Lito, riva, more, piva

Razglednica s Jadrana: Split
Prosulo se purpurno nebo nad dalmatinskim otocima. Razlili se cinober oblaci nad morem od tinte. Zvuci talasa koji se lome o stijene jedini remete tišinu posljednje ljetnje večeri. Iz daljine dopire zvuk brodske sirene koja šalje posljednji pozdrav ljetu. Zviždućem melodiju pjesme „Lipo mi je“ kao otpozdrav barbi. S ljetom se ne pozdravljam. Nastavljam da ga pratim đe god da je krenulo. Tragom sunca, jugom maslina...

Narodni trg

Draga moja Sanja,
Jeste da sam ti obećao reportažu, ali umjesto nje ti šaljem razglednicu s Jadrana.
Sto puta sam krenuo da pišem tekst, pisao i brisao, kretao i bataljivao... Tekst nikako da krene kako treba. Zato ti razglednicu pišem iz cuga. Ne brini, ne pijem niti vino, nit bevandu. Barem dok ne ispišem ovu dopisnu kartu.
Znaš da u Split idem često i rado. No, kako ga sve više upoznajem sve mi je teže da pišem o njemu. 
Kako pisati o gradu koji je iznjedrio moje omiljene kolumniste Dežulovića, Ivančića, Lucića, Tomića, muzičke legende Olivera i Džiba, genijalne Borisa i Dina Dvornika, plejadu sportista svjetskog renomea...?
Kako pomiriti sladunjave vizije Splita iz ljetnjih hitova sa sumornim prikazima iz rep pjesama?
Kako naći balans između Splita viđenog očima furešta i onog kojim ga gledaju fetivi, splitski koljenaši koji generacijama žive u srcu Dalmacije...?
„Asti Boga, što mi je trebalo da pišem o Splitu i se zaplićem se u dileme ka’ riba u mrežu“... razmišljam dok u sitnu uru śedim na Matejušci i posmatram Rivu koja lagano tone u san.

Ko ovo more platit?!?
Ne postoji kraće objašnjenje kojem Splićani fureštima mogu objasnit čast i zadovoljstvo što žive u Velom mistu. Ako te domaćin dovede na Rivu, Vidilicu ili Klis, laganim pokretom ruke s lijeva na desno ili kontra, pokazaće u pravcu horizonta i samo izgovoriti generacijski ponavljanu mantru “Ko ovo more platit”?!?
I ako kojim čudom znaš nekog ko bi to i moga’ platit, za ime Božije, ne progovaraj. Sa Splićanima nema rasprave, a posebno ne na ovu temu.
Splićani gosta prvo povedu na Rivu. Da popiju kafu. I drugu. Prodefiluju za to vrijeme stotine i stotine stranaca i domaćih. Prvi se zadrže kratko, ali mnogi iz druge skupine imaju status profesionalnih ispijača kafe jer su vremenom srasli sa štekatima. Ova grupacija je gotovo identična onim našim koji su postali inventari bašti.

Prokurative

Marjane moj, što te gusti hlad pokriva
Nakon defilea Rivom slijedi mali kondicioni trening. Rekoše mi da se ne računa da sam bio u Splitu ako se na popnem do vrha. Ako nemaš snage za penjanje do vrha, moraš se makar popeti do Vidilice. Sa te pozicije se vidi cio stari grad, i bliža okolina. Pogled na istoku seže do Mosora, koji Split razdvaja od dalmatinske zagore. Naiđu nekad s te bande i gusti sivi oblaci, kojima se niko, sem zemljoradnika ne obraduje. Splitsko stanje uma ne voli kišu. Zato i volim Splićane. Zajedno smo saglasni sa bosanskom izrekom “U Suncu je sedam berićeta, a u kiši samo jedan”.
Popeo sam se do vrha, duša mi je došla u nos, ali vrijeđelo je. Pogled je sjajan, borovina mi je pročistila sinuse, a smršao sam barem jedno kilo. Al zalud kad sam sve to nadoknadio kušajući raznovrsne delicije koje su tih dana spremale Mila, Damira, Ivana, Maja i Ana…

