Umjesto klasičnog putopisa – životni, za jubilarni Caffe Montenegro
Mogla bih ovaj tekst, a jubilarni 200-i broj Caffe Montenegra, nazvati “đedov Tito i mamimo nedostajanje” ili “kako se kolo sreće okreće i ostale bajke koje život čine”. Zadovoljstvo mi je, kao što sam ranije napominjala, pisanje putopisa za časopis Caffe Montenegro. Veliko. I čast. A za jubilarni broj, možda nakon svih onih putopisa da se predstavim najličnije…
Moje ime je Bojana Tufegdžić, imam 31 godinu i rođena sam Nikšićanka. Moja đedovina je Piva jer su i majka i otac rođeni gore, u onim ljepotama crnogorskim. Osnovnu i srednju školu sam završila u Nikšiću, fakultet u Podgorici, a ljeta sam provodila radno, na moru, kao i većina studenata iz “onog doba”. Nakon završene specijalizacije, aplicirala sam a onda i dobila posao u stranoj kompaniji, napustila zemlju i krenula za svojim snovima.
Sve gore opisano sada izgleda jako jednostavno - učila, radila, naletjela na kasting i eto. Ima tu istine! Kompanija o kojoj pričam i za koju radim skoro pa deceniju, zove se Emirates i sjedište joj je u Dubaiju. Zahvaljujući svom poslu tu živim i radim i polako se navikavam da je to nešto kao drugi dom. Uzgred, kastinzi za kompaniju se održavaju širom Evrope, ako se odlučite na takav korak, javite mi se na instagramu (možda mogu pomoći!). Ako želiš postati stjuart odnosno stjuardesa, moje tople preporuke su upravo za ovu firmu - jedina opcija koju bih izabrala na cijelom Bliskom Istoku!
Putovanja su sastavni dio mog života te je tako đed imao pravo kad me nazivao Titom. Sada svaki put kada vidi štrafte od aviona mašta da avion svrati i da sam u njemu, eto, baš ja. Jer, proletjelo mi je ovo sedam godinica, bratu brada izrasla i sestra se udala, a ja kao da sam juče pakovala kofere za dugačak put iz Dragove Luke i brisala suze da ne vide da se plašim.
Nedostajanja su sastavni dio ovog posla, porodicu gledam svega par puta godišnje pa jedni druge nazivamo Moje Nedostajanje. A vrijeme ide samo u jednom pravcu, zar ne? Ali hajde da kažem malo o onim lijepim stvarima, jer život ne bi bio bajka da nema i jednih i drugih!
Jedan od početaka
Sjećam se da sam bila na trećoj godini fakulteta, na nekom od seminara sam tog dana srela jednog našeg poznatog novinara (poznatog u to vrijeme, poslije se samo pametno sklonio, čujem da je sada negdje u Americi). Pošto smo se znali još od mojih gimnazijalskih dana, popričali smo malo a onda je rekao: “Život ti ne nudi istu priliku više puta. Šanse se ili pojave ili ih sam stvoriš a kada prođu to su propuštene prilike. I one koje mijenjaju život iz korijena, one se pojave jednom, dva puta i to je to.”
Tada, sa svojih tek načetih dvadesetak godina sam mislila - uh, šta ako su moje šanse prošle? Šta ako su svi pozivi za stažiranja i razmjene u stvari bili ta neka moja šansa? Možda sam ipak trebala upisati neki marketing, da spojim ljubav za pisanjem i promocijom zemlje pa možda nešto u turizmu da radim, ipak su tamo pare…?
Još jedan početak, odnosno tok misli…
Tata oduvijek voli da gleda TV kanale o životinjama, sve što se tiče Afrike i divljih životinja njega fascinira. A mene privlače ljudi i običaji, istorija. Zajedno bi provodili sate ispred televizora gledajući emisije na National Geography ili na Discovery kanalima. Želja mu je bila da putuje svijetom ali život je imao druge planove. Ja sam imala svoja maštanja i svoje knjige, sa njima sam nastavljala putovanja i kada se TV ugasi.
Svi putevi koji su vodili ka jednom
Tokom osnovne i srednje škole, odnosno školovanja, zahvaljujući sportu, prešla sam bivšu Jugu i uzduž i poprijeko. Vikendi nisu bili za razonodu nego za utakmice i truckanja u kombiju, praćene lanč paketima i mučninama. Već tada morala sam usklađivati svoje obaveze u školi, a poslije i u Gimnaziji sa treninzima (nekada su bili i dva puta dnevno) i utakmicama. Ono u čemu su drugi vidjeli mučenje, ja sam vidjela uživanje. Disciplinu. Želja i glad za ostatkom ove planete se širila. Hoću da provirim i izvan Balkana, mislila sam.
Slagalica se polako popunjava
Kada je došao trenutak izbora fakulteta, dvoumila sam se iskreno. Znala sam da neću upisati turizam niti bilo šta za to vezano, cilj je bio ići “preko”. Političke nauke su mi djelovale kao logičan izbor (za svakoga ko još uvijek nije definisao svoje buduće zanimanje odnosno za svakoga ko zna DA NE ŽELI završiti medicinu, slikarstvo, itd isl). Pomisao na sva putovanja, svjetske seminare, uvukla se pod kožu. Oduvijek sam željela putovati i predstavljati svoju zemlju, pa kako bolje nego diplomatijom i to kao ambasador! E pa eto zašto sam upisala FPN. Tokom studija putovanja su se nizala toliko često da je moj đed kad se čuje sa mamom, uvijek pitao - a đe nam je danas Tito? Znao je reći da putujem više nego voljeni mu Maršal.
