Caffe slicica naslovne pored logoa 213

2024 April Cafe Montenegro digital banner v2

Ko živi s morem, taj more zna

Slavko Petrović, ribar, kuvar i zaljubljenik u more 
Kada je bonaca to je zastrašujuća tišina. Bukvalno se ne čuje ništa. Dešavalo se da se uplašimo tolike tišine. To je tišina koja ječi duboko u svakom ribaru. Ona pokreće na razmišljanje, inicira nove ideje, rađa inspiraciju... kaže Petrović.

DSC 8813Sin Vasilije-Vanja, magistar turizma, predano radi na nastanku porodičnog biznisa

Suton je na Velikom pijesku. Sjedim na terasi restorana „XXL“ sa Slavkom Petrovićem i recitujemo stihove Rada Šerbedžije. Pijemo domaću rakiju, a pjesme nailaze same. „More od olova i nebo od borova“... Nijesmo u šibenskoj jugovini, ali užvamo u čarima ove prekrasne uvale, koje ljepotom ne zaostaje za svim onima koje su pjesmom opjevane. 
Slavko je vlasnik restorana i apartmana „XXL“ na Velikom pijesku. Uz to je pasionirani ribar, amaterski glumac i zaljubljenik u more, a odskora i u amatersku fotografiju. Po vokaciji je diplomirani pravnik, ali se odavno ne bavi tim poslom. Mir je pronašao na obali, u ovoj ljepoti koje se, kako kaže, ne može nagledati.DSC 8867


SA PRIJATELJIMA KOJI DIJELE PASIJU PREMA MORU I RIBOLOVU OSNOVAO JE RIBOLOVAČKO DRUŠTVO „LAMPUGA – VELIKI PIJESAK“ KOJE BROJI OKO 70 ČLANOVA


Ima ljudi koji me pitaju kako mi nije dosadno. Ja ne znam kako nekom može biti dosadno na moru. More je puno energije, stano se mijenja. Ptice, ribe, talasi, bonaca, pijavice... Mnoštvo života. Uživam u bojama, promjenama vremena, i svim magičnim momentima koje to prate. U oblacima stalno nalazim nove figure, znake i poruke. Kako da bude dosadno u ovoj vanvremenskoj ljepoti, priča nam Slavko.

DSC 9759Slavko Petrovć sa suprugom, sinom Vasilijem, snahom Andreom i unučadima Stašom i Aleksom

Familija Petrović je iz Kuča doselila u barsku opštinu krajem XIX vijeka. Naselili su se u Zaljevu i mukotrpno radili na imanjima.Otišli su trbuhom za kruhom u Ameriku. Težak je život u pečalbi, ali su radili vrijedno, štedjeli kako bi stekli imetak i vratili se u rodni kraj uoči Prvog svjetskog rata. Kupili dobra imanja i maslinjake, a kasnije ih zbog jemstva prijatelju izgubili.  
Slavko je rođen 1952. godine. Roditelji su ga prvi put donijeli na Veliki pijesak kad je imao samo šest godina. Tu su provodili ljeti i po dva mjeseca. Djeca su jedva čekala da se završi sezona berbe dudova ili murava od kojih se, kako su stari govorili, najbolja rakija dudovača. Čaršave u kojime su se plodovi tresli nosili su na vodu da ih peru. Od njih su pravili šatore na plaži i pod njima provodili cijelo ljeto. Kad su bile bure i nevere, svi bi se sklanjali u jednu obližnju pećinu i čekali da nevrijeme prođe. 
Tako su Petrovići godinama provodili ljeto na Velikom pijesku, sve negdje do kraja sedamdesetih kada je Slavko upisao fakultet u Novom Sadu. Nakon završetka Pravnog fakulteta, zaposlio se 1981. u SIZ PIO, gdje je radio skoro 15 godina. 


