Tamo gdje vrijeme teče sporije

Neka putovanja počinju tek onda kada stignemo na odredište. Druga, ona koja duže pamtimo, razvijaju se već usput — kroz aerodrome, luke, promjene pejzaža i onaj tihi osjećaj da poznati svijet ostaje iza nas. Put do Halkija pripada upravo takvim putovanjima.

Put iz Podgorice vodi najprije do Tirane, a zatim avionom prema Rodosu. Već pri slijetanju postaje jasno da smo zakoračili u drugačiji ritam: vazduh je topliji, sunce jače a miris mora prisutan kao nevidljiva dobrodošlica. Ipak, prava granica između svakodnevice i putovanja prelazi se tek ukrcavanjem na trajekt. Dok obala Rodosa polako nestaje u daljini, a pred nama se otvara plavetnilo Egejskog mora, počinje i ona najljepša etapa puta — približavanje ostrvu koje kao da nas čeka izvan vremena.

Plovidba od Rodosa do Halkija traje približno sat vremena. Dovoljno dugo da gradska buka ostane iza vas, a opet kratko da nestrpljenje ne stigne da pokvari uživanje. Kada se na horizontu pojave prve kuće, poređane uz obalu u nijansama žute, plave, roze i boje pijeska, teško je ostati ravnodušan. Prizor djeluje pomalo nestvarno, kao da je neko pažljivo složio malo mediteransko mjesto samo da bi dočekalo putnike sa mora.

Stiže se u Nimborio, glavno i jedino veće naselje na ostrvu. Luka je mala, mirna i toliko skladna da već nakon nekoliko minuta imate osjećaj da ste stigli na mjesto koje ste ranije negdje vidjeli. Prvo se, ipak, primijeti boja mora: uz samu obalu je potuno prozirno, zatim dobija nijanse tirkizne i zelene, a prema pučini prelazi u tamnoplavu. Čamci izgledaju kao da stoje iznad dna mora, ne na površini. Ispod njih se jasno vide stijene, ribe i sjenke koje se pomjeraju u sporom, tihom ritmu. Tamo nas je dočekao naš domaćin iz hotela, predivni Janis, čovjek koji nam je kratkom vožnjom do hotela pokazao ostrvo, a onda, svakim narednim danom, činio da se osjećamo kao kod kuće.

Neoklasične kuće, šareni krovovi, uske ulice i terase pune cvijeća svjedoče o vremenu kada je Halki živio od pomorstva i trgovine. Iznad luke izdvaja se zvonik Crkve Svetog Nikole, jednog od najprepoznatljivijih simbola ostrva. Crkva i trg ispred nje nisu samo znamenitost koju treba fotografisati. To je mjesto svakodnevnog života. Tu se ljudi zaustavljaju, razgovaraju, djeca se igraju, a putnici polako počinju da razumiju ritam ostrva. Na Halkiju niko ne djeluje kao da negdje kasni.

Vrijedi posjetiti i staro, danas napušteno naselje Chorio. Put do njega vodi kroz kameniti, gotovo ogoljeni pejzaž, sasvim drugačiji od nježne slike luke. Ostaci kamenih kuća, stare ulice i male vizantijske kapele podsjećaju da je ostrvo nekada imalo drugačiji život. Iznad naselja nalaze se ostaci srednjovjekovnog zamka. Uspon možda nije najlakši tokom toplog dana, ali pogled sa vrha vrijedi svakog koraka. More se širi na sve strane, a tišina je toliko potpuna da čovjek na trenutak zaboravi koliko je navikao na buku.

Ipak, Halki mi je najljepši onda kada dan nema precizan plan. Plaža Pondamos, nedaleko od luke, ima svijetli pijesak i mirnu, plitku vodu. Ftenagia je stjenovitija i intimnija, idealna za one dane kada želite da se kupanje pretvori u višesatno odmaranje uz more. Tu su i male uvale do kojih se dolazi pješice ili čamcem. U njima voda izgleda još čistije, a vrijeme kao da se dodatno uspori. Na takvim mjestima čovjek lako izgubi osjećaj koliko je sati, ali ga to prvi put ne zabrinjava. Ono što Halki čini posebnim nijesu samo more, kuće i pejzaži. To su prije svega ljudi.

Gostoprimstvo na ostrvu nije formalno niti usiljeno. Domaćini će zapamtiti kako pijete kafu, vlasnik taverne će vam preporučiti ono što je tog jutra stiglo iz mora, a neko koga ste upoznali prethodnog dana pozdraviće vas kao starog poznanika.

Na malim ostrvima nema mnogo prostora za anonimnost, ali na Halkiju to ne djeluje nametljivo. Naprotiv, prija. Poslije nekoliko dana više se ne osjećate kao turista koji samo prolazi, već kao rado viđen gost. A onda dolazi hrana, jedan od najljepših dijelova svakog dana.

Svježa riba, hobotnica sa žara, lignje, školjke, škampi po kojima je Halki poznat, zreli paradajz, masline, domaći hljeb, maslinovo ulje i limun. Sve je jednostavno, svježe i fenomenalno pripremljeno. Ručak uz more lako se pretvori u večeru. Naruči se još nešto da se podijeli, zatim još jedna čaša vina, pa kafa. Niko vas ne požuruje. Dok se svjetla sa obale preslikavaju na mirnoj površini luke, postaje jasno da luksuz ne mora uvijek značiti mnogo. Ponekad je luksuz upravo to što imate vremena da završite razgovor.

Halki nije ostrvo velikih hotela, glasne muzike i beskrajnih spiskova znamenitosti. Njegova ljepota krije se u malim stvarima: u jutarnjem skoku u more, zvuku crkvenih zvona, mirisu ribe sa roštilja, tihoj šetnji uz luku i pozdravu ljudi čija ste imena tek naučili.

Sa Halkija se odlazi istim putem kojim se i dolazi, trajektom prema Rodosu. Ipak, povratna plovidba djeluje drugačije. Dok šarene kuće postaju sve manje, shvatate da vam nije žao samo što napuštate lijepo ostrvo. Žao vam je što napuštate osjećaj koji ste tamo imali.

Halki ne pokušava da impresionira na prvi pogled. Ne nameće se i ne traži pažnju. Samo vas polako osvoji svojim mirom, toplinom i jednostavnošću. A upravo se takva mjesta najduže pamte.

Ostrva nadomak Halkija

Ako tokom boravka na Halkiju poželite kratak bijeg do nekog od susjednih ostrva, nekoliko lijepih jednodnevnih izleta može dodatno obogatiti putovanje:

Alimija – Nenaseljeno ostrvce između Halkija i Rodosa, idealno za izlet brodom, kupanje u izuzetno čistim uvalama i istraživanje ostataka nekadašnjeg naselja.

Tilos – Mirno ostrvo poznato po netaknutoj prirodi, pješačkim stazama i luci Livadija. Jednodnevni izlet moguć je kada se termini trajekata dobro uklope.

Rodos – Najveće i najživlje ostrvo u blizini. Stari grad, srednjovjekovne zidine, muzeji, trgovi i veliki izbor plaža nude potpuno drugačiji doživljaj od tišine Halkija.

Savjet za putovanje: Red vožnje trajekata i izletničkih brodova mijenja se u zavisnosti od sezone i vremenskih prilika, pa polaske treba provjeriti nekoliko dana unaprijed.