Selo Špiljari usputna stanica od Kotora ka Trojici
Danas selo izgleda sablasno, ali bi rekonstrukcijom i valorizacijom mogao da se Špiljarima udahne novi život. Povod za to mogle bi biti obnova puta ili izgradnja žičare koje bi ovaj predio značajno približile mnogima kojima je uspon uz serpentine previše naporan. Familija Perović je primjer kako je u ovom prekrasnom ambijentu moguće napraviti uspješno seosko domaćinstvo.

Serpentine su vijugale niz strma Praćišta, preko sela Špiljari do crnogorskog pazara na Tabačini, van sjevernih zidina kotorskog grada. Tim putem su Crnogorke i Crnogorci išli ka Boki da prodaju sir, kaštradinu i pršut, loj, vunu, kože, drva za ogrijev i ostale seoske proizvode a donosili bi so, ulje, tekstil, barut, oružje.

Do sredine XIX vijeka stanovnici Stare Crne Gore putovali su starom konjskom stazom sa Njeguša, preko prevoja Krstac niz kotorske strane u gornji dio kanjona rijeke Škurde. Serpentine su vijugale niz strma Praćišta, preko sela Špiljari do crnogorskog pazara na Tabačini, van sjevernih zidina kotorskog grada. Tim putem su Crnogorke i Crnogorci išli ka Boki da prodaju sir, kaštradinu i pršut, loj, vunu, kože, drva za ogrijev i ostale seoske proizvode a donosili bi so, ulje, tekstil, barut, oružje. Ovo je jedan od najatraktivnijih puteva u Crnoj Gori. Dio je starog puta i nekad jedina veza zaleđa sa zapadnom civilizacijom. Mnoge značajne ličnosti svoga vremena i izvanjci koji su posjetili Crnu Goru prošle su ovim putem. Neko od njih je i nazvao „staza ka nebu“. Crnogorci su bolesnog vladiku Rada Tomova po povratku iz Italije posljednji put iznijeli ka rodnoj grudi. Istom stazom išla je i posmrtna povorka prvog crnogorskog knjaza Danila I. U Pomorskom muzeju u Kotoru postoji fotografija iz 1875. godine na kojoj knjaz Nikola sa svitom dolazi na susret sa austrougarskim imperatorom Franjom Josifom I.

Zorica Čubrović piše da je poznato kako je selo Špiljari (Spigliari) najstarija naseobina Kotorskog basena još od praistorije. Ona dalje navodi da je na austrijskom planu iz 1838. godine selo prikazano sa nizovima kuća oko centralno postavljene crkve Sv. Đorđa i terasastim imanjima na padini prema putu od kojih veći potez sa imanjima nosi naziv Rasadnici (Rassadnizi).

Stazom ka nebu do kamenog sela
Tim putem smo se natovareni fotografskom opremom i punim ruksakom vode Nenad i ja zaputili ka selu Špiljari. Odlučili smo da krenemo odozdo sa Tabačine niz kanice (lokalni naziv za serpentine) do sela koje se nalazi na 636 metra iznad nivoa mora. Izašli smo iz Starog grada preko mosta koji vodi na Tabačinu. Pošli smo do putokaza da još jednom provjerimo dužinu puta i vrijeme potrebno da stignemo do sela. Bio je radni dan, a na stazi nije bilo ni ćuka ni vuka. Doduše, priključila nam se jedna mačka koja nas je znatiželjno pratila cijelog dana. Put je polovinom XIX vijeka gradila moćna crno-žuta monarhija, a o pedantnosti i stručnosti njenih graditelja govori i to da je većina zidova i dan danas u odličnom stanju. Put je imao širinu dovoljnu da se dva natovarena konja mogu mimoići. Vidljiva je, s druge strane, i naša tradicionalna nemarnost, pa tako pojedine manje odrone niko nije očistio kako bi putnici namjernici, među kojima je najviše turista, lagano i bez opasnosti stiglo u Špiljare, ili dalje produžilo put ka Krscu. Sunce je pržilo, a hlada nema ni za lijek. Morali smo par puta stajati da se okrijepimo i skupimo snagu za nastavak uspona. U međuvremenu smo posmatrali drevne zidine po grebenu brda koji nadvisuje Stari grad i koje su vjekovima služile kao zaštita Kotora od napada sa lovćenske strane. Svojevrsnu prirodnu zaštitu gradu je pružao i kanjon rijeke Škurde. Nakon više od 40 minuta penjanja dolazimo do prve kuće od lijepo tesanog kamena sa kaskadnim terasama ova spratna kuća dominira kotorskim zalivom. Pogled puca na Boku, Pestingrad sa desne i tvrđavu San Đovani sa lijeve strane. Sijedamo na starim metalnim stolicama, odmaramo noge i uživamo u pogledu koji mami ljude iz raznih krajeva da bi bar jednom uživali ovdje. Ne čuje se ništa sem pjesme ptica. Iz obližnjeg šumarka oglasio se i jedan magarac koji je lijeno ležao pod stablom.