DSC 9797Umalo zaspao u vodi
U restoranu je dosta uspomena koje podsjećaju na Slavkovo ribanje. Štapovi, mreže, mašinice, osti, morske zvijezde i školjke. Vina i rakije, stare boce dobijene od prijatelja. Vidim i jedan stari tekst iz novina. Na crno bijeloj fotografiji Slavko drži gofa kapitalca od 21 kila. Slavko je ulovio na potezu između Bara i Ulcinja. Borio se naš domaćin sa ovom beštijom nekih 20 minuta. Nakon toga završio je - na gradelama!

Slavko je uvijek ulagao u opremu za ribolov i to mu je predstavljalo veliko zadovoljstvo. Prisjeća se kako je sa prijateljom početkom osamdesetih išao u Bari da trguju opremu. Uzeo je odijelo, peraje, maske, noževe, baterije... Koštalo je to dosta novca, ali za dobru opremu nije žalio. Sredinom ljeta išao je sa drugarom Esom Bosancem u noćni podvodni ribolov. Krenu tako njih dvojica od Paljuškovog pijeska ka Utjehi. Ribe je bilo u izobilju i sve je ukazivalo na bogat lov. Međutim, Slavku se prispavalo i jedva je držao oči otvorene. Kaže on Esu da krenu prema obali da izbjegnu neku nezgodnu situaciju. Eso nije mogao da vjeruje da se Slavku prispavalo u vodi! 
Kada smo izašli na obalu odijelo i opermu sam dao Esu za neke male pare. On je bio u šoku, a ja sam mu objasnio da više ne želim da ronim jer mi je ova situacija bila znak da treba da prestanem sa noćnim podvodnim ribolovom, prisjeća se Slavko i dodaje da sedam godina nakon toga nije ronio. 

Petrović je nekad u vodio ostajao po osam, devet sati, od granice izdržljivosti. Kad je ponovo kupio opremu za ronjenje, kaže da je povukao ručnu, pa je to vrijeme skratio na sat, dva.
Sada najviše volim da pendulam. Omiljena riba za pecanje mi je arbun. Ona nije velika, ali je veliki borac. Često se dešava da nadmudri ribare, ali ipak vješte barbe nađu način da joj doakaju.
Tropska riba lampuga više nije nepoznata u našim krajevima. Ona se lovi od polovine avgusta, do polovine novembra. Kada smo ulovili prvi put 1987. nijesmo znali koja je to riba. Iznijeli smo je na muo i nijedan ribar u Baru nije znao o kojoj vrsti se radi. Profesor Vito Ujes, vrsni poznavala ribe i još bolji ribolovac, našao je u Enciklopediji riba o kojoj vrsti se radi, prisjeća se Petrović i dodaje da upravo po toj vrsti ribolovački klub na Velikom Pijesku nosi ime. 
Nažalost, iz godine u godinu ribe je sve manje i manje. Ne znamo što je tome uzrok, ali evidentno je da se nešto problematično dešava, kaže Petrović.


Emocija me vratila na Veliki Pijesak
- Devedesetih su došla teška vremena. Ja nijesam želio da budem ničiji, već samo svoj i odlučio sam se da iz državne službe pređem u privatnike. Još dok sam radio u državnoj firmi sa prijateljima sam držao restoran „Centar“ u Baru. Nakon toga prelazim u preduzeće Rukometnog kluba i paralelno držim restoran „Rumiju“ koji je imao kapacitet 180 mjesta unutar i 350 na terasi. Tu sam stekao veliko iskustvo. Iako sam volio kafanu, tek kada sam počeo da se bavim ovim poslom uvidio sam koliko je tu potrebno odricanja, posvećenosti i vremena da bi posao radili na pravi način. Ugostiteljstvo je vrlo kompleksno, a poseban problem je radna snaga. Radio sam tu i bio zadovoljan. No, kako to biva u životu, uvijek se pojavi neki izazov. Naime, došao mi je jedan čovjek i ponudio plac, upravo na mjestu na kojem sam kao dječak kampovao na Velikom pijesku. Ponijela me emocija i odlučio sam se da ga, bez puno razmišljanja, kupim. Sa gradnjom sam počeo 1998. godine, i te godine sam otvorio restoran „XXL“. Tri godine kasnije sam se preselio ovdje i polako i strpljivo sam širio poslovanje. U to vrijeme su bili najbolji apartmani u ovom dijelu obale. Sin Vasilije - Vanja je otišao u Novi Sad da se školuje. Danas je on magistar turizma i predano radi na nastavku porodičnog biznisa“, sa ponosom u glasu priča Slavko i dodaje da je veliki optimista kada je u pitanju ljetnja turistička sezona.
Petrovići sa nestrpljenjem čekaju da se gosti vrate i sezone budu na nivou prethodnih. Uželjeli su se prijateljima koji su na Veliki pijesak dolazili iz raznih krajeva svijeta.

