Jesenja fantazija s ukusom vina i jegulje

Druženje s riječkim ribarima i kuvaricom Nevenkom Šofranac:
U ovo doba godine nijesu obilni ulovi, jer riba ne “radi”. Utiče na to i vrijeme i pun je mjesec, ali našlo se par komada taman da spremimo jedan lijepi ručak. Nakon domaćeg vina i rakije i priganih ukljeva, stigao je biser riječke kužine – jegulja u orizu sa suvim šljivama. Miris hrane nas je potpuno omamio, bukvalno „udario u mozak“ pa smo jedva čekali da probamo ovo jelo.PRED „MOSTINOM“ NAS ČEKAJU DANILO, ALEKSIS, NOVINAR FRANCUSKOG TV KANALA ARTE I NJEGOV FIKSER OZREN KOJI PRAVE REPORTAŽU O CRNOGORSKIM SPECIJALITETIMA

Stih „Jutro mokro k'o ribar“, motao mi se po glavi dok smo Vedran i ja zorom - po mrklom mraku krenuli iz Podgorice ka Rijeci Crnojevića đe smo trebali da se ukrcamo na čun i sa riječkim ribarima krenemo u lov. Imali smo sreće pa smo na Pavlovoj strani prisustvovali jednom od najljepših svitanja. Boje su se prosule, a čudesne nijanse purpurne, crvene i žute miješale su se sa sivom, zelenom i crnom. Igre svjetla nad jezerom ostavile su nas bez daha. Mir i tišinu prekida zvono telefona. Danilo zove, kaže da nas čekaju na Rijeci i da dođemo čim prije. Vijugavim putem začas se spustismo na riječki pazar. Pred „Mostinom“ nas čekaju Danilo, Aleksis, novinar francuskog TV kanala Arte i njegov fikser Ozren koji prave reportažu o crnogorskim specijalitetima. Mezimo malo priganica sa sirom i medom, nazdravljamo domaćom lozovačom i penjemo se na brod. Danilo komanduje da ponesemo bocu i čaše, jer nam je to jedino što će nas u studeno jutro grijati do povratka. Svi fotografišemo, da nam koji momenat ne ostane slučajno nezabilježen. Čujem Aleksisa kako se oduševljava ljepotama krajolika. Jesen se u punom sjaju pokazala, pa su strane uz rijeku pune raznobojnog bilja. Zvuk motora pokreće jata ptica koja nadlijeću ove prekrasne predjele. Ugođaj je nevjerovatan. Primičemo se jednom splavu sa kojeg nam maše ribar. Pristajemo uz bok, penjemo se i pozdravljamo sa domaćinom.

Andrija Šofranac

Andrija Šofranac, u ovim krajevim poznatiji kao Dragan dočekuje nas, da pogodite, s bocom rakije. Dok nazdravljamo, on i Ozren se čašćavaju duvanom, motaju i uživaju. Zamezismo malo pečenog mesa, jer je goste rakija počela da hvata, pa nakon kratkog osvježenja snimatelji sijedaju sa Draganom u jedna čun, a Danilo, Ozren i ja ih lagano pratimo drugim. Uživanje u ljepotama jezera je nešto što se ne može riječima opisati na pravi način. Srećom, Vedran je bio tu da ovjekovječi ove divne momente.

Danilo Đuranović

Ulov dovoljan za dobar ručak
Šofranac je noć prije bacio mreže na lokaciji Grab i sada smo išli da ih izvučemo. Ulov nije velik, što je uobičajeno za kraj oktobra. „Biće za jedan dobar ručak“, viče sa drugog čamca Dragan. Radujemo se ulovu starog ribara i još više ručku koji će njegova supruga Nevenka kasnije pripremiti u restoranu „Mostina“. Vraćamo se ka drugoj poziciji. Ponovo nekoliko riba, tako da Dragan ponosno pozira sa ulovom. Mi mu aplaudiramo, a on pali pentu i krećemo ponovo ka njegovom splavu. Uživamo u pogledu na Pavlovu stranu sa donje strane. Komentarišemo kako dobro znani vidikovac i hotel Gazivoda drugačije izgledaju posmatrani sa vode.

