U njenom pogledu ima smirenosti, u rukama strpljenja, a u radu – čista emocija. Slađana Vučetić iz Kotora svojom ljubavlju prema tradicionalnom vezu pretočenom u savremeni nakit priča priču o nasljeđu, ženstvenosti i trajnim vrijednostima. Dobrotska čipka, zahvaljujući njenom radu, više nije muzejski eksponat – već poruka koju možete nositi.
„Odrasla sam u porodici u kojoj se njegovao ručni rad. Moja majka i njene sestre su vezle, plele i šile sve što bi zamislile“, prisjeća se Slađana dok pažljivo sklapa kutiju sa najnovijim parom naušnica koje su upravo završene. Njena prva nit prema dobrotskoj čipki započela je 2011. godine na radionici majstorice Mile Moškov, čuvarice znanja ovog gotovo zaboravljenog zanata.
„Tu sam počela sa prvim radovima, ali sam već tada znala da ljepotu te čipke ne treba skrivati po škrinjama i na tavaljama. A kako je bolje pokazati nego kao aksesoar jedne moderne žene koja voli tradiciju“, dodaje s osmijehom.
Punto in aria – čipka u vazduhu, osjećaj u srcu
Dobrotska čipka je od 2013. godine dio nematerijalne kulturne baštine Crne Gore, ali njena istorija seže mnogo dalje – u 15. vijek, u domove dobrotskih kapetana i njihovih žena koje su ovu delikatnu umjetnost prenosile s koljena na koljeno. Izrađivana isključivo rukom, čipka je u to doba bila simbol statusa, strpljenja i tihe moći žena Boke.
„Najviše me inspiriše način izrade koji je jedinstven. Malom šivaćom iglom i pamučnim koncem, koji se ne vezuje za platno, stvara se bod koji se zove „punto in aria“ – vezenje u vazduhu“, objašnjava Slađana, dodajući da je upravo po tom bodu nazvala i svoj Instagram nalog. U tom bodu, kaže, nalazi se sve – i elegancija i sloboda.
Zanimljivo je da se ova tehnika smatra jednom od najsloženijih u evropskoj istoriji čipke – potiče iz Italije, ali se u Dobroti transformisala u poseban izražaj, ukorijenjen u primorskom senzibilitetu i finoći bokeljskog manira.
„Ne odstupam od pravilne tehnike, ali ih oblikom i dodatnim elementima prilagođavam današnjoj ženi“, kaže Slađana, čvrsto vjerujući da tradicija ne znači ponavljanje – već prenošenje kroz nove oblike.
Proces stvaranja: hiljade uboda, dani tišine
Svaki komad nakita zahtijeva poseban pristup. „Kada radim po narudžbi, inspiraciju crpim iz osobe za koju izrađujem nakit. Ako sama istražujem, onda tragam za novim formama i kombinacijama koje mene čine srećnom“, otkriva. U tim trenucima, kaže, osjeća se kao da vodi dijalog sa niti.
Za izradu jednog para naušnica potrebno je i do deset dana. „Dnevno mogu da vezem najviše dva sata, i to uz pomoć lupe. Za jednu naušnicu mi treba između 16 i 18 metara konca, što znači da u prosjeku napravim između 16.000 i 20.000 prolazaka iglom“, precizira, pokazujući jedan od svojih najfinijih radova. Naizgled jednostavni, ovi komadi kriju u sebi nevjerovatnu složenost i posvećenost.
Čipka kao most – između žena, vremena i osjećanja
Reakcije, kaže, nadmašuju očekivanja. „Divne su. Posebno me raduje što su se žene zainteresovale da nauče tehniku kroz radionice“, ističe. Iako trenutno zbog drugih obaveza ne može da ih vodi, nada se da će u skorijoj budućnosti imati više vremena da znanje prenosi dalje.
A to se već dešava – unutar njenog doma. „Jedina koja trenutno veze sa mnom je moja unuka Mila. Ona sada radi svoj prvi broš. Radosna je, a ja sam i radosna i ponosna što se tradicionalne vrijednosti njeguju među mojim najbližima“, kaže sa nježnošću.
Za nju, najposebniji komad ostaje onaj rađen od crne čipke i zlata, naručen za dragu prijateljicu. „To je unikatan komad koji nikada više neću, niti želim ponoviti“, kaže odlučno. Nakit koji nosi emociju ne može se rekreirati.
Šta slijedi: čipka za muškarce i snovi o Milanu
Brend koji gradi Slađana temelji se na očuvanju tradicije – ali bez zatvaranja u prošlost. „Za sada radim uglavnom komade za žene, ali planiram da u budućnosti napravim nešto i za muškarce“, otkriva. Vjeruje da će i njima čipka govoriti – kroz detalje, manžete, kravate, možda čak i kao dio savremenih modnih dodataka.
Svoju publiku, smatra, ova umjetnost nalazi sama. „Otvorena sam za saradnje“, kaže, a neka od najdražih već su se dogodile. „Učestvovala sam na reviji „Čipka i svila“ modne dizajnerke Anastasije Miranović 2024. godine na Citadeli u Kotoru. Bila je to čista magija“, prisjeća se.
Kad bi mogla birati, saradnja sa italijanskim modnim brendom Dolce & Gabbana bio bi njen san. „Zato što i oni koriste tradicionalne motive i čipku u svojim kolekcijama. Voljela bih da moja čipka bude dio te priče“, priznaje sa sjajem u očima.
Dobrotska čipka: kulturno blago koje traje
Dobrotska čipka nije samo vez. To je kulturni kod, ženski rukopis kroz vjekove, tiha snaga koja prkosi prolaznosti. Iako je svojevremeno bila gotovo zaboravljena, zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca poput Slađane, ponovo pronalazi svoje mjesto – ne samo u vitrinama muzeja, već na ušima, reverima i oko vrata žena koje znaju šta nose.
„Moja želja je da ova umjetnost ne ostane zaboravljena, već da se nosi, priča i prenosi“, zaključuje Slađana, ostavljajući nas sa osjećajem da u svakom njenom komadu postoji mnogo više od konca – postoji duh, emocija i nasljeđe koje zaslužuje da se nastavi.
Tekst: Maja Nikolić
Foto: Privatna arhiva
