Kad zamirišu slatka sjećanja

Najbolji su kolači naših domaćica

Sjetni mirisi kuhinje iz djetinjstva, jutra kad otvaram oči, a u sobu se iz kuhinje ušunjao miris tek pečene štrudle sa domaćim pekmezom od šljiva… doručak čeka na stolu, tu je i „bijelu kafa“… Mogu taj ambijent i osjećaj da realno odsanjam budna.

Prošla vremena, a opet miris koji se ne zaboravlja, ukus koji ostaje i tako ga se lako sjetiti… Sjećate li se onih domaćih kolača, iz štampi (modli), posutih sa šećerom u prahu i vanil šećerom? To je taj miris, pa miris cimeta u kući… šapice – tzv. Sitni kolači. Kao što su i „poljupci“ (vanilice). Ti divni krugovi čašom odrezani i zalijepljeni džemom. Ma, cmok.
Za Novu godinu i slavlja nijesu se pravili ti „prosti“ kolači, već one torte sa po tri kore, pa se svaka pojedinačno peče, satima to traje, ili se peče jedna deblja kora pa se reže koncem na nekoliko njih. Trebalo je biti majstor za to. Pa onda idu 3 fila, sa po X jaja i X grama oraha… to su torte bile. Nema majčinog sina da je mogao pojesti preko jednog komada, mada i komadi tad bijahu veći. A torte su pratili čupavci, to su oni jednostavni kolači, tijesto slično patišpanju (patišpanj - mnogo, mnogo jaja, malo brašna i mlijeka, obožavam ga uz mlijeko, jer se nekako ne da lako gutati onako) umočeno u čokoladno mlijeko i uvaljano u kokosovo brašno. Ti divni čupavci.
Bez baklave nema slave. Najbolja je ona svega kilo, kilo kora, kilo oraha, kilo šerbeta… pa red jednog, pa drugog, pa tako redom… i na vrhu kolutovi limuna… Najteži dio koliko sam shvatila kod baklave izrezati je, pa su se nerijetko koristili i lenjiri iz dječijeg pribora, jer baklava mora da bude na one „rombove“…
Recepti su se prepisivali, resavski, ručno, od domaćice do domaćice ili iz časopisa… Primijetila sam da su te domaćice često smišljale svoje recepture ali se nijesu odavale da su to one smislile, no odavalo ih je ime njihove kreacije, tako one tortu nazovu Zorkina torta, Mirino čudo, Olgin urnebes, Verin san… Ustvari, mali kad je bio u prodavnici preskočio je nešto sa lista izbucanog iz sveske đe mu je sve bilo fino napisano: prašak za pecivo 5 kom., vanilin šećer 3 kom., suvice, kakao, margarina dva… Ustvari domaćica je primijetila kasno da nedostaje nešto pa je napravila kombinaciju od onoga što ima i nastala je, na primjer, Violeta torta… Ne mogu da ne pomenem omiljene urmašice i tulumbe. Najsiromašnije po sastavu, a omiljene mi kolače. A tek orasnice, smotane i sočne… Da, bili su tad tvrdi i suvi kolači, oni sa sokom i torte i to ti je brate to. A da, i onaj voćni kolač, najčešće je „voćni“ značilo sa jabukom. Slatke pite su vam nekako bile tretirane kao kolači, bijahu popularne sa jabukama, pa malo oraha, malo suvih smokava… Lenja pita je bila klasika. Mene je malo zbunjivalo njeno ime, ali ukus je bio onako, ok. Šampita mi je bila najbolja kada se pomiješa sa nekoliko kugli sladoleda, potpun moćan ukus, u Nikšiću su to zvali „kačamak“. Da, šampita mi je bila super. Krempita takođe. Ledena kocka i srneća leđa se nijesu odbijala. Marcipan se takođe odomaćio, dosta čokolade, oraha… taj rad. A nezaobilazna kraljica čije se ime koristi u situacijama kada neko „uvija“ sa istinom – oblanda. Oblanda je jedan divan kolač, ne znam ko je izmislio one kore, ali znam da su u Crnoj Gori dobro prodavan proizvod. Najviše volim oblandu sa onim filom što se kuva na pari, jaja, čokolada, onaj crni fini, omamljivog ukusa fil koji me natjera da nemam granica. Postoji i ona oblanda sa dva fila, žutim i crnim. Mene je uvijek podsjećala na neku šećerastu napolitanku iz domaće radinosti.
Stigle potom i Ruske kape, pa Španski vjetar. Ne znam kakve veze ima sa Španijom, još manje s nekim vjetrom tamo, no odomaćio se brzo. Žao mi je ako su ga smislile naše Rade, Milene, Rose… pa da mu nijesu dale makar ime Barski maestral, Podgorički sjever, Novski jugo, Budvanska bura, Uzdomir…
Onda je naišao trend kod naših žena da prave neke torte i kolače sa keksom, krem bananicama, jaffa kolačima… ne sviđaju mi se te kombinacije, pravljenje kolača od već gotovog slatkiša. Ne sviđaju mi se te Jupi i Jaffa torte, plazma i rafaelo rolati, nugat korpice i nutella šnite… To su mi nekako hibridni kolači, kvazikolači.
Rijetko se sad prave kolači, zašto satima u kuhinji se mučiti i sjekirati ’oće li na dobro sve to izaći, kad je toliko radnji koje proizvode i prave kolače, žena koje prave torte po narudžbi i ostale kolače, pa su i one najpredanije domaćice koje su voljele da se pohvale da su prve isprobale neki recept i napravile Doboš tortu, skoro pa sve, odustale.
Dezerti u restoranima su najčešće francuski sufle (souffle), austrijska saher torta (Sacher), američki (?) čizkejk(cheesecake), italijanski tiramisu (

Tiramisù)… Volim ih sve redom, i super je da ih imamo i u našim menijima. Ali, najbolji čokoladni sufle sam jela u Monpeljeu u Francuskoj, najbolju saher tortu u Beču, čizkejk u The Cheesecake factory restoranima u Americi…
Bilo bi fino da na menijima imamo što više naših kolača, ne samo zbog nas, već i zbog svih tih stranaca koji treba da ponesu neki originalan ukus odavde, nešto samo naše, što samo ođe mogu da probaju… jer još uvijek ima kuhinja u kojima mirišu cimet, jabuka, vanila…