Bajka od drveta i uspomena

Neobično mjesto iznad Andrijevice - Gradišnjica i restoran “Čardak”

Sakriveno iza ljutih planina i plemenitih šuma, mjesto Gradišnjica ostaje u sjećanju kao dio iz slikovnice koju ste nekada samo čitali, a danas je gledate, dišete, kroz nju plovite čamcem i jedete ukusna “nacrtana” jela. Ovakav koncept ugostiteljstva i usluge, mogao bi biti okosnica crnogorskog ruralnog turizma, koji od novca više zahtijeva ideje, posvećenost i njegovanje uspomena.

Kada iz Andrijevice gledate ka planini Željevica koja se veoma strmo uzdiže iznad ovog malog grada na sjeveru, teško da možete da zamislite da se iza nje krije mjesto kakvo je Gradišnjica. Penjući se asfaltnim krivudavim putem nekih 11 kilometara od grada, pored seoskih kuća, konja na proplancima i pasa koji trče do auspuha, doći ćete do velikih bukovih stabala i četinarske šume. Poslije par kilometara ove divne, tipične sjevernjačke flore, odjednom će vam se pred očima stvoriti kompleks koji je spokojna simbioza prirodne ljepote i čovjekovog stvaralaštva. Na 1335 metara nadmorske visine, blista smaragdno jezero, drveni restoran sa baštom iznad vode, koliba koja prerasta u etno muzej, kočija, dječije igralište, barke za vožnju po jezeru… Sve je ovo osmislio i napravio uz pomoć porodice i prijatelja Slobodan Bakić koji je tu rođen i živio u tom kraju do 19. godine.
Mjesto Gradišnjica se nalazi na istočnim obroncima Bjelasice, ali vjerovatno na najmanje poznatom njenom kraju. U komšiluku je proslavljenih Komova sa lijeve i planine Jelovice sa desne strane. Tek prije četiri i po godine put do ovog skrivenog drvenog raja je dobio asfalt, ali je moj domaćin počeo „pripitomljavanje“ ovog mjesta prije čak 20 godina. „Ovo je maltene netaknuta priroda, a sa asfaltnim putem mjestu je udahnut novi duh i život“, kaže Slobodan, uvodeći me u priču koja je jednako tužna i uspješna.

Naša novinarka u razgovoru sa Slobodanom Bakićem

„U neposrednoj blizini, na jednoj planini, moja je mati poginula od groma čuvajući ovce. Želio sam da sačuvam uspomenu na nju, na njene stvari, na život koji je ovdje postojao. Na neki način, sve je njoj posvećeno. Pored toga, htio sam da zamrznem sliku svog djetinjstva“, kaže Slobodan zamrznuvši pogled u jednu tačku, kao da bi ga i pokret zjenice odao. Ističe kako u početku nije planirao da napravi mjesto koje će mamiti turiste, ali da je vremenom uvidio koliko su prvi, rijetki posjetioci bili oduševljeni. Staromodna reklama od usta do usta, svakog je ljeta dovodila sve više ljubitelja prirode i ukusne domaće hrane. Pošto mu je najvažnija bila autentičnost i sklad sa prirodom, skoro svi objekti i predmeti su napravljeni od već postojećih starih koliba i predmeta koji su u svom prošlom životu imali sasvim drugačiju namjenu. Čak je i jedan od stolova, koji je danas prelakiran i za kojim se vode dugi ljetnji razgovori, reinkarnacija korita za svinje. Mali dio stola je okrnjen, zapravo pojeden, na šta će vam domaćini sa ponosom skrenuti pažnju jer predstavlja dokaz o porijeklu daske. Privukla mi je pažnju i tuš kabina koja je napravljena od velike bačve, kao i drvene instalacije u obliku muškog i ženskog tijela. 