DSC 9675Ribarsko druženje i pripovijedanje
Slavko ističe da je sebe pronašao upravo na ovom mjestu. Lijep je život pored mora i kaže da ga ne bi mijenjao ni za kakve uslove. Sa prijateljima koji dijele pasiju prema moru i ribolovu osnovao je ribolovačko društvo „Lampuga – Veliki Pijesak“ koje broji oko 70 članova.
- Kad god je lijepo vrijeme izlazimo na more. Okupimo se često pa pričamo o lovu i ribolovu, iskustvima s mora i sličnom. Organizujemo razna sportska takmičenja, nakon kojih se okupimo spremamo ribu, pijemo, pjevamo i veselimo se. Mislim da sam napravio pravi potez kada sam napustio direktorsku poziciju i posvetio se ugostiteljstvu. Jeste da je to težak posao i put trnovit, ali kada podvučete crtu sav trud i zalaganje koje smo uložili moja familija i ja, imao sam se za koga mučiti i za koga da štedim i stvaram. Danas imam, Bogu hvala, punu kuću i srećan sam zbog toga, kaže Petrović.
- Kada se ne može na more, nađem ja sebi zanimaciju u prirodi. Odem na starevinu đe smo pokojini otac i ja nekad imali veliki voćnjak sa 160 stabala mandarine. Nekada smo od mandarina lijepo živjeli, jer nije bilo masovnog uvoza i zanemarivanja potreba domaćih proizvođača. Tamo rabotam oko voća i povrća, i nalazim svoj mir, kaže Petrović.DSC 9687
Slavko je počeo da ribari još kao dječak. Sa rođakom je na stijema provodio dane i pecao ribu. Imali su, kako kaže, samo trsku kao štap, a udice su ima na konac za šivenje kačili stariji. Oni bi tako sjedjeli po cijeli dan na stijenama i upeacli bi jednu ili dvije ribe. Ta dječačka radost pratila ga je cijelog života. Kasnije je počeo da nabavlja profesionalnu opermu. Krajem 60-tih godina imao je pneumatsku pušku za podvodni ribolov koja je bila apsolutni hit. Ribari sa cijele rivijere su dolazili da vide to čudo tehnike, jer su do tada imali samo puške sa federima. DSC 9620

DSC 9618

DSC 9690


Vazdušna banja
Veliki Pijesak ima potencijale za vazdušnu banju. Naime, u svim primorskim mjestima od nekih 11 sati do pred sumrak duva s mora blagi vjetar maestral koji donosi mirise mora, a pun je minerala i ima ljekovita svojstva. On prestaje u predvečernjim satima. Na Velikom Pijesku s prvim mrakom počinje da duva vjetar sa planina, takozvani gornjak koji nosi neke druge mirise i sadrži polenov prah od gorskog bilja, prvenstveno pelina. Taj vjetar duva od Prokeletija preko Skadarskog jezera i planina u barskom zaleđu.

