Možete u Šarm el Šeik doći zbog mora, korala i sunca, a vratiti se kući pričajući o noći provedenoj pod zvijezdama. Jer neke izlaske sunca gledate sa hotelske terase. A za neke se vrijedi penjati cijelu noć. I baš u tome je čar Sinajske gore.
Postoje putovanja na kojima nešto vidiš, fotografišeš i nastaviš dalje. A postoje i ona druga, koja počinju onda kada bi svaki razuman putnik trebalo da spava. Moje penjanje na planinu Sinaj pripada upravo takvim.
Iz Šarm el Šeika krenuli smo duboko u noć, ostavljajući iza sebe svjetla hotela, muziku, palme i raskoš Crvenog mora. Na izlazu iz grada čekale su nas jake policijske i vojne snage naoružane dugim cijevima. Svi smo prošli kontrolu, a onda smo u dugom kontingentu, praćeni policijskim vozilima krenuli ka planini.
Kako je kombi odmicao prema unutrašnjosti Sinajskog poluostrva, pejzaž je gutao mrak, a osjećaj da ulazimo u neki sasvim drugi Egipat postajao je sve jači. Neđe pred nama, među pustinjskim planinama, čekao nas je Džebel Musa – Mojsijeva gora, mjesto na kojem je, prema biblijskoj tradiciji, Mojsije primio Deset Božjih zapovijesti.
Nakon manastira Svete Katarine počinje vijugava staza ka vrhu planine.
Nema ovđe gradskih svjetala da pokvare nebo. Samo snopovi baterijskih lampi koji vijugaju planinskom stazom i tišina koju povremeno prekidaju koraci, glas vodiča ili poneka kamila sa svojim vlasnikom. U početku ide lako. Onda uspon počinje da podsjeća da je vrh na više od 2.200 metara nadmorske visine.
Korak po korak. Kamen po kamen. U mraku zapravo i ne znaš koliko si prešao, niti koliko te još čeka. I možda je tako bolje. Na nekoliko mjesta uz put beduini nude čaj, vodu i kratki predah. Njihove jednostavne kuće usred ničega djeluju gotovo nestvarno. Sjedneš nekoliko minuta, ugriješ ruke oko čaše vrelog čaja i ponovo kreneš prema vrhu.
A onda dolazi završnica. Najteža dionica puta. Posljednjih nekoliko stotina strmih stepenika kao da su tu da provjere koliko zaista želiš da vidiš ono zbog čega si krenuo usred noći.
Na vrh stižem dok je još mrak. Hladno je. Mnogo hladnije nego što zamišljate kada vam neko pomene Egipat i Sinaj. Ljudi se skupljaju po stijenama, umotavaju u ćebad i jakne i svi gledaju prema istoku. I onda počinje predstava zbog koje se zaboravi svaki korak uspona.
Najprije se pojavi tanka linija svjetlosti. Crnilo polako prelazi u tamnoplavo, zatim u ljubičasto, narandžasto i zlatno. Ispod nas se, kao na nekoj drugoj planeti, otvaraju beskrajni kameni vrhovi Sinajske pustinje. Sunce izlazi iza njih i u nekoliko minuta potpuno mijenja pejzaž.
Stojim na vrhu Sinaja i gledam kako se pustinja budi. Teško je taj trenutak prenijeti fotografijom. Još teže riječima. Nije to samo lijep izlazak sunca. Poslije nekoliko sati hodanja kroz potpunu tamu, prva svjetlost ima neku sasvim drugu vrijednost. Kao da si je zaslužio. A možda je upravo zato svitanje na Sinaju jedno od onih koje se pamte cijelog života.
Na vrhu Sinaja, na 2.285 metara, dočekuju me mala pravoslavna kapela Svete Trojice i džamija, gotovo priljubljene jedna uz drugu među golim stijenama. Kapela Svete Trojice podignuta je na mjestu koje hrišćanska tradicija povezuje sa Mojsijevim susretom sa Bogom i primanjem Deset zapovijesti. Današnja kamena kapela potiče iz XX vijeka i uglavnom nije otvorena za posjetioce. U njenoj neposrednoj blizini nalazi se i mala džamija, posvećena proroku Musi – Mojsiju, kojeg poštuje i islam. Dva skromna zdanja, na golom planinskom vrhu, svjedoče koliko je Sinaj važno sveto mjesto, poštovano u velikim monoteističkim tradicijama.
Oko njih nema ničega što bi odvlačilo pogled – samo kamen, nebo i nepregledni vrhovi Sinajske pustinje. Dok stojimo na vrhu, hladnoća se uvlači pod jaknu, ali niko ne žuri da ode. Svi gledamo prema istoku, tamo đe se crnilo noći polako pretvara u zlatnu liniju novog dana.
Silazak otkriva sve ono što nam je noć sakrila. Tek tada vidim kroz kakav smo pejzaž prošli – surove stijene, duboke klance i planine bez gotovo ikakve vegetacije. Dolje, u njihovom zagrljaju, čeka još jedno mjesto zbog kojeg je ovaj dio Sinaja poseban.
Podignut u VI vijeku, u podnožju Mojsijeve gore, jedan je od najstarijih hrišćanskih manastira koji i danas žive. Iza njegovih masivnih zidina čuvaju se vjekovi istorije, stare ikone i rukopisi.
Mjesto koje posebno privlači pažnju nalazi se unutar manastirskih zidina. Mojsijev grm, za koji predanje kaže da je potomak nesagorivog grma iz kojeg se Bog obratio Mojsiju i pozvao ga da izvede Izraelce iz Egipta. Prema biblijskoj priči, grm je gorio, ali nije sagorijevao, pa je postao simbol Božjeg prisustva i svetosti ovog prostora. I danas raste uz zid manastira, a monasi ga brižljivo čuvaju. Zanimljiv detalj je i džamija unutar manastirskih zidina, podignuta u srednjem vijeku. Ona dodatno naglašava neobičnu istoriju ovog mjesta, smještenog na prostoru svetom za hrišćane, muslimane i Jevreje.
Napoleon Bonaparta pokorio je Egipat 1797. godine i stavio manastir pod svoju zaštitu, dodijelivši mu dokument s njegovim potpisom. Takođe je osigurao obnovu sjevernog zida tvrđave, koji je oštećen poplavama 1798. godine.
Poslije noći provedene na planini, manastirska tišina djeluje gotovo kao prirodan nastavak svega što smo gore doživjeli. Bez obzira jeste li vjernik ili nijeste, teško je ostati ravnodušan pred mjestom koje vjekovima okuplja ljude različitih jezika, kultura i krajeva svijeta.
