Dva puta sam se vraćao u Edinburg, grad u kojem se između mračnih closes i wynds, šarenog Victoria Streeta i živopisnog Royal Milea vjekovi istorije prepliću sa svakodnevnim životom. Od moćnog Edinburgh Castlea do pogleda sa Calton Hilla, škotska prijestonica na svakom koraku otkriva novo lice. A kada se spusti veče, najbolje ju je upoznavati onako kako to Škoti rade – u toplini starog paba, uz čašu dobrog viskija i priču koja traje.
Neke gradove posjetite jednom, a nekima se vratite. Ne zato što prvi put nijeste vidjeli dovoljno, već zato što ste osjetili da vam grad još nešto duguje. Ili, možda, vi dugujete njemu. Edinburg je za mene jedan od takvih gradova. Bio sam dva puta i oba puta sam imao isti ośećaj – kao da sam ušao u ogromnu filmsku scenografiju iz koje je neko zaboravio da skloni kulise. Samo što ovđe kulisa nema. Sve je stvarno.
Kada iz Royal Milea skrenete prema Victoria Streetu pred vama se pojavi jedna od onih ulica zbog kojih instinktivno vadite telefon iako ste sebi obećali da ćete ovoga puta manje fotografisati, a više gledati. Victoria Street vas jednostavno mami. Krivudava, strma, šarena i potpuno drugačija od sivih zidova starog grada. Nastala je u prvoj polovini 19. vijeka, danas djeluje kao da je neko uzeo četkicu i odlučio da ozbiljnom škotskom gradu doda malo boje. Mali lokali nižu se jedan uz drugi. Izlozi su crveni, plavi, zeleni, žuti, rozi i ljubičasti. Kontrast je savršen. Godinama se prepričavao da je upravo ova ulica bila inspiracija za Diagon Alley iz sage o Hariju Poteru. Edinburg jeste snažno povezan sa J. K. Rowling i nastankom njenog čuvenog književnog svijeta, ali meni ta legenda nije potrebna.
Victoria Street ima dovoljno magije i bez malenog čarobnjaka i njegove družine.
.jpg)
Ako je Victoria Street najfotogeničnija, onda je Royal Mile ulica kojom Edinburg priča istoriju grada. Ona povezuje dvije kraljevske adrese – Edinburgh Castle na vrhu i Palace of Holyroodhouse na drugom kraju. Između njih je otprilike jedna škotska milja istorije. Ja ovdje najviše volim da zavirujem sa strane. Sa Royal Milea na obje strane počinju uski prolazi – čuveni edinburški closes i wynds. Na prvi pogled isti, ali nekada su imali različitu svrhu: close vas je uvlačio među visoke kamene kuće, često završavajući u slijepom prolazu ili dvorištu, dok je wynd bio prolaz kojim se kroz lavirint Starog grada stizalo do neke druge ulice. A kada bi se tijesni prolaz iznenada otvorio u malo dvorište okruženo zgradama, našli biste se u court. Upravo tu, nekoliko koraka od turističke vreve Royal Milea, počinje onaj Edinburg koji najviše volim – mračan, strm, pomalo misteriozan i nevjerovatno fotogeničan.
.jpg)
Edinburški dvorac Castle kao da je izrastao na Castle Rocku. Vjekovima su se oko njeg smjenjivali kraljevi, vojske, opsade i ratovi. Zamak je bio kraljevska rezidencija, vojna tvrđava, garnizon i zatvor. Ovđe se čuvaju i Honours of Scotland – škotska kruna, mač i skiptar, najstarije krunske insignije u Britaniji. Ali priznajem da mi se na putovanjima često dogodi da me više od istorijskih datuma fascinira pogled sa mjesta na kojem se istorija dogodila. Postoji jedno mjesto na koje bih svakome ko prvi put dođe u Edinburg rekao da se popne. Sa Calton Hill se pruža najljepši pogled na grad. Sa jedne strane stari grad i Edinburgh Castle na svojoj stijeni. Ispred vas Princes Street i krovovi grada, a na drugoj strani Arthur's Seat. A dalje prema horizontu Firth of Forth i more. Na Calton Hillu nalazi se nekoliko spomenika zbog kojih čitavo mjesto ima gotovo antički izgled: National Monument of Scotland, Nelson Monument, Dugald Stewart Monument…
Čudna je stvar sa Edinburgom. Većina gradova mnogo ljepše izgleda kada ih obasja sunce. Edinburgu sivo stoji savršeno. Tamni kamen, tvrđava, gotski tornjevi, uski prolazi i stari pabovi kao da traže oblake. I kišu. Ne onu podgoričku koja odluči da potopi grad za pola sata. Nego onu škotsku – sitnu, dosadnu i upornu. Onu zbog koje na kraju odustanete od kišobrana i uđete u prvi pab. A tamo potpuno druga priča. Toplo. Drvo. Prigušeno svijetlo. Ljudi pričaju. Neko se smije. Poneko i zapjeva. Napolju vjetar ćera ljude niz Royal Mile. I više vam se nikud ne žuri. Takvi trenuci često mi ostanu u sjećanju više od znamenitosti. Možete pročitati koliko je star Edinburgh Castle i ko je živio u Holyroodhouse. Ali atmosferu grada ne možete naučiti. Morate je doživjeti.
The Scotch Whisky Experience jedno je od onih mjesta koje sam želio da obiđem jer hranu i piće oduvijek doživljavam kao dio putovanja. Kroz njih upoznajete zemlju jednako dobro kao kroz muzeje. Ovđje vrlo brzo naučite da viski nije samo – viski. To je geografija Škotske pretočena u čašu. Svaki kraj ima svoj karakter. Jedan miriše na voće i med, drugi na začine, treći na dim i treset. I počnete da razumijete Škote. Ovđe prolazite kroz priču o proizvodnji, regijama i različitim aromama škotskog viskija, ali mene je posebno fascinirala kolekcija boca. Viski svih mogućih godišta, destilerija i etiketa. Čovjek tada shvati da ovo za Škote nije piće već dio nacionalnog identiteta. A pošto sam ja savjestan putopisac, red je bio da sve to ne ostane samo na teoriji. Neke stvari se, ipak, moraju provjeriti degustacijom.