Radovan Perović

Kameno selo opustjelo
Prema austrijskim zapisima selo je 1838. godine imalo 19 kuća. Živjeli su od poljoprivrede i stočarstva. No, nakon Prvog svjetskog rata mještani polako počinju da se raseljavaju. Selo je danas praktično skoro napušteno sa velikim brojem oronulih kuća i crkvom koja nije ništa u boljem stanju. Dvije kuće odolijevaju vremenu, a samo u jednoj od njih ima stalnih stanovnika. Od ovog predivnog vidikovca nekih pet minuta kroz šumarak nam je trebalo da dođemo do središta nekadašnjeg sela. Zatekli smo ruševine dugačkih prizemnih pozemljuša, bez krovova. Zorica Čubrović piše da je poznato kako je selo Špiljari (Spigliari) najstarija naseobina Kotorskog basena još od praistorije. Ona dalje navodi da je na austrijskom planu iz 1838. godine selo prikazano sa nizovima kuća oko centralno postavljene crkve Sv. Đorđa i terasastim imanjima na padini prema putu od kojih veći potez sa imanjima nosi naziv Rasadnici (Rassadnizi). Crkva Svetog Đorđa nalazi se u središnjem dijelu sela. Pretpostavlja se da je sagrađena između XIII i XV vijeka. Već 1559. crkva je prepravljana o čemu svjedoči natpis iznad ulaznih vrata. Oko nje su sada napuštena kućišta od suvomeđe. Crkva gleda na veliku Rupu (Špilju) koja se nalazi ispod najvišeg vrha tvrđave. Iz te rupe vađen je kamen od kojeg je sazidano selo, ali i veliki dio kotorskih bedema. Selo i njegovi mještani upravo su po njoj i dobili ime. Danas selo izgleda sablasno, ali bi rekonstrukcijom i valorizacijom mogao da se Špiljarima udahne novi život. Duž starog puta mogu se naći ostaci platformi koji su se koristili za žičaru koju je Austrijska vojska sagradila 1916. godine za potrebe prenosa opreme, oružja i municije prema okupiranoj Crnoj Gori. Danas žičare nema, a planovi o njenoj izgradnji decenijama nikako da se realizuju. Ove teme posebno dobijaju na značaju kada govorimo o održivom turizmu i razvoju, revitalizaciji postojećih i izgradnji novih sadržaja. Nakon što smo obišli napušteno selo, pratimo tablu koja nas usmjerava ka domaćinstvu u kojem se može ponešto prezalogajiti i okrijepiti duh i tijelo. Još malo penjanja i stižemo u domaćinstvo Perovića, jedine familije koja ovdje stalno živi.

