Iguazu vodopadi - Velika ljepota

U momentu dok sam svim čulima upijao ljepotu ovog čuda prirode u glavi sam vidio reportažu u magazinu Caffe Montenegro. Duplericu sa ovom fotografijom, ovim naslovom i željom da kroz slike i riječi ispričam priču o Iguazu vodopadima.

Vodopadi, koji su locirani u nacionalnim parkovima Iguazu u Argentini i Iguasu u Brazilu, sastoje se od 275 slapova visine do 80 metara, a prostiru se duž nekih 2,7 kilometara

Kad lutanju nađete svrhu nastaje putovanje 
Kada odrastete gledajući emisije kao što su “Opstanak”, upijate svaku riječ i pomno studirate svaku fotografiju knjige “Sto čuda svijeta” i kada djetinjstvo provedete slušajući oca i njegove prijatelje koji sa nostalgijom pričaju o dalekim prekomorskim zemljama i čudesima iz bijelog svijeta neminovno je da vremenom od svega toga stvorite u glavi želju da to obiđete i doživite. 
Ja sam imao sreću da od malena u kući slušam priče o Gani, Senegalu, Kubi, Rusiji, Siriji, Kini… Ta kuća mi je kasnije postala polazna luka za brojna lutanja svijetom. A kad lutanju nađete svrhu, onda ono postane putovanje.
Dvoneđeljno putovanje po Južnoj Americi je upravo bilo jedno od onih koja su imala svoju svrhu. Da upoznam nove zemlje i narode i neku bolju verziju sebe.

U Foz do Iguazu smo stigli vezanim letom Sao Paulo – Porto Alegre, brazilske avio kompanije Azul. Kratak let kroz olujno nebo bio je pravi izazov za stomak i živce. No, kada smo se spustili ispod gustih oblaka ispod nas se ukazala prašuma i meandri rijeke Iguazu. Osjećao sam se kao Mister No koji u svom pajperu jezdi nebom iznad Amazonije. Nepregledne teritorije pod šumama su izazvale pozitivan šok u meni, pa mi više ni jako truckanje i uspaničene reakcije putnika koji je sjedio do prozora nijesu smetale. Jedva sam čekao da se prizemljimo i da krenemo u istraživanje. Živio sam svoj dječački san.
Dok smo gurkali kofere prolazeći preko piste u vazduhu se osjećala tropska vlaga i vjetar koji je nosio čudesne mirise. Mirise tropske vegetacije i uzavrele zemlje.

Dosad je Itaipu central posjetilo više od 500 osoba sa crnogorskim pasošem. Bio sam ponosan što je veliki broj mojih sunarodnika posjetio ovaj lokalitet

Ko to tamo pjeva?
Nagužvali smo se u žuti autobus, a bakica kondukterka je samo grajala na portugalskom koji mi tečno nijesmo razumjeli. Rukom je mahala da se proguramo naprijed da bi što više putnika koje smo usput kupili stali. Autobus se ubrzo napunio kao “zetski šarabaj” pa su nam na jednoj od stanica koferi “Debeljko” i “Plavi” ispali prilikom otvaranja vrata. Spašavali smo ih kao redova Rajana, uskačući u autobus u pokretu. To je izazvalo smijeh putnika, ali i viku opasne bakice koja je svoju ulogu konduktera preozbiljno shvatila.

GRADITELJSKO ČUDO
Hidroelektrana Itaipu je najveći zajednički projekat Brazila i Paragvaja. Drugi dan boravka u Fos do Iguazu iskoristili smo da posjetimo ovo graditeljsko čudo i nijesmo se pokajali zbog toga. Gradski autobus nas je vozio nekih pola sata od grada do ulaza u kompleks. Ulaz je dobro organizovan i vodi se evidencija za svaki pojedinačni dolazak. Dosad je Itaipu central posjetilo više od 500 osoba sa crnogorskim pasošem. Skoro duplo više nego Hrvata. Bio sam ponosan što je veliki broj mojih sunarodnika posjetio ovaj lokalitet.

