Bilbao: grad kontrasta i kulture
Bilbao, biserna kapija Baskije, poznat je po svojoj jedinstvenoj kombinaciji modernosti i tradicije. Smješten u sjevernom dijelu Španije, ovaj grad nudi nevjerovatan spoj znamenitosti, raznolikosti ljudi i bogate kulturne baštine. Bilbao je mjesto gdje se susrijeću prošlost i budućnost, a kultura i tradicija stapaju se s modernim trendovima. Baskijska prijestonica ostavila je dubok dojam na mene, a iskreno se nadam da će moj naredni boravak u ovim krajevima biti još duži i sadržajniji.
Davnašnja želja da posjetim Bilbao ostvarila mi se se neplanirano. Krenuo sam da kupujem karte za Barselonu gdje sam imao službenih obaveza, a onda se nekako otvori opcija da iz Firence letim za Baskiju pa da onda nakon par dana krenem za Kataloniju. Nije prvi, a bogami neće biti ni zadnji put, da pravim ovakve rokade, što mojim putešestvijama daje dodatnu čar neplanirane avanture.
Let je bio miran dok nijesmo počeli da slijećemo. Vjetroviti baskijski zaliv i gusti sivi oblaci pravili su probleme pa smo uz dosta turbulencija i kruženja nad gradom konačno sletjeli na pistu. Na štandu turističke organizacije uzeo sam par prospekata o Baskiji, kupio kartu za autobus do grada i za tri eura se vozio nekih pola sata do dijela grada gdje sam bio smješten.
CIO GRAD DIŠE ZA VOLJENI KLUB
Bio je dan utakmice kada je Athletic ugostio prijateljski Cadiz pa je cio grad i njegovi žitelji bio u bojama voljenog kluba, a baskijske zastave su se vijorile na balkonima, lokalima, dok je huk navijača odjekivao gradskim ulicama. Srce mi je tuklo u ritmu pjesama fanova baskijskih lavova, pa sam brže bolje skoknuo do hotela da se smjestim, na brzinu istuširam i spremim za odlazak na druženje sa najvatrenijim navijačima Athletic Bilbaa.
Ono što me začudilo jeste da su gostujući navijači obučeni u dresove Cadiza potpuno mirno ispijali pića u lokalima pored baskijskih lavova. Ono što je kod nas nezamislivo kada su u pitanju navijački rivaliteti, u Baskiji je najnormalnija stvar. Otvorenost njihovih žitelja je nešto što me prijatno iznenadilo. Ljevičarski stavovi Baskijaca pokazuju da borba za nacionalne interese ne isključuje nego čak ističe borbu za radnička prava, prava žena, manjina i LGBTQ zajednice.
Fotografija sa baskijskim navijačima O gostoprimstvu Baskijaca mnogo sam slušao od mog brata Vake, nikšićkog i baskijskog lava. Upravo on mi je napravio konekciju sa Raulom, jednim od vođa navijača Athletic Bilbaa koji me čekao na uglu pored stadiona San Mames sa pivom u ruci i zagljajem dobrodošlice.
“Vladimirov brat je i moj brat. A mi moramo međusobno da se pazimo i poštujemo. To je veoma važno!”, kazao je Raul i do kraja našeg cjelodnevnog druženja za većinu stvari koje se tiču gostoprimstva, prijateljstva i poštovanja govorio je da su veoma važne! U njegovim krupnim crnim očima oslikavao se ponos naroda koji je, kao i mi na Balkanu, goste smatrao darom od Boga i najvećom svetinjom koja ulazi u njihov dom.
Naše druženje na San Memesu pokvarila je jaka kiša pa smo spas od nje potražili u obližnjem baru u kojem smo sjedjeli zajedno sa ostalim vatrenim pristalicama Athletica, ali i njihovim gostima iz Andaluzije.
„London i Engleska su poznati po kiši, ali u Baskiji uvijek moraš da nosiš kišobran sa sobom, rekoše mi Raul i njegov prijatelj Havi, Argentinac koji vec dvije decenije živi u Bilbau. Naravno, nijedan nije sa sobom nosio kišobran, pa smo se, onako kvasni, smijali i nazdravljali do kasno u noć...
HARMONIJA UMJETNOSTI I ARHITEKTURE
Nedjeljno jutro je bilo mirno i sunčano pa sam se šetnjom uputio ka Muzeju Gugenhajm u kojem sam se, zahvaljujući njegovoj nevjerojatnoj strukturi, reflektujućoj fasadi i zapanjujućim instalacijama, osjećao kao da sam zakoračio u budućnost umjetnosti.
Skulpture, slike i instalacije stvarale su emocionalni vrtlog u meni, a svaki kutak muzeja otkrivao je novu priču, novu dimenziju umjetnosti.
I dok sam obilazio jednu od sala velikog muzeja, vješto prolazeći kroz grupu vremešnih turista iz Amerike, trudeći se da se ne sudarim s nekim, dobro poznati glas mi reče ,,Tačno sam znala da ću te sresti ovdje”. Bila je to Lana Tessari, moja drugarica iz Hrvatske, koja već par godina živi u Barseloni i vodi ture po Iberijskom poluosrtvu, ali i diljem Starog kontinenta. Odmah se dogovorismo da ručamo zajedno i nazdravimo kojom čašom domaćeg piva ili vina.
Ništa manje od unutrašnjosti muzeja nije me oduševila njegova okolina na obali rijeke Nervión koja vijuga kroz Bilbao, a most Zubizuri dodavao je posebnu čar ovom čudesnom pejzažu.