Na splavu kod Šofranca nazdravljamo još par puta, jer kako veli „donijeli ste bocu, pa je i vratite na Rijeku“. Šalimo se sa gostom iz Francuske da popije nešto, da ga meza ne uhvati. On se smije, i kaže da će mu ove narodne doskočice i izrazi vezani za hranu biti od koristi kada bude radio emisiju i višemilionskom gledalištu u Francuskoj i Njemačkoj prikazao način lova, pripreme i serviranja hrane u Crnoj Gori, kao i običaje vezane za to.

- U ovo doba godine nijesu obilni ulovi, jer riba ne “radi”. Utiče na to i vrijeme i pun je mjesec, ali našlo se par komada taman da spremimo jedan lijepi ručak, kaže Dragan i dodaje da sredinom novembra počinje bolji ulov.

Ribarsko nadgornjavanje
Isplovljavamo ka Rijeci i ponovo uživamo u ambijentu, bogatstvu flore i faune. Sunce je već ugrijalo pa je znatno ugodnije nego u zoru kada smo krenuli. Stižemo pred konobu, đe nas čeka – nova boca rakije. Nevenka iznosi dvije veze suvih ukljeva i kaže da brzo stiže, samo da ih spremi na brzinu. Nazdravljamo u čast uspješnog lova i gostima pripovijedamo o starim vremenima Rijeke i Oboda. Interesuju ih detalji za Crnojevića štampariju, Danilov most, oružarnicu, fabriku bisera, konak Svetog Petra Cetinjskog... Priče o davnim dešavanjima i njihovim akterima prekida naša vrijedna domaćica koja donosi dva pjata priganih ukljeva. Kazujemo strancima da mogu da ih jedu sa glavom ili bez kako god žele. Tad stiže i Dragan, a sa njim i Fedor, rasni njemački ovčar sa ruskim imenom, koji halapljivo jede glave ribe koje mu bacamo. Miran je i svi ga na rijeci vole, osim mačaka koje Fedor juri, ako mu se primaknu ribi. Dragan staje sa nama i počinjemo priču o ribama i ribolovu, rijeci i jezeru. Prepliću se istorija i sadašnji vakat, tradicija, legende, a sve prati i – riječko nadgornjavanje. Bez toga nema „ljuckog razgovora“, kako to uz „bogtepitakoju rakiju“ utvrdismo.

Pored svih Riječana, pecanju ga učio - Njemac
Dragan se prije koju godinu ponovo vratio ribolovu, nakon što se penzionisao. Prisjeća se kada ga je krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, kao desetogodišnjaka Johan Laj učio da peca. Johan je bio njemački vojnik koji je nakon Drugog svjetskog rata ostao na Rijeci Crnojevića, oženio je odivu Šofranaca i radio kao električar u elektrani poviše Rijeke. U to vrijeme, priča Dragan, ribe je ovdje bilo u izobilju, ponajviše krapa i klijena.

- Lovili smo na tršljaki, bez blinkera i teleskopa, specijalnih udica i ostalih pomagala. Mamac za krapa su kuvane kuglice od kukuruznog brašna, veličine klikera koje se dobro ulijepe i onda kuvaju da postanu tvrde kako ih sitnije ribe ne bi izgrickale. Kad dođe krap on usisa taj mamac i onda se zakači na udicu. Lovili smo tako krapove do dva, dva i po kila, prisjeća se Dragan dječačkih dana provedenih na pecanju za vrijeme dok su Riječani odlazili u masovni ribolov, a većinu ulovljene ribe prodavali fabrici koja je tada radila na Rijeci.

U OVO DOBA GODINE NIJESU OBILNI ULOVI, JER RIBA NE “RADI”. UTIČE NA TO I VRIJEME I PUN JE MJESEC, ALI NAŠLO SE PAR KOMADA TAMAN DA SPREMIMO JEDAN LIJEPI RUČAK, KAŽE DRAGAN I DODAJE DA SREDINOM NOVEMBRA POČINJE BOLJI ULOV.

Lovili smo koliko nam treba
Johan je, prisjeća se Šofranac, upražnjavao način lova koji i on sada koristi, a to je da kad ti se jede riba ideš da upecaš onoliko koliko ti treba.