Pazar

Sa Marjana se krivudavim uličicama Varoši (tako sličnim onima iz moje Stare varoši) spuštam ponovo do grada. Dolazim do Marmontove, jedne od gradskih žila kucavica. U njoj je Peškarija, jedini riblji pazar na svijetu na kojem nema muva. Mislio sam da je ovo još jedna od niko kao mi tvrdnji koju sam čuo u Splitu, ali doista je tako. Naime, Peškarija je sagrađena uz izvor sumpora, pa dosadnih insekata nema. Doduše, svakodnevno tu možete sresti gomilu dosadnih prodavaca koji hvale robu, i podjednako dosadnih kupaca koji joj nalaze manu. Peškarija je i mjesto đe Splićani osim nabavke ribe i plodova mora, saznaju i što ima novo u gradu, Dalmaciji i ostatku svijeta. Praznih ruku, ali ušiju punih graje izlazim na šetalište i dolazim na Prokurative. Radnim i neradnim danom prilično je živo, pa fotografisanje ostavljam za kasnu noć kad se gužva razmakne. Taman da slušam kako grad spava, i da u svojoj glavi, po Bog zna koji put, snimim spot za istoimenu pjesmu.

Roko i Cicibela - nijesu imali ništa sem trošne gajete i ljubavi koja ih je držala u životu, i koja ih je odvela u pjesmu i legendu. Jer ća je život vengo fantažija

Matejuška sirotinjska majka
Zapadno od Rive, nalazi se Matejuška, mjesto okupljanja Splićana svih dobi. Danju se ovđe skupljaju ribari i penzioneri, a noću omladina. Bez obzira na dob, svi dolaze da se druže, slušaju muziku i posmatraju sa čežnjom Rivu, u čijim lokalima su prilično paprene cijene. Oni malobrojni posmatraju vapore koji brode ka otocima.
Ako vam ne smetaju miris sumpora, galebovi i pijana mularija, ovđe možete provesti divne trenutke. Kao Roko i Cicibela, koji nijesu imali ništa sem trošne gajete i ljubavi koja ih je držala u životu, i koja ih je odvela u pjesmu i legendu. Jer ća je život vengo fantažija. Volim da sjedim ovđe i posmatram grad. Dok Ana, Valdi i Marin razgovaraju o sezoni koja lagano završava, ja posmatram Rivu. Razmišljam da li da na duplericu stavimo dnevnu ili noćnu fotografiju. Fantastične su i jedna i druga.
Iz misli i fantažija me trgoše sakupljači ambalaže. Navikao sam da prođu ćuteći, da protresu bocu ili limenku da vide ima li još pića u njima. Prazne odnose na reciklažu. Žedan sam i čekam da vidim čiji je red da skokne do butige za novu turu pića. Pivo mi ide uz karakter.
I u naslov teksta, podsjećam sebe na zadatak.

U posjeti LabSplit Craft pivari

Stari barba tajnu čuva
A priče o pivu nema bez najboljeg hrvatskog craft piva – “Barbe”. Ljubav prema ovom lokalnom pivu, vrhunskog ukusa i sjajnog dizajna razvio sam zbog – majice. Zvuči potpuno ludo, ili spliCki totalno kontra. Zaljubljenik sam u majice koje radi Lumer Shop. Tako sam na poklon dobio majicu „Barba“ sa simpatičnim bradonjom. Tek nakon toga sam shvatio da je to pivski brend.
Poslije brojnih dolazaka u Split i dosta popijenog piva, konačno sam upoznao i ljude koji prave najbolje pivo i najbolje majice. Danas su Siniša Anđelić-Sina i Josip Vrban moji prijatelji. 
Dok je Split gorio od avgustovske žege Sina me ugostio u LabSplit Craft pivari. Iz buradi je teklo freško pivo, pa je i priča potekla lagano. Sina mi priča da je stranica Rate Beer proglasila Barba Imperial IPA, ekstenziju njihovog osnovnog brenda Barba, najboljim hrvatskim craft pivom. To je velika čast, ali i obaveza održati kvalitet i biti uvijek najbolji. U borbi sa velikim pivarama, ali i craft pivarama, nije lako.
Društvo nam je pravio Glen Barnet, vremešni Amerikanac koji je obišao više od hiljadu pivara širom svijeta. Obećao mi je da će dogodine doći u Crnu Goru, da obiđe pivaru „Trebjesa“, ali i crnogorske craft pivare. Obećao mi je, naravno, i intervju za „Caffe Montenegro“.

