Tu đe je život original a ljudi najiskreniji

Kampovala sam na katunu Bogićevica /

To su ona rijetka i sve rjeđe postojeća mjesta na kojima spoznate ljepotu i moć prirode i sebe malog naspram planete Zemlje. Kad se nađemo na tim mjestima obuzme nas osjećaj neopisive sreće. Takvo mjesto je Bogićevica katun, iznad Plava, modrozelena bajka okružena moćnim planinama, tu podno Tromeđe – granice Crne Gore, Albanije i Kosova... ka Babinom Polju, na putu ka vrhovima Prokletija... 

Kampovanje krajem jula ove godine na oko 2000 metara nadmorske visine, u katunu Bogićevica, iznad Plava, pored potoka i nadomak katunskih koliba bilo mi je poput iskustva boravka u drugoj galaksiji, na planeti PRIRODA. Biti tu sa prirodom u noći na planini, tako blizu zvijezda koje kao da se spuste nisko i čini ti se samo ruku da ispružiš k nebu, eto ih na dlanu... neopisiv je osjećaj. Doživi.

Do katuna Bogićevica se dolazi tako što se krene iz Plava prema Hridskom jezeru, ali se ne skreće ka Bajrovića katunu i Hridskom jezeru već nastavlja vožnja ka Bogićevica katunu, to jest Babinom Polju. Put je bukvalno džombasta ruina, jako loš. Bez auta terenaca ili golfova dvojki koje najčešče tamo uz lade Niva koristi lokalno stanovništvo iz katuna, nema vam polaska osim pješke... Put je sve do katuna Bogićevica đe smo se uputili da napravimo bazni kamp za noćenje - preloš.

Dolazak u suton na katun Bogićevica je bio baš vrijeme kad je stoka sa okolnih pašnjaka stizala na katun, čuli su se čaktari i čobanski povici i pjesma, a iza planina padalo je sunce koje je bojilo cijeli katun u narandžaste tonove... Spektakl. 

A tek kakva je čarobna noć u šatorima pod nebom, kad se čuju samo zvuci planine, kao da si se stopio s planinom...

Kako se samo odjednom čovjek utiša na tim čudesnim mjestima. Zaboravila sam na džombasti put, podgoričkih 40+ stepeni, na sve. Odjednom se sve briše i prisutan si tu đe si sto posto.  

Mjesto koje smo izabrali za kamp bilo je pored potoka, na ivici katuna, pored kolibe porodice Markišić, što sam takođe kasnije saznala – ko su mi prve komšije.

U društvu iskusnih planinara nikšićkog planinarskog kluba PLANINARSKI ZDOGOVOR, vještim i iskusnim poznavaocima planina, članovima poznatim po ekstremnim podvizima kako planinarskim tako biciklističkim, bilo mi je lako doći do katuna Bogićevica. Bilo mi je lako i  spremiti se za kampovanje, sve su mi pomogli. Za one bez iskustva s kampovanjem uopšte i kampovanjem na planini: treba mnogo toga znati, informišite se, ali nije neizvodljivo. Ka planinskim vrhovima ne idite bez vodiča, nikako!

Moja planinarska družina je već tu bila, i to više puta, i biciklima su tuda prolazili, a i planinarili su u više navrata na okolne vrhove i Prokletije iznad. Jer, Plav i katuni iznad njega na Babinom Polju su baza za obilazak dijela masiva na tromeđi Kosova, Crne Gore i Albanije, a koji nosi naziv Bogićevica.

Cilj moje planinarske družine je bio sjutradan penjanje vrha Đeravica (2656 nmv.), koji se nalazi na teritoriji Kosova, inače drugog po visini vrha na Prokletijama. Najviši vrh Prokletija je Maja Jezerce ili Jezerski vrh koji se uzdiže ka nebu sve do 2694 nmv. 

Iznad katuna Bogićevica se nalazi Tromeđa, vrh na kome se spajaju granice Crne Gore, Kosova i Albanije. To je bio moj cilj za sjutradan, ali sam planirala i skitnju katunom... 

Tromeđa je planina na području Bogićevice u rasponu Prokletije. Njegov vrh koji mjeri visinu od 2.366 m nadmorske visine čini granicu između Albanije, Kosova i Crne Gore.