CRKVA SVETOG ĐORĐA NALAZI SE U SREDIŠNJEM DIJELU SELA. PRETPOSTAVLJA SE DA JE SAGRAĐENA IZMEĐU XIII I XV VIJEKA

Domaćinstvo Perovića čuva život u selu
Perovići se bave uglavnom stočarstvom i poljoprivredom. Imaju i malu kafanu sa čije terase se Dobrota i Prčanj vide kao na dlanu. Sijedamo kod domaćina Radovana Perovića i započinjemo razgovor. Radovan nije starosjedioc, već je sa familijom došao u Špiljare 1976. godine. Starinom su iz nikšićkog kraja, tačnije ispod Pustog lisca. Život je tamo bio dosta težak, zimi napada snijega, pa su došli u toplije krajeve. Kroz smijeh domaćin nam kaže kako se na dobro lako navići. U vrijeme kad su se doselili ovamo u selu je samo živio Blažo Mijanović, brat od strica Radovanove majke. Perović ima troje djece i četvoro unučadi. Stariji sin i ćerka žive u Prčanju, odnosno Tivtu, a ćerka koja je maturant u kotoskoj gimnaziji od jeseni će biti student Filološkog fakulteta u Nikšiću. Žena mu radi u školi pa ona i ćerka svakog dana putuju do grada i nazad pješke. Sa Radovanovom familijom živi i njegov brat Rajko. Radovan je skoro tri decenije bio zapošljen u fabrici ležajeva, a danas se samo bavi poljoprivredom i stočarstvom i odskora ugostiteljstvom i turizmom. - Najviše sadimo krtolu, pomalo luka, paprika. paradajza, krastavaca... Ima pokoji pitomi šipak, nekoliko maslina, trešanja, smokava... Počeli smo pomalo da rabotamo i ka' ugostitelji kad je počela navalica turista u ove krajeve. Onda smo napravili ovu terasicu da se pomalo oprobamo i u tom poslu, priča Radovan dok reže stari kozji sir i nudi nas da probamo.Sir je odličan, pravi domaći, pa mi bez okološanje hvalimo domaćicu. Ponosni suprug zahvaljuje i dodaje da je njegova supruga Ranka recept za spremanje sira naučila od njegove majke koja je decenijama pod Liscem pravila vrhunski domaći sir. - Za sir neko može da mi kaže da mu se ne sviđa, ali ne priznajem da kažu da ne valja, kaže Radovan, i dodaje da on nerijetko pomuze koze, ali da ne zna da siri. Perovići danas drže samo koze. Nekada je ova vrijedna familija držala i krave i prasad, ali su sve prodali. Nekad su imali veće stado jer su pravili kaštradinu, ali danas se ona rijetko traži. Teren nije baš bogat hranom, pa su koze najbolji izbor za ovo područje. Od kozije varenike dnevno prave po kilo do kilo i po sira koji prodaju domaćima, ali i strancima koji su oduševljeni autentičnim domaćim proizvodima.

OPŠTINA OBEĆAVA POMOĆ
Programom zaštite i očuvanja područja Kotora za 2020. godinu predviđene su aktivnosti koje će doprinijeti daljoj zaštiti i unaprijeđenju stanja prirodne i kulturne baštine na teritoriji opštine Kotor. Kada je u pitanju izrada Studije zaštite i revitalizacije sela Špiljari, ista je preduslov za izradu urbanističkog projekta koji predviđa valorizaciju ovog sela. U Sekretarijatu za zaštitu prirodne i kulturne baštine opštine Kotor smatraju da su Špiljari dosad bili nepravedno zanemareni imajući u vidu istorijat, poziciju i sadržaje koje ovo selo posjeduje. Revitalizacijom bi i taj dio graditeljskog nasleđa bio sačuvan od zuba vremena, što bi imalo pozitivan efekat na turističku ponudu.

