Od Bukumirskog do Rikavačkog jezera /
Dan je bio poprilično kratak pa uživanje na planini nije trajalo dugo. Ipak, sreća je što se pozivu mojih dobrih prijatelja iz kuće Lakovića vazda možemo odazvati i pripremiti neke nove priče sa kučkih planina. Nadamo se pjesmi čobana i zvonjavi čaktara, kačamaku i mlijeku za koje se u pjesmi kaže da će se u Kučima jesti dovijeka i dobroj rakiji da od nje priča traje do kasno u noć.
Samo što na dnevniku najaviše lijep vikend očas posla dogovorismo da idemo u pohode kučkim jezerima. Davno sam obećao ovu reportažu urednici, ali uvijek iskoči preče od prečeg, pa nikako da stignem. Srećom, vrijeme nas posluži pa ugrabismo lijep vikend da obećanje Sanji konačno ispunimo.
Uranismo u bijelu neđelju, ne baš prije jarkog sunca, ali taman u vakat kad ono ogrija Kučku goru. Put vodi od Doljana i Meduna do Ubala, odakle se jedan krak odvaja preko Ubalca, Zagrede i Momča, dok drugi vodi ka Kučkim Koritima. Poslije nekoliko kilometara sa glavnog druma se odvaja put, selo Bezjovo i mi dalje nastavismo tim krivudavim putem. Prođosmo Kržanju i Stravče i uputismo se ka Bukumirskom jezeru. Usput kod izvora Kastrat sretosmo krdo konja koji su došli da se okrijepe. Stadosmo i mi da napravimo koju fotografiju, pa lagano nastavismo niz padine Treskavca. Sa jednog vidikovca posmatrali smo Brskut i u daljini djelove auto-puta. Dosta je mjesta na kojima se može stati i uživati u pogledu na predivne krajolike okupane jesenjim bojama.
Krajolici okupani jesenjim bojama
Nakon nekoliko kilometara lagane vožnje, jer treba voziti oprezno zbog uskog i krivudavog puta, stigosmo na Bukumirsko jezero. Prije samog jezera prošli smo pokraj nekoliko napuštenih katuna, ali i nekih đe još uvijek izdižu rijetki stočari i sve više vikendaši. Ova oblast je bogata vodom jer pored dva jezera ima i nekoliko izvora. Vjekovima ovđe izdižu Popovići, Lakovići, Ivanovići, Petrovići, Prelevići i druga bratstva koja imaju udjela u planini.
Poslije obilaska jezera nastavili smo asfaltnim putem kroz šumu prema katunu Mokra. Iz kumina na nekim kućama vio se crni dim – znak da se sprema ručak, ali i da se kuća zgrije. Ledeno je u planini i kad je ilindansko sunce, a kamoli kad se namoli pozna jesen. Na početku makadamskog puta ostavismo auto. Uzeli smo ruksake sa opremom, obuli cipele za planinarenje i lagano starim kamenim drumom krenuli ka Širokaru.
Vrijeme je brzo prošlo jer su našu ekipu interesovale priče o životu na katunima, običajima, načinu života stočara koji su vodili bitke da sačuvaju svaki pedalj planine... Svaka livada je bila bitna za preživljavanje, a okolne gore idealne da sakriju i vuka i hajduka. Težak i tvrd je bio život na granici. Svjedoče o tome pjesme o davnim bojevima i njihovim akterima od kojih mnogi počivaju ispod kiljana rasutih po kučkim gorama.
Stare staze karavanske
Pričao sam i o srednjovjekovnim hrisovuljama u kojima se prvi put pominju neki od ovih katuna. Onda sam prešao na vakat kad su Osmanlije zauzele ove krajeve i u svojim defterima popisali svako selo, domaćinstvo i broj članova istog. Zahvaljujući tome danas imamo važne istorijske, etnografske i kulturološke podatke o starim Kučima. Stigoh pričom u vakat kad su ovim krajevima prolazili glasnici koji su nosili poštu od Mletaka do Stambola i natrag. Prolazili su oni s bisagama u kojima su bile i gramate ruskih careva, turski fermani i mletačke povelje… Da im glava ostane na ramanu, a pošiljke u torbama bile su zadužene kučke vojvode. I za to su primale lijepu platu. Nekad bilo, sad se spominjalo. i tako dok sam ja drvio o istoriji kao da sam živi akter svih tih događaja moji saputnici primijetiše jednu pećinu kraj puta. Desetine puta sam prošao istim ovim drumom, a pećinu vidio nijesam. Vjerovatno sam i tada bio zaokupljen pričom, pa sam prošao kraj nje kao da je nema. Zato, dragi moji, manje priče, a više gledajte oko sebe. I, naravno, dobro gledajte pred sobom jer u ovim divljim krajevima mala nepažnja može skupo da vas košta.