- Dok ne pojedeš to što si ulovio, ne ideš u lov. Napretkom tehnologije stigli su blinkeri i ostala oprema, a promijenili su se i mamci. Sad se krap uglavnom lovi na kukuruz koji ima određenu aromu, a koji se ne stavlja direktno na udicu, nego na dlaku koja je pored nje. Ima raznih aroma tog mamca: banana, trešnja, vanila, ali ih je bitno mijenjati da ih krap ne bi osjetio i da se ne navikne na njih, kazuje naš sagovornik koji skoro svakodnevno ide u lov. Na splavu koji smo posjetili ima sve potrepštine, tu su mu šporet na drva, frižider, a struju ima zahvaljujući solarnom kolektoru. - Ribe treba pratiti, jer su nekad pri matici, a nekad s kraja. Ne možete biti ribolovac i doć' jednom u mjesec dana da lovite. Naši su se stari ribolovu učili od Turaka od kojih su u davna vremena otkupili te ribolove, ili takozvana „oka“. Od vrbovog pruća pravili su koševe u koje se lovila riba. Ptice su i tada pravile probleme ribarima, pa je vazda pored tih kaveza bio poneki stražar da ih straši lamama, puškama... Kad se riba okupi u blizini ovih kaveza onda se stražari sklone. Ptice krenu u lov, a ribe bježe u košare. Onda lovci poćeraju ptice i izvade koševe s ribama, priča nam Dragan istorijat ceklinskog ribolova.

Svima jednaki dio
Postojalo je nepisano pravilo kada se koja riba lovi i to niko od mještana nije kršio. Ceklinjani su u vrijeme kneza Marka Lopičića otkupili od žabljačkih begova: Karuč, Volač, Đurovo oko, Bazagur, Ranj, Ploča, Grab...
U njima su sve porodice imale udjela, kako vojvode, tako i obični vojnici, tako i samohrana sirotinja, kako se navodi u plemenskom govoru koji su Ceklinjani poslali vladici Danilu na potvrdu. U tom istom ugovoru stoji da je „za navijek vjekov nedjeljiva plemenska zajednica, komunica”.

Kada su Evropljani donijeli svilenu bubu iz Kine, ona je poslije nekog vremena došla i u naše krajeve. - U taj vakat uzgajala se svilena buba. Svaka je kuća imala murve u dvorište, a svilene bube se hrane njenim lišćem. Čaure svilene bube se respljaju i od njih se vukla svilena nit od koje su se plele mreže. Ja to nijesam zapamtio, ali sam od starih čuo priču. Da je to tačno govori i veliki broj murava pred kućama koje se nalaze oko jezera, priča nam Dragan i dodaje da su takve mreže kratko trajale. Napretkom tehnologije počele su da se prave končane mreže koje ovdje nazivaju „prtene“. Bilo je tada toliko ribe da je nije bilo problem uloviti, nego prodati.

Jegulju lovili viljuškom
Još jedan od kurioziteta riječkog ribolova je lov viljuškom. Naš sagovornik priča da je jegulje toliko bilo da su momci prije 50 godina išli kraj vode, podizali kamenje pri obali i viljuškama lovili jegulje. Znali su od mosta do hotela da ulove i po 40 komada, a danas tu nema nijedne. 

- Jegulja se lovi skoro cijele godine, ali je više nema kao nekad. Ona se lovi bubnjevima koji su kod nas stigli iz Neretve, ali su ih Ceklinjani modifikovali. Ribe je bilo toliko da nijesu ni trebali da se pretjerano muče da bi ih ulovili, kazuje nam Dragan i dodaje da su rijeka i jezero bili izvor života za mještane okolnih sela.
Lovile su se ovdje ribe i karićem, koji je nalik kalimerama na rijeci Bojani i Port Mileni u Ulcinju. Toliko je ribe bilo prije 50 godine, priča nam jedan od mještana, da sad ljudi to ne mogu ni da zamisle. Bilo je u dijelu pri izvoru rijeke i pastrmke, koje, kao ni mrena, više nema.

- U ovo vrijeme se hvataju grgeč, krap, i ova riba koja dolazi iz mora koju mi zovemo kubla, a oni je na moru zovu fraga. Vrlo je ukusna, ali nije na cijeni. Skakavica je morska riba, a tamo je zovu cipal, priča nam Šofranac i dodaje kako danas pecanje iziskuje veliko strpljenje, jer nema puno ribe.

Riječki specijaliteti i tajni sastojci
Nevenka Šofranac, rodom je iz krševitog ljubotinjskog sela Pačarađe. Tamo je naučila da sprema krtolu, kupus i raštan i jela sa mesom. Sa 22 godine se udala na Rijeku, a suprug Dragan učio je kako da priprema ribu.