PUTOKAZ DO DRVENE BAJKE
Ako idete do Andrijevice starim putem preko Trešnjevika, na 500 m od mosta Bandovića, skrenite prema selu Prisoje. Postoji putokaz za Slobovo jezero, restoran Čardak, Luka Darina. Ako dolazite iz pravca Berana, skrenite na prvo odvajanje desno prema Trešnjeviku i nakon jednog kilometra skrenite na prvu krivinu desno. Do Graddišnjice ima nekih 11 km od Andrijevice, put je asfaltiran, vodi pored sela, a na sredini počinje novi asfaltirani put koji je donacija Evropske unije. Na sredini puta, na uzvišenju, nalazi se mala prelijepa crkva Svih Svetih, posvećena šezdesetorici ubijenih momaka iz tog kraja u zasjedi, tokom Balkanskog rata u pećini Marka Kraljevića. Vožnja traje oko dvadesetak minuta. U blizini je i selo Trepča, rodni kraj jednog od najpoznatijih crnogorskih pisaca – Mihaila Lalića.

„Restoran je sagrađen od drveta stanova moje majke i babe Dare, na zemlji mog oca i đeda. Iako sam se davno odselio i bavim se drugim poslovima, imam sve više motiva da napravim ugodno mjesto za odmor ljudi koji pretenduju ka planini tražeći mir“, kaže Slobodan.
Kada smo ušli u etno muzej, kako Slobodan naziva drvenu kolibu pored restorana, iznenadio me je broj predmeta koji su svjedoci načina života prije samo 50 godina, a koji se današnjem tehnološkom svijetu čine kao praistorijski rođaci. Stare pegle, skromno limeno posuđe, đžemperi i sakoi nagriženi životom i moljcima, dokumenta sa tragovima razbijenih država, stara vaga, rustični šareni kredenac u kome počivaju glineni ćupovi i iskrzane đžezve. Tu su i stari mlin za kafu i fenjer, pojila za sitnu stoku i samari, vile, rala i stare grabulje...
Po zidovima su zakačene poruke gostiju koji nimalo stidljivo pišu svoje impresije mjestom. U desnom uglu je stari kamin, vretena i presice, tanki limeni tiganji...

Etno muzej - drvena koliba pored restorana

Najdublji utisak u „etno muzeju“ je na mene ostavila okačena kožna torba koju je nosila Slobova majka u trenutku smrti. „Nikada je nisam otvorio. Jednostavno, plašio sam se, danas još osjećam strah od tog jula kada je otišla, od grmljavine, iako sam bio formiran čovjek, oženjen, ali jednostavno strah i poštovanje su doveli do toga da je nikad ne otvorim..“ Miris starog drveta i mahovine, ostaci skromne seoske „kuhinje“ koju su vjerovatno činile šerpe bez poklopaca, podstakao me je da pomislim koliko ima sela u Crnoj Gori koja bi mogla imati zaostavštinu u predmetima i uspomenama kao što je ima ovo mjesto, Gradišnjica. Sigurno da je izvorni način života crnogorskog seljaka, u boho i vintaž ekspanziji, izuzetno zanimljiv turistima, umjetnicima, dizajnerima... Sve su priče možda ispričane, ali na seosku mudrost niko ne želi biti gluv. Međutim, potrebno je prikupljati i sačuvati predmete, sačuvati priču i voljeti svoj život koji je vođen prije „svjetala velikoga grada“. Kao seosko dijete koje je odlaskom u tadašnji Titograd na studije pa u Prizren napravio dobru pravničku karijeru, Slobodan je ostao onaj koji se sa ponosom sjeća. Ugodniji život koji će kasnije voditi dokazaće mu da ni u komforu nije sreća, pa tako ističe da su ruralan način života i surova borba da se preživi i uspije, ispisali najnježnija sjećanja.