Konačno se desila i moja životna šansa
Dok sam pretraživala sajtove i tražila stipendije za svoje master studije, jedna avio kompanija je imala kasting u Crnoj Gori. Za tu kompaniju nikada nisam čula. Ne lete za CG i sve su samo ne jeftina kompanija a ja sam navikla na studentska putovanja sa rancem na leđima. Ali na nagovor drugarice sam pošla i nakon par dana testiranja, ispitivanja i iščekivanja rekli su samo: ”obavijestićemo te o odgovoru kroz mjesec dana”. Iskreno, nakon prezentacije kompanije, zaista sam poželjela da postanem dio iste! I tješila sam sebe: ako ne prođeš sad, prijavićeš se opet drugi put!
Ali za drugom šansom nije bilo potrebe. Dobila sam taj čuveni, kako ga oni zovu, zlatni poziv… Ostalo je ono što čitate proteklih mjeseci - putopisi, istorija, kulinarske čarolije, prijateljstva i sve o čemu sam maštala.
Od Kineskog zida do Petre
Za sada bilježim 64 posjećene zemlje, stotine gradova ej- želje se ostvaruju! Nijesam zvanični ambasador ali voljela bih da mogu voditi evidenciju o turistima koji su došli u Crnu Goru jer ih je oduševila moja nadahnutost dok pričam o Pivi, Boki, Durmitoru! Od auta do restorana, za sve imam preporuku! I onda posjetim svjetska prirodna čuda i vidim da imamo ljepša! Ali onda vidim pustinje koje su posjećenije od našeg zelenila pa mi bude krivo. Ako i nađem neki turistički vodič o Crnoj Gori, stavim ga ispred ostalih na policama svjetskih knjižara… Neka, neko će tako možda prvi put čuti za Malu.
Išla sam na safarije o kojima je tata sanjao, vidjela prelijepe zebre i uvjerila se da su žirafe ipak najljepše životinje na svijetu…
Plivala sam sa ajkulama, vidjela kitove u okeanu, hranila koale.
Ne bih voljela da ovo zvuči kao hvalospjev ali ja sam zaista zahvalna što sam svoju šansu zgrabila i što je živim već punih sedam godina! Kao dlanom o dlan, proletješe.
Uz sve ovo idu ipak, propušteni rođendani i punoljetstva, poslednji pozdravi i svadbe, ne znam da li je vrijeđelo ali je moralo. I sve bih opet ponovo!
Pa, ne postoje novci da plate osjećaj koji sam proživljavala dok sam se u nedostatku olovke, na Kineski zid potpisivala karminom - Bojana from Montenegro was here. Suze i uzbuđenje, došla sam poslom, na samo dva dana ali… došla sam! Vidjela sam! Stajala na toj građevini koja je odoljela vremenu i napadima, koja je svjedok jedne fascinantne istorije i reprezent snage i moći!
Pa, bila sam u izgubljenom gradu, u Petri i Jordanu, vidjela sam rijeku gdje je Sveti Jovan krstio Isusa, plivala u Mrtvom moru i jela najukusniji humus na svijetu!
Vidjela sam piramide i spuštala se do opustošenih faraonskih grobnica! Probala pitu od aligatora u Južnoj Africi i posjetila urođenička plemena sa dugačkim vratovima punim zlatnog nakita!
Gledala sam najljepše zvjezdano nebo u pustinji Maroka i uživala u marokanskom nadaleko čuvenom hamamu! Zavoljela sam morske plodove i alge, postala ekspert za suši i arapsku kuhinju, dobila inspiraciju za svoje haljine, upoznala ljude svih rasa, boja, religija a moram reći u skorije vrijeme i svih polova!
Jednog dana želim napisati knjigu, ali ne knjigu kao što rekoh hvalospjeva nego knjigu o zagrljenim i puštenim prilikama. Svaki put kada nešto zagrlimo jako, stisnemo i zagrizemo da ne pobjegne, nešto drugo sklizne i ode u nepovrat.
U mom slučaju to je vrijeme provedeno sa ljudima koje volim. Svaki put kad dođem kući, nešto je drugačije. Prijatelji imaju djecu, roditelji dobijaju nove životne saputnike - terapije, porodica se konstantno širi i sužava. Vrijeme će pokazati da li je ovaj moj životni izbor bio dobar, da li sam zgrabila svoju šansu ili je sledeća/bolja (bila) iza ugla…
Nekad se rodimo na jednom mjestu a misli i duša su lutalice pa onda ganjamo svoj rep. Za sebe znam da mi je suđeno bilo da odem, da bih još više voljela svoju zemlju, da odem da bih još više cijenila Crnogorce i Crnogorke, da odem pa da se vratim. Ipak sam ja djedov Tito i on me čeka!
Svijet je prelijepa džungla koja se konstantno mijenja i adaptira i čovjek koliko god se trudio, ne može ispratiti taj tempo promjena i nelogičnosti. Svuda pođi, domu dođi, da ga čuvaš, paziš i primjenjuješ iskustva stečena u svoji lutanjima.
Guraću ovim tempom, vama pisati o skrivenim i poznatim mjestima ove planete, pa neka odustane onaj kome prvo dosadi ili ga godine stignu! Još smo mladi, tek ćemo se čitati!
Do sljedećeg čitanja, pratimo se na instagramu (bojana.tu)