Nevenka Šofranac

- Prva riba sa kojom sam se srela je krap. Malo po malo sam naučila da čistim ribu, a onda i da je pripremam. Sljedeća riba sa kojom sam se srela je jegulja. Očistila sam i spremila tone jegulja, ali je nikad nijesam pojela. Zato obožavam oriz koji se sprema sa jeguljom, jer riba pušti onu svoju masnoću pa oriz bude sočan. Poslije toga je na red došao grgeč koji se teško čisti, priča nam Nevenka i dodaje da su je tetke njenog muža naučile starim receptima za pripremu jela. One su to činile jednostavno, samo očiste ribu, posole je i isprže. Nijesu koristile nikakve zaprške i vještačke sastojke. U to vrijeme tiganji i šerpe su bili bolji za pripremu jela. Isto tako riba spremljena na vatri uvijek je bolja od one koja se priprema na električnom šporetu.

- Ja ne koristim vegetu, majonez, senf, pavlaku za pripreme jela. Ne spremam zaprške i ostale stvari koje ljudi često koriste prilikom pripreme jela. Bili su nam par dana gosti neki Talijani koji su u više navrata dolazili ovdje na ručak i večeru. Nakon što su probali sve vrste ribe, tražili su neku piletinu, ali bez ikakvih vještačkih sastojaka. Ja sam spremila sos od porog luka, tikvica, crnog luka, crvene paprike i sosa od bijelog luka. Sve to propržim i dodam povrh toga i jedan moj specijalni prirodni začin, koji je moja kulinarska tajna. Piletina je bila toliko dobra da su gosti oduševljeni vikali „belissimo“, prisjeća se Nevenka jedne od anegdota sa zadovoljnim gostima. Jedan od jezerskih specijaliteta je jegulja s orizom. Nevenkin recept smo probali i moram reći da odavno nijesam jeo bolji. Nevenka je zadovoljna zbog komplimenata koje smo joj udijelili. Kaže da nije velika filozofija spremati ovu hranu, samo treba imati malo mašte i puno ljubavi.

NEVENKINI RECEPTI:
Jegulja s orizom

- Sastojci su jednostavni, i to je nešto što svaka kuća ima. Malo luka treba izrezati ni krupno, ni sitno, izrendati malo šargarepe. Ja toj mješavini dodam brusnice i suvo grožđe, suve šljive, i obavezno dunju koja je moj omiljeni sastojak u pripremi hrane. Svemu tome doda se oriz, malo bibera, papra, i jedan narezani paradajz. Doda se toj smjesi i nešto domaćeg vina koje treba da je malo sladunjavo. Kad se sprema tepsija sa jelom treba voditi računa da balans između slatkog i slanog ne bude narušen. Jegulja se mora malo prepržiti, prije nego je stavimo u tepsiju. Ovo je jelo bez ikakvih peripetija, ali je vrlo ukusno. Gosti ga rado naručuju i nemaju nikakvih primjedbi, sa ponosom u glasu priča nam vrijedna Nevenka.

Pjani krap
- Još neki od specijeliteta koje sprema je pjani krap za koji je potrebno imati luk, bijelo vino, kao i neke prirodne dodatke koje nam, uprkos našoj poslovičnoj znatiželji, Nevenka nije željela odati. Ona obavezno u jelo stavlja voće i povrće koji krapu daju poseban šmek. Za pripremu ovog jela uvijek treba pomoć da bi krapa okretala, jer, kako kaže, u cijelo prži i velike primjerke od kilo do kilo i po – objašnjava nam Nevenka. Riblju čorbu spremaju od svih vrsta jezerske ribe

Riblja čorba u Mostini
- Stavimo pomalo svega. Kinez daje masnoću, grgeč je odličan, neke ribe daje gustinu čorbi. Glava od krapa je nešto bez čega dobre riblje čorbe nema. Stavimo i repove od ribe, koje prethodno prokuvamo. U čorbu ide krupna so, papar i to je to. Metvica je jedan od začina koji rado koristimo u pripremi jela i daje poseban ukus jelima, kaže Nevenka i dodaje da voli da eksperimentiše u kuhinji. Tako su nastali grgeč s rižom, kao i pašta sa suvim krapom koji su specijaliteti njene kuhinje.
Pored ribljih specijaliteta voli da sprema i kontinentalna jela kao što je bijeli kupus sa dunjama, a bez mesa.