Širokaru ime sve kazuje
Uto stigosmo na Širokar koji se ukaza pred nama u svoj svojoj divljoj ljepoti. Susrijeću se ovđe surovost krševitih predjela sa južne strane i pitomi travnati obronci Magliča i Komova sa sjeverne. Širokar je bogat izvorima, među kojima je najpoznatiji Točak Rašovića, u podnožju planine Torač. Voda je studena i okrepljuje dušu nakon poduže šetnje.
Na Širokaru su katuni Rašovića, Popovića, Ivanovića, Ljakovića, Krivodoljski… Svuda su vidljivi ostaci starih glada, a pojedine i dalje odolijevaju vremenu. Napravljene su i neke nove, pa ovaj kraj polako ponovo počinje da živi. Iako je bila pozna jesen dok smo prolazili pokraj glada Lakovića, čula se pjesma. Veselo drušvo je uživalo uz muziku, a miris mesa pečenog ispod sača osjećalo se iz daleka. Svraćali su nas plemenici na ručak, ali mi smo se zahvalili na časti i produžili ka jezeru kako bi iskoristili lijep dan i snimili što više detalja.
Legenda o zmaju i starim Bukumirima
Škotski Highlands ima svoje ljepote, a kučke planine svoje.
U njihovim legendama pominje se Nesi, čudovište iz jezera Loh Nes. U ovim našim daždevnjak koji je progonio Bukumire, drevno pleme koje je naseljavalo ovaj kraj. Dogovore se Bukumiri da zmaju doskoče. Jedne večeri zapale vatre i usijaju kamene gromade koje pobacaju u jezero. Voda proključa, a zmaj iskoči iz vode.
"Ej Bukumiri, krvav mač među vama pao", prokle ih ranjeni zmaj.
Godine prođoše, a zmajeva kletva se ispuni. Bukumiri se pobiše među sobom, a oni rijetki te preživješe raštrkaše se svijetom. Danas nema ni zmaja, niti Bukumira. Ostade samo nedirnuta planinska ljepota.
Da se u njoj uživa, daleko od gradske vreve...
Alpski predjeli u Kučkim vrletima
Grabili smo ka grebenu koji se uzdiže nad Rikavačkim jezerom. Kako smo se mi primicali obroncima, tako su se primicali oblaci od pravca Korita, Koštica i Krisitora. Posmatrali smo vrh Vile, planine koja se uzdiže nad jezerom. Sa nje, kažu, puca pogled na kučke planine, kanjon Cijevne i Prokletije. Još jedan od vrhova o kojima maštam, a nikako da odem. Za narednu godinu to mi je visinska priprema za neke nove vrhove koje planiram da penjem. I tako dok sam ja posmatrao planine i smišljao nove ekspedicije nijesam ni primijetio da se razvedrilo.
Katuni na samom jezeru obasjani zubatim suncem dobiše neki potpuno drugi izgled. Pamtim obilaske ovog predivnog kraja u mjesecima kad sve vrvi od ljudi i stoke. A to je samo blijeda slika nekadašnjeg planinskog života o kojima sam slušao od starijih. Logorske vatre, čobanske igre, pjesme i veselje odjekivale su katunima. Danas je to sve drugačije, a na svoj način lijepo...
Uživanje u planini je nešto što se riječima ne može opisati. Ostaju ti momenti urezani dubovo u naša sjećanja, uvuku se pod kožu i podsjećaju s vremena na vrijeme da treba opet krenuti u neke nove pohode. Vrijeme za povratak se bližilo jer ćudljiva planina zna da prevari i najiskusnije.
Dok smo se kroz goru prošaranu požutjelim lišćem primicali kolima, sustiže nas kombi sa onom grupom veselih momaka koji su slavili na Širokaru. Vozač Dušan nam ponudi da nas poveze do kola. Zahvaljujemo se, ali nastavljamo šetnju kako bismo napravili još koju fotografiju prirode. Na rastanku Dušan nam obeća da će nas voziti džipom kad snijeg bude kopnio na proljeće. Vrhovi planina su pod snijegom, slivaju se mlazovi vode koja žuborom oglašava početak proljeća, a priroda počinje da dobija prve vesele nijanse. To su, kako Dušan kaže, momenti za pamćenje. A kako ih najbolje sačuvati nego dobrom fotografijom i lijepom pričom.
Dok smo se polagano primicali Mokri čuo se zvižduk vjetra kao da nas planina doziva da se vratimo naredne godine. Ubrzo stigosmo do auta, spakovasmo se i krenusmo istim putem nazad. Žurili smo ka Ublima da popijemo kafu, ali smo, ipak, morali par puta da stanemo kako bi napravili par sjajnih fotografija zalaska sunca.
Dan je bio poprilično kratak pa uživanje na planini nije trajalo dugo. Ipak, sreća je što se pozivu mojih dobrih prijatelja iz kuće Lakovića vazda možemo odazvati i pripremiti neke nove priče sa kučkih planina. Nadamo se pjesmi čobana i zvonjavi čaktara, kačamaku i mlijeku za koje se u pjesmi kaže da će se u Kučima jesti dovijeka i dobroj rakiji da od nje priča traje do kasno u noć.