Palača cara Dioklecijana

Piva klapa ispod volta
Simbol grada je palača cara Dioklecijana. Mudri je imperator rimski našao pravo mjesto za odmor i sagradio palate po ugledu na vojni logor. I s careve ponistre se u daljini viđela Šolta, kao i u Oliverovoj pjesmi o klapi koja piva ispod volta. A pod voltovima i u kalama splitskim sve je manje pjesme, a sve više graje turista iz cijelog svijeta koji više od pola godine okupiraju grad.
Splitske konobe i betule zavučene su u uske kale, đe još uvijek možete slušat barbe đe pričaju o ribi, moru, vjetrovima, prohujalim vremenima i uz bevandu bistre politiku.
Iako su bučni i prilično brzo pričaju, Splićane, a posebno Splićanke je lijepo slušat dok zbore. I kad se svađaju čini se ka’ da pjevaju. A kad zapjevaju ostaje samo da naručite bocu vina, bocu vode i da im se pijući bevandu – pridružite.
Bojim se samo da se neđe ne zapijem pa da me put nanese u najužu ulicu zvanu - Pusti me proć! Široka je samo 57 centi i jedna je od najužih i najkraćih ulica na svijetu. Nakon svega što sam pojeo u Splitu mislim da bih se zaglavio pa bi bilo “ajme mene”!

Najuža ulica zvana - Pusti me proć! Široka je samo 57 centi i jedna je od najužih i najkraćih ulica na svijetu

Kad Nadalina muti jaja
Kužina zna da bude razlog svađa tri generacije domaćica u istoj kući. Zato jer svaka ima svoj recept i tvrdi da je upravo njen najbolji. Tako je za fritule, rižot, fažol, polpete, manistru… Nema dva ista recepta. Razlikuju se makar u zrnu papra.
Imao sam priliku da jedem kod mojih domaćina razne špecije slatke i slane. Ne zaostaju za onim koje sam jeo u restoranima, konobama, picerijama, slastičarama, pekarama i ostalim mjestima đe se za sitne i krupne šolde može dobro jesti. Od “Bakre”, “Toća”, “Lučca”, “Baste”, do “Kontre”, “Bilog pivca” “Bobisa”...

More, galebovi i picigin
Bačvice, gradska plaža, uz Marjan, Rivu i zvonik Svetog Duje jedna od prepoznatljivosti Splita. Ljeti se tu ne može naći mjesto za peškir pa mnogi završe i u okolnom grmlju. Ne znam je li veća gužva na plaži ili moru đe se stotine ljudi raznih uzrasta grabi za malo slobodne teritorije. Naravno, apsolutno prvenstvo imaju igrači picigina, splitske igre s loptom u plićaku. Bačvice su inače mjesto đe se održava svjetsko prvenstvo u disciplini koja je, gle čuda, upravo ovđe i osmišljena. U blizini su i Ovčice i Firule, pa u samom gradu ima mjesta za kupanje. Ko voli mirnija mjesta, svakako radije bira podnožje Marjana i prelijepe plaže Kašjuni i Bene.
Nikad pred Splićanima more ne smijete nazvati vodom. To je za
njih svetogrđe.

