CM: Odrasli ste u Novom Sadu, a djetinjstvo provodili na Durmitoru. Sjećate li se trenutka kada ste sebi jasno rekli: “Ja se vraćam ovdje da živim” i kako ste se odlučili na taj korak?
Tako je, rođena sam i odrasla u Novom Sadu, međutim kad god bismo se porodično sa Boana, nakon vikenda ili raspusta, vraćali u Novi Sad nekako bih osjećala tugu i nelagodu. Ne mogu reći da se sjećam tačnog trenutka odluke da se preselim na Durmitor, ali znam sa sigurnošću da sam već u osnovnoj školi svakodnevno maštala o tome i zamišljala kako bi to izgledalo. Sjećam se da drugarima u svom razredu nijesam mogla riječima da dočaram kako izgleda priroda i boravak na Boanu i Durmitoru. Mnoge nije ni interesovalo, a mene je to onda još više vuklo preseljenju.
CM: Danas se često govori o povratku prirodi, ali rijetki se zaista odluče na taj korak. Šta je za Vas bilo najteže u prelasku sa gradskog na planinski način života?
Često mi upute pitanje poput ovoga, a ja još uvijek nemam konkretan odgovor. Znala sam i gdje dolazim i kakav život se na planini vodi i baš zbog toga sam i došla. Nekako bih možda na pitanje:” Šta je to bilo tako teško u gradu pa sam se odlučila na dolazak na planinu”, imala mnogo više odgovora i primjera. Ljudi često interpretiraju moju priču u takvom tonu da ispada kao da je moja odluka o dolasku ovdje odluka da se mučim na neki način, ni u jednom momentu mog boravka ovdje tako nešto nisam ni pomislila, upravo suprotno. (smijeh – prim. aut.).
CM: Bavite se planinarskim i jahačkim turama, turno skijanjem, radom sa turistima... Kako izgleda jedan Vaš dan na Žabljaku?
Zbog posla u turizmu već par godina živim na Žabljaku, s obzirom da je ipak Žabljak turistički centar ovog kraja. Moje rodno selo Boan od Žabljaka udaljeno je dvadesetak kilometara. U zavisnosti od doba godine aktivnosti u planini se razlikuju tako da kombinujem sve od navedenog, trudim se da kad se zasitim jedne od aktivnosti za narednih par dana zakazujem drugu. Ipak najviše interesovanja turisti pokazuju za jahačke ture i njih radimo tokom čitave godine. Aktivnost kojom se i ja lično bavim svakodnevno, nevezano za to koje je godišnje doba i kakvi su vremenski uslovi, je briga o konjima i rekla bih da je to posao koji je benefitima mnogo bogatiji od bilo kog posla u kancelariji sa fantastičnim primanjima. Svakako možda ne finansijskim benefitima, ali benefitima u pogledu fizičkog i mentalnog zdravlja što smatram mnogo bitnijim.
CM: Sa partnerom dijelite i život i poslovne obaveze. Kako funkcioniše ta dinamika u svakodnevici na Boanu?
Sve vezano za jahanje i konjički sport kao i same životinje naučila sam od mog, sada već dugogodišnjeg momka i na tome sam mu neizmjerno zahvalna. Sve se desilo spontano, a preraslo je u zajednički život i biznis od kojeg živimo što iz dana u dan samo osnažuje naš odnos i sasvim je upotpunilo moju dječiju maštu o preseljenju na planinu. Uglavnom se zna ko obavlja koje poslove na farmi, a ni ja se pretjerano ne zalažem za jednakost žena kada dođe kamion bala sijena da se istovari (smijeh – prim. aut.). Šalim se, naravno, bitna je uzajamna podrška i razumijevanje.
CM: Jahanje je važan dio Vašeg svakodnevnog života. Šta Vama lično donosi vrijeme provedeno sa konjima?
U prethodnom odgovoru sam već spomenula da smatram da su benefiti vremena provedenog sa konjima, posebno na mjestu kao što je Durmitor, po pitanju opšteg zdravlja, po mom mišljenju, pozitivno nemjerljivi i mogu slobodno reći da se osjećam mnogo zdravije u svakom pogledu otkako sam na farmi. I ne samo ja, mnogi gosti koji sada već često dolaze kod nas na ture sličnog su mišljenja i taj zaključak često mogu da čujem od njih lično na turama. Pozitivno dejstvo druženja sa konjima je i naučno potvrđeno, pa se tako druženje sa njima i jahanje koriste u terapiji djece i odraslih osoba sa invaliditetom, to se naziva hipoterapija.
CM: Mnogi turisti boravak na Durmitoru opisuju kao posebno iskustvo. Po Vašem mišljenju, u čemu se zapravo ogleda autentičnost ovog kraja?
Vizuelna i duhovna ljepota je svakako subjektivan osjećaj za svakoga, ali činjenica da veliki broj ljudi ove termine vezuje baš za Durmitor ga već čini posebnim. U ovom slučaju bih kao svoj odgovor priložila par svojih autorskih fotografija. Impozantna kompozicija reljefa je neosporna, veliki broj jezera, rečnih tokova pa samim tim i kanjona koji su u vezi sa visokim vrhovima je stari recept za atraktivnost neke prirodne turističke destinacije. Poznajem nekolicinu ljudi koji poput mene na Durmitor ne gledaju samo kao na fizičku pojavu već ga smatraju hramom, te on gotovo dostiže božanstvo, jednu neobjašnjivu energetsku i duhovnu silu koja pokreće. Možda i u tome leži odgovor na ovo pitanje.
CM: Šta biste poručili onima koji maštaju o povratku životu na planini, ali se još uvijek plaše da naprave taj korak?
Rekla bih, kao i mnogi motivacioni govornici do sada, da je život previše kratak da bismo ga živjeli onako kako ne želimo, na mjestima na kojim ne volimo da boravimo, sa ljudima koji nam ne prijaju. Tu sam ako im zatreba savjet ili pomoć pri istovaranju kamiona sa balama sijena (smijeh – prim. aut.).