Bogićevica pripada grupi najviših planina Crne Gore. Više su: Prokletije, Durmitor, Komovi, Hajla, Rusolija i Pivska oblast visokih planina i površi. U širem smislu, Bogićevica sa Koprivnikom (2.460 mnm), Čakorom (2.046), Mokrom planinom (2.110), Hajlom (2.403 ) i drugim graničnim planinama između Crne Gore i Srbije (Kosova) pripada planinskom vijencu Prokletija. Najviši vrh Bogićevice je Maja Rops (2.502 ) i nalazi se na teritoriji Kosova. Poznavaoci planina kažu da je Bogićevica jedna od teže dostupnih planina na Balkanu.

Kako sam saznala, na katun Bogićevica tradicionalno izdižu plavske porodice Jasavić, Marković, Redžematović, Markišić, Purišić, Srdanović, Osmančević, Redžepagić, Šarkinović, Reković, Drešković.

Koliko je čaroban suton i magična noć na katunu toliko je jutro zlatno, beskrajno... Sunčani zraci izviruju iza vrhova planina, baš zlatni zraci, već oko pet sati izjutra. Tad već domaćice muzu krave, ovce, koze i već u šest je stoka na ispaši. 

Rano se na katunu ide spavati, rano se i ustaje. Sunce je tu časovnik. Ali to je taj način života stočara, ljudi koji su se opredijelili za stočarstvo kao primarnu djelatnost, bolje rečeno, porodice koje su se nastavile, kao njihovi preci, baviti stočarstvom jer je sve manje stočara i stoke na katunima... Zimi su u selima, ljeti, to jest odmah od maja pa sve do oktobra, zavisi koliko vremenske prilike dozvoljavaju na katunu.

Isele se domaćinstva u kolibe, stoka tu na katun da pase na planini... Skoro pola godine provedu tu na katunu. Na katunu Bogićevica nema struje, nema telefonskog signala... Poneko ima one male solarne panele, baš minijaturne sa kojih se pripuni telefon, jer gore visoko iznad katuna ponegdje ima signala pa se ide tamo ako se treba pozvati neko... 

Ništa ne traže imaju sve – a ja tražim jedan solarni panel

Kada sam rekla da Rabi ništa ne smeta što nema struje ni telefonskog signala, niti bilo šta, mislim ima jedna stvar: tako bi Markišićima dobrodošao jedan solarni panel, da mogu da uključe frižider i drže meso u njemu, jer i na planinama su ljeta preko dana vrela, teško je održati meso... Eto, to bi im trebalo, ništa oni ne traže. Ja tražim solarni panel koji njima pripada svakako jer ako se subvenciraju ti solarni paneli nekim vještačkim eko-etno i sl.  skupim ali privatnim investicijama po selima i planinama, zar nemaju prednost stočari da ih dobiju, oni koji proizvode hranu kakve je sve manje u svijetu, kojih je sve manje a sve nam više trebaju, i kojima posao nije lak ali ga ne ostavljaju...  ili oni ne znaju da mogu da ih dobiju? Zašto ne znaju? Ima li tih panela đe, da kad dođem sljedeće ljeto na katun Bogićevica, frižider radi kod Markišića, i da pripunimo telefone (imaju jedan mali panel koji su kupili, tek toliko da se pripuni telefon, iako se brzo troši ponudili su mi da pripunim svoj telefon, nijesam htjela, ne da ih uštedim nego mi je bilo super da je telefon prazan i van dometa – šta će mi na tom mjestu)? 

Dakle, solarni panel, tek toliko...

Pratili smo bioritam katuna i legli rano jer planinari su u 6 izjutra krenuli ka Đeravici. Ja sam ostala u katunu i imala svoju rutu, ali nije bilo kako sam mislila, nijesam bila sama u katunu a ni na usponu ka Tromeđi.

Kada su planinari krenuli ka Đeravici, mene je pozvala komšinica iz kolibe do našeg kampa, kao da se poznajemo, kao da smo odvajkada komšije, rekla je: „Ajde na kafu“. I tako, upoznala sam predivnu ženu Rabu Markišić koja je sa jednim od svojih sinova, najmlađim, na katunu od maja kad su iz jednog plavskog zaseoka izdigli sa stokom na planinu.

Rabi nije trebalo mnogo da shvati da sam ja neko ko jutarnju kafu pije iz najveće šolje te je pitala da skuva još jednu, jer za mene je ona mala šoljica izjutra ništa... 

Uz kafu je tekla i priča... Rekoh da ću da šetam oko katuna pa da se penjem do Tromeđe. Raba mi reče ako ću je sačekati dok smiri što treba u kući i okolo ona bi išla sa mnom, da mi pokaže okolinu i vodi ka Tromeđi. Bila sam stvarno oduševljena što ćemo se družiti, i zahvalna.