Stranci vole naše proizvode
Stranci najviše vole pršutu i sir, domaće vino i rakiju. Vole i domaći sok od šipka, koji im je omiljeno osvježenje nakon penjanja kotorskim stranama. Pričljivi domaćin na pomen pića skače na noge i donosi sok od šipka za Nenada, a meni i njemu lednu domaću lozu. Nazdravljamo u dobri čas i nastavljamo priču. Dok pričamo domaćinstvu se primiče dvoje mladih ljudi sa djetetom u naručju. Vidimo da su stranci, pa ja preuzimam ulogu prevodioca. Saznajemo da su Domnik i Solli iz Hanovera i da su došli da godišnji odmor provedu u Crnoj Gori. Nakon karantina i ludila izazvanog korona virusom, mir i tišina Boke Kotorske im je više nego dobro došla. Planiraju da posjete sjever Crne Gore, zonu Durmitora i kanjona Tare, pa da se onda vrate za Njemačku. Tog dana je njihovoj ćerkici bio prvi rođendan pa smo nazdravili domaćom rakijom u njeno zdravlje. Radovan je bio posebno srećan zbog toga i nazdravljao je svima, a posebno maloj gošči. Kada su se gosti iz Njemačke uputili nazad ka starom gradu i zatražili račun, Radovan me zamolio da im prevedem da je to njegov dar u čast prvog rođendana njihove kćeri.
- Neka je živa I zdrava i reci im da dođu opet. Nadam se da će doći ovdje jednog dana da slavi punoljetstvo pa da tada i ona nazdravi s nama, pričao je Radovan s neskrivenom radošču, a ja prevodio. Familija Baier se toplo zahvalila i vratila se niza stranu, a mi smo nastavili divan sa našim domaćinom. Perović nam kaže da u Špiljare dolaze ljudi sa svih strana svijeta.
- Svima im se obradujem jer dolaze sa dobrim namjerama. Ne prihvatam isključivosti religijske, rasne, nacionalne i sve ostale. Sa ljudima se razumijem bistrog pogleda i čistog srca i bez ijedne poznate riječi. Niti ja znam što oni pričaju, niti oni mene razumiju. Ali se osjećamo i radujemo kad se sretnemo. Bivalo je, bogomi, stranaca koji po više puta dolazili. Neki su dolazili i poslije par godina, prisjeća se Perović i dodaje da je ljude dobrog srca i čiste namjere lako dočekati i ispratiti. Perovići su, kao i svi ugostitelji, neko ko doprinosti renomeu svoje zemlje i naroda. Kad bi svi ovako domaćinski pristupili prema gostima sigurno je da bi više ljudi dolazilo i zadovoljnije odlazilo iz naše zemlje.
- To što imamo to im stavimo na trpezu. Lijepo je kad se ima što postavit, ali je bitnije ljude dočekat punog srca. To ih najviše obraduje. Bio mi je jednom Indus koji se oduševio ovim našim krajem, priča nam Perović i dodaje da mu je gost iz Azije za uspomenu ostavio paprirnu rupiju koju i dan danas čuva doma.

Dok pričamo domaćinstvu se primiče dvoje mladih ljudi sa djetetom u naručju. Vidimo da su stranci, pa ja preuzimam ulogu prevodioca. Saznajemo da su Domnik i Solli iz Hanovera i da su došli da godišnji odmor provedu u Crnoj Gori. Tog dana je njihovoj ćerkici bio prvi rođendan pa smo nazdravili domaćom rakijom u njeno zdravlje.

Život u Špiljarima nije lak, ali je lijep
Iznad sela se nalaze obronci planina koje dominiraju svojom ljepotom, ali za one koji žive u njihovoj neposrednoj blizini, znaju predstavljati i potencijalnu opasnost. O životu na selu i životu sa prirodom i od prirode slušamo od našeg domaćina.

U domaćinstvu Perovića od kozije varenike dnevno prave po kilo do kilo i po sira koji prodaju domaćima, ali i strancima koji su oduševljeni autentičnim domaćim proizvodima

- Da bi čovjek ovdje opstao najviše mu trebaju mazge. One jedine mogu da se penju ovim serpentinama i dopremaju razne potrepštine iz Kotora. Ljeti poranimo prije nego je jako sunce da potrgujemo sve što nam treba. Zimi pratimo prognozu da grabimo prije kiša i nevremena da oposlimo u grad sve što nam je neophodno, priča nam Radovan. Dan je polako odmicao i bio je vakat da se kreće nazad. Ostavili smo Peroviće da obavljaju redovne aktivnosti u svom domaćinstvu. Obećali smo da ćemo doći ponovo da uživamo u predivnom pogledu na kotorski zaliv i po koju čašicu razgovora. Nadamo se da povod za to biti obnova puta ili izgradnja žičare koje bi ovaj predio značajno približile mnogima kojima je uspon uz serpentine previše naporan. Svakako bi olakšao život i porodici Perović, a možda bi se i neka od starih špiljarskih familija vratila da oživi napuštena ognjišta svojih predaka.