore, njihove izraze lica i gestikulaciju dok pričaju o stvarima koje vole.
Nakon par dana provedenih tu, moglo se zaključiti da su Sicilijanci gostoljubivi, srdačni i topli. Često će ti se obratiti čak i ako ne govorite isti jezik – spremni su da objasne, pomognu ili samo da se nasmiju. U manjim mjestima osjetiš da ljudi žele da te dočekaju kao gosta, a ne kao turistu.
Sljedećeg dana odlučujemo da napravimo izlet do Sirakuze. Ona nas je dočekala drugačijim ritmom. Ortigija, stari dio grada, izgleda kao da je zaustavljen u vremenu. Uske uličice pune cvijeća, kamene kuće sa balkonima na kojima vise zavjese koje se njišu na vjetru, sve je djelovalo smireno i skladno. Šetnja njegovim ulicama je kao putovanje kroz vrijeme: antički stubovi na sred trga, barokne crkve, miris mora na svakom ćošku. Ovdje je rođena i čuvena matematička legenda – Arhimed, čiju statuu možete vidjeti u ušuškanom dijelu grada.
Sve djeluje skladno – i kameni detalji, i restorani pod vedrim nebom, i muzika koja dopire s obližnjih terasa.
Sirakuza nije veliki grad, ali nudi osjećaj kao da ste obišli nekoliko epoha u par sati – od antičke Grčke, preko baroka, do savremenih galerija i kafića. Iako smo došle bez velike pripreme, otišle smo s osjećajem da smo bile dio nečeg važnog i lijepog. Ostatak dana smo provele šetajući uz obalu i kupajući se, a veče smo provele u malom lokalnom restoranu, u kojem nam je vlasnik uz preukusna jela i vino prepričavao priče iz djetinjstva. Uživale smo do kasno u noć...
Na Siciliji ne možeš da ne primijetiš keramičke vaze u obliku ljudskih glava, takozvane "Teste di Moro" – ponekad ukrašene cvijećem, ponekad prazne, ali uvijek upečatljive. Te “otkinute” glave nisu samo dekoracija, već dio legende koja živi vjekovima. Kažu da je jedna Sicilijanka otkrila da je njen ljubavnik stranac koji će je napustiti, pa mu je – u naletu bijesa i bola – odrubila glavu i od nje napravila saksiju. Otad se ove glave prave kao vaze, pune zelenila i boja, i krase balkone, bašte i prodavnice širom ostrva.
Nakon Sirakuze, odlučile smo da bi bila šteta da ne posjetimo i Taorminu, koja nam je bila zaista blizu. A podatak da je tamo snimana sezona serije „Bijeli lotos“, koju smo sve odgledale u jednom danu, nije škodio. Grad kao iz snova, uzdignut iznad mora, sa pogledima koji oduzimaju dah. Svaka terasa, svaka ulica u Taormini djeluje kao da je napravljena da bi se na njoj zastalo. Antički teatar, uklesan u brdu, i dalje se koristi za koncerte, a sa njegovih tribina vidi se i more i Etna. Ovdje svaka fotografija zaista izgleda kao razglednica. Cvjetne terase, miris lavande, šetnje kroz uske ulice prepune malih prodavnica, galerija i kafića – ovdje je sve napravljeno da čovjek uspori. Uživale smo u pogledu, svježem vazduhu i kanolima koji su se topili u ustima.
Sve je tu elegantno, ali nenametljivo – ulice popločane kamenim pločama, saksije sa cvijećem na svakom koraku, terasa do terase, svaka s boljim pogledom od prethodne. Šetajući glavnom ulicom, Corso Umberto, teško je odlučiti gdje prvo da pogledaš – u izloge malih galerija i radnji sa lokalnim vinima, keramikom i nakitom, ili prema moru koje stalno proviruje između zgrada. Ulica vodi do trga Piazza IX Aprile, mjesta koje izgleda kao pozornica. Pogled se tu otvara ka beskrajnom plavetnilu. Najposebnije mjesto u Taormini, bez dileme, je antički teatar. Uklesan u stijenama, sa pozadinom koja uključuje i vulkan i more, on nije samo arheološko čudo već i živo mjesto – tamo se još uvijek održavaju koncerti, predstave i ljetnje noći koje ostaju zauvijek.
Ispod grada se nalazi Isola Bella – malo ostrvce koje pri osjeci možeš preći pješke. Voda je tirkizna, providna, i sve izgleda kao razglednica – osim što je stvarno. Taormina je grad koji ne pokušava da impresionira – on to jednostavno jeste. Sve se odvija sporije, ali smislenije.
Naravno, kada govorim o Siciliji, ne smijem zaboraviti da pomenem fenomenalnu hranu. Sicilijanska kuhinja je priča za sebe – spoj italijanske strasti, arapskih začina i grčke jednostavnosti. Aranćini – pržene kugle od riže, punjene sirom i mesom – bile su naš svakodnevni ručak u hodu. Kanoli sa kremom od rikote i pistaća postali su obavezan dio svake večeri. I da, pasta alla Norma – jednostavna, ali nezaboravna kombinacija paradajza, patlidžana i rikote – nazvana je po čuvenoj operi koju je napisao Vićenco Belini, kompozitor rođen upravo u Kataniji.
Ono što je na mene ostavilo poseban utisak jeste da vrijeme na Siciliji ne funkcioniše kao drugdje. Ljudi su opušteni, često kasne i ne žure nigdje. Ovaj mentalitet može djelovati zbunjujuće ako dolaziš iz ubrzane sredine, ali ubrzo ga prihvatiš – jer sve ima više smisla u toj laganoj svakodnevici...
Sicilija nam nije donijela samo slike i ukuse, već i osjećaj slobode i bliskosti. Putovanje sa tri drage osobe, bez pritiska i očekivanja, učinilo je da svaki dan bude opušten i ispunjen smijehom. Iako nismo vidjele sve što se „mora“, vidjele smo i doživjele ono što nama znači – gradove sa dušom, ljude koji su gostoprimljivi i trenutke koji se pamte.
Tekst: Maja Nikolić
Foto: Privatna arhiva