Jurica Jerković i Oliver Dragojević

Jugo, kontra, dišpet
Kad obrne na jugo, onda se južinom pravda ono čuveno “ne da mi se”. Vele da se u stara vremena južina smatrala olakšavajućom okolnošću ako je za njeno vrijeme učinjen kakav zločin. Oni stabilniji zaustave se samo na grintanju, izazivajući strpljenje druge strane.
Kad je jugo najbolje se kloniti onih nasmijanih, ali i namrgođenih i ravnodušnih. Kad je jugo nikom nije potaman. Kontrira se tada svemu i svačemu. Osim Splitu. To je i Dino opjevao, i ušao u legendu.
Inate se Splićani sa svima, a najviše sa samim sobom. Inate se ka’ i mi. Najčešće bez razloga. I jedni i drugi to pravdamo klimom. Izgore se, pod suncem Mediterana.

Grad spava
Splitska noć je najbolje opisana u pjesmi “Grad spava” legendarnog benda TBF. U jednoj od onih noći kada mi san nije htio na oči, šetao sam gradom. Dok prolazim Radunicom na trgu kod Duplančića dvora zatičem nekoliko šjora koje ćakulaju. Moj korak im na tren prekida priču. Mačak posmatra s prozora i lijeno zijeva. I njemu je vakat da zaspe... Potvrda stiže s kampanjele čije zvono otkucava ponoć...
Sve je isto ka’ u pjesmi. Kod nas su opjevane radnje i dućani, ovđe prozor kraj đardina.
A tišina podjednako glasno zveči starovaroškim sokacima i kalama splitskim…
Vraćam se do Bobisa nadomak Pazara da prije spavanja pojedem solinsku pitu. Dok uživam u lokalnom specijalitetu, sa ograde neko viče “Otkud si, Crnogorac”? Kasna je ura i već mislim da će bit’ nekih problema. Sredovječni, suvonjavi muškarac dolazi do mene i pita me ponovo odakle sam. Kažem da sam iz Podgorice, a on mi pruža ruku i kaže „Ja sam Jovanović, iz Bjelopavlića. Dobro doša’, zemljače“.
Jovanović je treća generacija iz njegove porodice koja živi u Splitu. Đed mu je nakon Drugog svjetskog rata došao ovamo, otac je bio vojno lice, a nakon raspada države 90-tih godina prošlog vijeka ostali su u Splitu. Rado dolaze u Crnu Goru kod rođaka, ali Split nikad ne bi napustili.

Marko Vujović u Splitu

Podgoričani u Splitu
Moj drugar iz Podgorice Marko Vujović, zaljubljenik je u Split. Marko je organizovao zapaženu izložbu o splitskim grafitima i to u - Splitu. Često spominjemo Veli Varoš, u kojem je Marko umjesto planirane sedmice ostao pet puta duže. Split ga je, kako sam ističe, jednostavno “oduvao”. Marko priča s oduševljenjem o Splićanima i kaže da su divni, veseli, otvorenog srca i jako slični nama. Klimam glavom u znak potvrde njegovih riječi, guštajući uz laganu muziku i pivo i klizim pomalo u splitski đir.

Ej vapore...

Endless summer
Još jedan boravak u Splitu se bližio kraju. A moj odlazak se poklopio sa zadnjim danom ljeta.
Prosulo se purpurno nebo nad dalmatinskim otocima. Razlili se cinober oblaci nad morem od tinte. Zvuci talasa koji se lome o stijene jedini remete tišinu posljednje ljetnje večeri. Iz daljine dopire zvuk brodske sirene koja šalje posljednji pozdrav ljetu. Zviždućem melodiju pjesme „Lipo mi je“ kao otpozdrav barbi.
S ljetom se ne pozdravljam. Nastavljam da ga pratim đe god da je krenulo. Tragom sunca, jugom maslina... Zbogom Splite moj, do nekog novog ljeta. Jeseni. Zime.