Organizovana tura traje nekih 90 minuta. Oblazak lokaliteta je novim dabldeker autobusima koji ima audio vodič, pa cijelim putem saznajete interesantne detalje o projektu izgradnje najveće hidroelektrane na svijetu. Čelik ugrađen u elektranu bio bi dovoljan za izgradnju 380 Ajfelovih kula, dok je količina betona utrošenog za izgradnju 15 puta veća nego za izgradnju tunela ispod La Manša, a količina ugrađenog materijala bila bi dovoljna za izgradnju 210 fudbalskih stadiona Maracana u Rio de Žaneiru. Tokom ture imate mogućnost da se zadržite na pojedinim punktovima đe možete kupiti suvenire, hranu i piće. Obilazak kompleksa je raj za oči jer možete uživati u raznobojnom biljnom svijetu i brojnim neobičnim stablima koje krase vidokrug. Prolazak preko same brane je vrlo uzbudljiv. Sa jedne strane pogled puca na ispuste sa vodom, dok je sa druge strane ogromna akumulacija. Dok stojite pokraj brane osjećate divljenje prema graditeljima koji su stvorili ovu betonsku grdosiju koja je ukrotila silu rijeke Itaipu. Fotografije najbolje svjedoče o kakvoj ljepoti je riječ.

Mali grad na granici
Fos do Iguazu je stereotipni gradić kakav smo viđali na filmovima i fotografijama. Sa obje strane ulica smjenjuju se šarene kuće i zgrade sa par spratova.
Gomila restorana i barova u centru sa upadljivo istaknutim reklamama i menijima magnet su za gladne i žedne turiste. Tu je i par pijaca i suvenirnica, tipično šarenih i natrpanih svim i svačim.
Smještaj smo uzeli blizu glavne autobuske stanice kako bi nam transport bio lakši. To se pokazalo kao sjajna varijanta jer su nam u blizini bili i lokali, brze hrane… Iguassu central bed and breakfast je simpatičan, čist smještaj, na dobroj lokaciji. Vlasnik tečno govori engleski jezik. Kaže da je godinama radio u Njujorku. Dao nam je precizne i detaljne informacije i savjete što da posjetimo tokom boravka.
U blizini autobuske stanice nalazi se hipermarket u kojem ima svega što vam duša ište. Pravo je uživanje ići i gledati gomilu prehrambenih proizvoda za čije proizvođače nikad nijeste čuli. Probali smo svakojakih đakonija i moram priznati da su proizvodi jako dobri.
Od mesa i sira, preko konditorskih proizvoda do piva!
Interesantno je da smo u subotu veče umorni od cjelodnevnog obilaska vodopada, na spavanje otišli neđe prije ponoći. Ulice i lokali bili su prazni. Komentarisali smo kako je dosadno, ali to nas nije čudilo jer je gradić stvarno mali. No, iznenađenje je uslijedilo kada smo nakon par sati sna ustali u 5 da grabimo bus za aerodrom. U tom momentu ispred svih lokala bile su gomile mladih ljudi koji su pijuckali piće i provodili se. Iz lokala se čula muzika. Reklo bi se da se lokalno stanovništvo dobro zabavlja, a mi smo taj provod iz neznanja – prespavali.

Dilema da li su ljepši vodopadi sa brazilske ili argentisnke strane muči ljude koji dolaze da posjete Iguazu. Mi smo odlučili da obiđemo obje i da onda sudimo

Čudo prirode
riču o Iguazu vodopadima ili prevedeno sa jezika Guarana Indijanaca “Velikoj vodi” počinjemo savjetom. Do tamo putujte gradskim prevozom i ušteđećete dosta novca. Karta je jeftina, a autobusi kreću sa glavne autobuske stanice svakih pola sata. Autobus vozi nekih pola sata do ulaza u nacionalni park. Ulaznicu za nacionalni park Iguazu smo platili oko 16 eura. Par stotina metara nakon ulaska u nacionalni park dočekao nas je prvi vidikovac. Bila je to ljubav na prvi pogled. A pogled na Iguazu vodopade je nešto što se ne zaboravlja. Sve drugo u jednom momentu postane nebitno. Čak i gomile turista koji se guraju da bi imali što bolju poziciju za fotografisanje. Svi žure da snime što više. Jako malo njih zastane da posmatra ovu ljepotu. Za mene je prizor Iguazu vodopada – velika ljepota. La Grande Bellezza, ono što je Đep Gambardela iz istoimenog filma cijelog života tražio. U momentu dok sam svim čulima upijao ljepotu ovog čuda prirode u glavi sam vidio reportažu u magazinu Caffe Montenegro. Duplericu sa ovom fotografijom, ovim naslovom i željom da kroz slike i riječi ispričam priču o Iguazu vodopadima. A onda mi je počelo nedostajati riječi.
Nije ni čudo, jer Iguazu vodopadi su i rječitije od mene ostavili bez teksta. Tako i treba jer u velikoj ljepoti samo treba uživati.

TEKST I FOTOGRAFIJE: LEKA DEDIVANOVIĆ

Opširnije u štampanom izdanju