“Sa svakim ovim predmetom živi po jedna uspomena na život koji sam ovdje živio do 19 godine. Oskudno je bilo sa suđem, zime su surove. Ipak, kao djeca bili smo po katunima presrećni, trčali smo za ovcama i kravama, igrali smo “lopte” što je zapravo fudbal, žmure i slično. Život je bio veoma ispunjen, lovili smo ribu rukama. Uveče se jela zeljanica i krompir, baba ti priča priče pod svjetlošću fenjera. Dan je bio jedan tren. Jedino smo morali puno da čitamo”, prisjeća se moj sagovornik, penzionisani sudija i aktivni tužilac Euleksa na Kosovu. Iako je danas Gradišnjica gostu veoma pitomi ugođaj, jasno je da nije bilo ni malo pristupačno mjesto za osnovca, a kasnije i srednjoškolca. Na moju opasku da je strašno da malo dijete prti do škole dva i po sata u jednom pravcu, najčešće po dubokom snijegu, Slobo me odmah prekida. “Nije greote, da mi je vratiti te dane…, to je nešto najljepše u mom životu. Sve pokušavam da sretnem negdje sebe iz tog djetinjstva dok idem planinom”. 

U međuvremenu, Slobodan sreta i dočekuje prijatelje i porodicu, neznane ali i slavne goste, što mu pruža veliko zadovoljstvo iako još uvijek ne zarađuje mnogo od ovog posla. Plata i penzija su dovoljne za lijep život i školovanje ćerke, a sve što restoran “Čardak” zaradi, ulaže se u dalji razvoj mjesta i pokrivaju troškovi zaposlenih.
Posjetilac ovog mjesta uživaće u mnoštvu detalja koji su odrađeni sa puno pažnje i ljubavi. Na sred livade, u blizini restorana, nalazi se udubljeno drvo - od kog je napravljena mala biblioteka, a ukupna slika podsjeća na pečurku. Djeca su uživala pecajući ribu koju su kasnije pojeli, a onda su u malim spasilačkim prslucima jezdili barkom po jezeru. Treba takođe reći da je jezero vještačko.
„Prije jezera je tu bila udolina u koju sam htio da akumuliram malo vode, da bude ribe i ponekad se osvježim. Priznajem da su ljudske aspiracije čudo i uz pomoć mojih prijatelja napravili smo veliko jezero skrećući dio potoka. Jezero je danas skroz protočno, tako da se riba ne tovi već se sama hrani“, objašnjava Slobodan. Nepca su mi zabridila baš od te, netovljene pastrmke koju nam je pripremila glavna kuvarica Seka Bojović, uz pečeni krompir iz obližnjeg sela. Za desert - smuti od domaćih malina i leda.

Pastrmka koju nam je pripremila glavna kuvarica Seka Bojović, uz pečeni krompir iz obližnjeg sela

Tim koji vodi ovo nesvakidašnje mjesto čine Slobo i njegova žena Tanja, kuvarice Seka i Duška, i konobar Igor. Kako restoran radi samo ljeti, pomaže i ćerka Selena koja je student i koja je zadužena za promociju na društvenim mrežama. Bakići kažu da uprkos činjenici da na sjeveru često nema dovoljno posla za stanovništvo, jedva su uspjeli da nađu osoblje, te da su jedne godine konobaricu doveli iz Srbije. “Zahvalan sam što imam Seku koja je zadužena za kuhinju i Igora koji je ljubazan konobar, Dušku, ljude iz Andrijevice. Vjerujem da ću proširenjem ovog kompleksa biti u prilici da zaposlim još ljudi iz ovog kraja. Za sada, od svojih komšija i rođaka kupujem domaću hranu, jagnjetinu, voće i povrće, koje gosti obožavaju i prepoznaju različit, autohtoni ukus”, priča Slobodan. Ljubazno osoblje mu je bilo važno jer kaže da želi da istakne jednu od najvećih vrlina ljudi sa sjevera – gostoprimstvo.

Kočija i biblioteka u obliku pečurke

Dok polako pada sumrak, prati me uz priču o planovima: ubrzo će početi izgradnja pet vikendica, još sadržaja za djecu, kupovina terenskog vozila za turističke ture do Komova... i kaže: “Biće to pravo eko selo. Možda jednom bude spremno da dočeka turiste i zimi. Za sada samo ja svake zime dolazim na nekoliko dana - jezero se zamrzne i klizam se kao dijete, a uveče čitam. Tu smo samo lisice i ja”.

TEKST I FOTOGRAFIJE: MARINA MIKETIĆ NIKOLIĆ