Raba Markušić me upoznala sa još nekim katunjanima. Kao rođena Plavljanka koja je tuda kao djevojka borovnice brala i do Hridskog jezera išla, ona zna svaku stazu i bogazu... Pokazala mi je gdje je od nas Hridsko jezero, iako ga ne možemo vidjeti čini se nije toliko daleko... pokazala mi je svaki vrh koji nam se ukazivao na putu, i rekla njegovo ime, svaki katun na koji smo nailazile... Mnogo sam od nje čula o životu na katunu. Ona je zadovoljna žena, voli stočarstvo, drago joj je što se najmlađi sin opredijelio za taj posao i što ga istinski voli u šta sam se i ja uvjerila pričajući s njim, a i posmatrajući tu ljubav koju on ima prema svim svojim životinjama, taj divni plavokosi momčić mi je izgledao kao neki princ planine...

Raba se bez napora pela uzbrdicom od skoro 90 stepeni, tako lako, još u papučama... U komplet planinarskoj opremi jedva sam je stizala pa je ona spram mene smanjila tempo... Ta okretna ženica od 44 godine je sa toliko radosti pričala o svom životu, o planini, ni na šta se nije žalila, osmijeh joj je non stop na licu. Njena djeca, od kojih su neka u brakovima, već imaju djecu, to jest Raba unučiće. Samo se najmlađi sin opredijelio za stočarstvo. Ali, dovoljno je da se neko mlad opredijeli da nastavi tradiciju, jer na katunima je sve više samo starije čeljadi, mladih ljudi sve manje, osim ako dođu da posjete rođake na katunu...

Sa svakim usponom ka Tromeđi mijenja se pogled na katun Bogićevice, nailazimo na planinsko cvijeće, bilje, moja saputnica zna svaku vrstu... Kaže nijesu nešto rodile borovnice ali nada se da će ih biti makar za sopstvene potrebe porodice, za prodaju ne. 

Inače skorup i sir koji napravi prodaje joj suprug na pijaci u Plavu, tek slijedi prodaja sad od septembra, ljeti nije neka prodaja jer je puno kaca na pijaci i probača... ali ne i kupaca.

Na putu ka Tromeđi nailazimo na graničnu policiju, oni kontrolišu granicu jer tamo nema karaule ili neke oznake već samo table koje ukazuju da je to tromeđa.

Nailazimo na krda konja, traže hladovinu... jer preko dana bješe toplo i na planini, meni ne, ja sam došla s podgoričkog asfalta i svugdje je bolje... a tek a planini.

Stigle smo na prevoj Tromeđu, tu je duvao jak vjetar, iako daška nije bilo niđe uz put. Kao da vjetar tu stanuje. Planinski vrhovi su nas posmatrali, tu se graniče tri države, a kroz sve tri se Prokletije protežu... Odatle se ide u mnogo pravaca. Sve je super obilježeno i objašnjeno. Fantastično je to mjesto.

A sa vrha Tromeđe se vide: Pasji vrh, Starac, Bogdaš, Maja Rops na sjeveru, pa Maja Bogićaj, Maja Bardh, Maja Gusanit, Đeravica na istoku. Tamo je i moćna stijena Škeljzena koja će ovog puta ostati nedostižna. Prema jugu se pružaju vrhovi: Maja Zez, Maja Kershi Kocaj, a zapadno su Kolate, Jezerce i čuveni gusinjski masiv Prokletija: Karanfili i Trojan.

Povratak u katun je jednako bio zanimljiv kao i uspon. Moja nova prijateljica Raba i njen sin su me pozvali na ručak – na jaretinu, kakva planinska gozba. 

Družila sam se s njima do 6 sati popodne kada su se moji planinari na krilima adrenalina vratili sa Đeravice. Ne, nijesu bili umorni samo srećni. Pričali su mi o prizorima i ljepotama i detaljima uspona, a ja njima o katunu, o prijateljici Rabi i našem putu do Tromeđe... o našem posebnom zajedničkom danu. Jer i meni i njoj je dan bio poseban, obradovala se i ona novom licu na katunu, a ja takvom poznanstvu i takvoj duši od žene. Kako je lako nastalo naše poznanstvo, trebalo je samo to Rabino “ 'ajde komšinice na kafu...“ a ja živim preko 15 godina u istom stanu i nijesam još ni s jednim komšijom popila kafu u zgradi od tri sprata...

Ja ću se na Bogićevica katun zasigurno vratiti, a sad tamo imam i prijateljicu, koja kaže ako nećeš opet pod šator za tebe ima kod mene u kolibu krevet. Nije li to prijatelj?