TRKA BRODOVIMA
Do susreta sa Lanom imao sam nekih tri sata pa sam iskoristio da se metroom prebacim na krajnji zapad gdje se rijeka uliva u Atlantik, a najveća atrakcija je Biskajski most (baskijski: Bizkaiko Zubia) - najstariji transportni (trajektni) most na svijetu. On povezuje grad Portugalete i jedan od kvartova Guecha - Las Arenas. Most se od 2006. godine nalazi na listi UNESCO-ve svjetske baštine kao izvanredna arhitektonska inovacija industrijske revolucije.
Baski su također poznati po svojoj strasti prema sportu, a mimo obožavanog fudbala, osobito vole pelot i veslanje. Ja sam imao sreću pa sam po prelijepom jesenjem danu uživao posmatrajući tradicionalne trke kajacima poznate kao "traineras" duž rijeke Nervión. Trka je dio drevne baskijske tradicije koja je i dalje živa i snažna u srcima lokalnog stanovništva. Naime, lokalni veslači trkaju se u dugim drvenim čamcima, veslajući zajedno u savršenoj sinhronizaciji. “Traineras", imaju svoj jedinstven dizajn. Dugi su i uski, s veslima koja izgledaju kao prava umjetnička djela. Boje čamaca odražavaju lokalne klubove, a svaka ekipa ima grb i zastavu. Gledaoci na obali rijeke, uključujući i mene, prate trke s napetim uzbuđenjem dok čamci kidaju talase i jure prema cilju.
ČAROLIJE BASKIJSKE KUHINJE
Dok sam istraživao ulice Bilbaa, nisam mogao odoljeti primamljivom mirisu hrane koji me uvijek vodio do malih barova i restorana skrivenih u raznim djelovima ovog čarobnog grada. Baskijska kuhinja ovdje oživljava s posebnim šarmom, a svaki obrok postaje pravo kulinarisko iskustvo.
U baskijskim barovima, poznatim kao "pintxos barovi," pronašao sam male umjetničke kreacije koje su se sastojale od šareno složenih tapasa. Pintxosi su baskijska verzija španskih tapasa, ali s autentičnim sastojcima. Svaki bar nudio je široku paletu ovih malih gastronomskih remek-djela, a svaki je pintxos bio priča za sebe. Od svježih morskih plodova do tradicionalnih kobasica i sireva, svaki zalogaj bio je putovanje kroz baskijske ukuse. Uživao sam u hrskavom zalogaju sa gamborima i karameliziranim lukom, u pilećem pintxosu s pireom od tikvica i sosom od crvene paprike. Svi su bili dekorativno posluženi na šanku. Baskijski restorani poznati su po svojoj jednostavnoj, ali izvanredno kvalitetnoj hrani. Nijesam mogao da odolim i da ne naručim tradicionalno jela "bacalao a la Vizcaína," bakalar sa crvenom paprikom, lukom i paradajzom.
Baskijska kuhinja odiše kreativnošću i strašću prema hrani. Između ostalog ova posjeta Baskiji bila je i gastronomsko iskustvo koje ću zauvijek nositi u srcu i nepcima.
POPODNEVNA PJESMA
Vrijeme za ručak sa Lanom bilo je razlog da se ponovo vratim u grad. Naravno, dok sam se vozio metroom za čas se naoblačilo pa me u centru grada čekao pravi pljusak. Srećom lokal u kojem smo trebali da se nađemo je blizu metro stanice pa nijesam puno pokisao. Susret je tradicionalno protekao u degustaciji svakakvih mogućih pintxosa koji su bili na meniju, jer kako odoljeti baskijskim specijalietetima kad se ne zna što je od čega ljepše i ukusnije. Nije puno prošlo, a sunce je ponovo probilo oblake pa smo se uputili u obilazak krivudavih uličica.
Stari grad, Casco Viejo, pružio je potpuno drugačije iskustvo. S uskim kalama, šarenim fasadama i trgovima punim života, ovaj dio grada bio je prava slika baskijske autentičnosti. U malim radnjama prodavale su se tradicionalne rukotvorine, a na trgovima su svirali ulični svirači. Sve je bilo kao u nekoj baskijskoj elegičnoj pjesmi. Lana je morala da ide sa grupom za San Sebastijan, a ja sam svratio u jedan od barova gdje sam uz čašu txakolija, baskijskog bijelog vina, uživao u razgovoru sa lokalcima osjećajući se kao da sam otkrio tajnu Bilbaa.
Let za Barselonu je bio kasno te večeri pa sam imao dovoljno vremena da još jednom na miru prošpartam uskim uličicama ovog divnog grada. Osjećao sam se kao da pripadam ovom gradu, uprkos tome što sam bio još jedan stranac koji je došao da dušu napuni pozitivnim vibracijama koju Bilbao i njegovi žitelji nesebično emituju.
Sjedio sam na stepenicama malenog trga i dok su me posljednji zraci sunca polako opijali sjetio sam se Popodnevne pjesme Radeta Šerbedžije. Upravo dok sam uživao u melanoliji nedeljnog popodneva, otela mi se lijena popodnevna misao pa je kao u pjesmi uputih daleko, daleko negdje kao u snovima… Možda je to samo vino dalo kuražnost mojim mislima, ko će ga znati…
LAKU NOĆ, BILBAO!
Svaki korak po ovom gradu otkrio mi je neku novu prizmu umjetnosti i arhitekture. Bilbao je spojio prošlost i budućnost, kulturu i modernost na jedinstven način. Kao putnik putopisac, ovo iskustvo me naučilo da se ljepota može naći u svim oblicima, i da su kontrasti ono što čini svako putovanje nezaboravnim. Bilbao će zauvijek ostati u mom srcu kao grad u kojem su umjetnost i arhitektura stvorili nevjerojatnu harmoniju. I koji ću, siguran sam, ponovo posjetiti.