Upravo ta mješavina vazduha s mora i planine blagotvorno djeluje na ljude sa disajnim tegobama. Slavko priča kako je mnogo familija iz Rusije napustilo život u gradu i došlo ovamo kako bi njihova djeca koja imaju problema sa disanjem odbacilo maske i pumpice za astmu zahvaljujući čistom vazduhu u ovom kraju. 
Od Ulcinja do Umaga Veliki Pijesak ima najbolju mikroklimu upravo zahvaljujući ruži vjetrova koja je svojstvena upravo ovom kraju. To su dokazali i naučnici koji su ispitivali mikroklime na Jadranu 1972. godine.


Prije jutra ribari se bude
Vrijeme u razgovoru sa Slavkom prolazi brzo. Već je bila pozna ura. Prisjetismo se  stare primorske pjesme „Prije jutra ribari se bude, mora zna njih, more zna te ljude“. Popismo još po jednu i odosmo na počinak.
Sunce je već izašlo, a Slavko nas je spreman čekao. 
„Mislio sam da ćete i ranije biti spremni“, promomentarisa i odmah nam dade komande. Još uvijek sneni nosili smo pentu, spustili štapove, sićeve sa mamcima i ostale potrebštine. Barku sa registracijom BR 749 odvukosmo do vode. Nažalost, nije bilo mjesta za sve, pa Jovo ode da fotografiše Slavka i Vanju, a ja sam sa obale posmatrao brod kako zamiče ka pučini. Uživao sam na suncu i čekao njihov povratak. Pustio sam sa telefona Šerbedžiju i čekao na rivi. Sve je bilo kao u pjesmi. 
Poslije nekog vremena vratiše se naši ribari. Ulov je bio dobar. Poslije mnogo vremena, Vanja je ulovio i dvije tune. Slavko  mi obećava da ćemo drugi dan on i ja bez obaveza da plovimo morem i pričamo. On da priča, ja da bilježim, da ribarske priče ostanu za nove naraštaje.
Ribu nosimo u kuhinju, a Slavko se odmah bacio na pripremu. Pomažemo mu koliko znamo i umijemo.
Vasilije jurca, kao dobar domaćin da nam donosi piće. Lazar je stekao iskustvo u luksuznim hotelima širom svijeta pa se trudi da sve bude cakum pakum. Namješta stolove i dekoriše ih kako bi sve bilo kako treba. Vaso muti čorbu, i ne priča puno. 

DSC 9524
DSC 9605

Gozba za prijatelje
Ubrzo nam se pridružila i Vasilijeva supruga Andrea sa blizancima Aleksom i Stašom, kojima se Slavko posebno obradovao. Mali Aleksa već ide s đedom u lov. Ima i svoj štap sa kojim je nedavno upecao dvije ribe. Pridružuju nam se i još neki prijatelji, pa gozba može da počne. Od uživanja u Slavkovim gastronomskim specijalitetima nema vremena za priču. Ne zna se što je ljepše, da li karpaćo, sardele, čorba, arbuni, gof, škampi, domaći sir sa maslinovim uljem, ili povrće iz Slavkove bašte. Na kraju je Slavko servirao i baklavu koju je spremio noć prije. Topila se u ustima. Bolji dezert nijesmo mogli ni zamisliti.

detaljiU restoranu je dosta uspomena koje podsjećaju na Slavkovo ribanje. Štapovi, mreže, mašinice, osti, morske zvijezde i školjke. Vina i rakije, stare boce dobijene od prijatelja. Vidim i jedan stari tekst iz novina. Na crno bijeloj fotografiji Slavko drži gofa kapitalca od 21 kila

Nakog što smo imali gastronomski ugođaj okrenuli smo se ponovo priči. Svima nam odgovara mediteranski način života, napravljen upravo po mjeri čovjeka. Obećavam Slavku da ću mu odnijeti Matvejevićev „Mediteranski brevijar“, da čita i uživa, kao što smo mi uživali u njegovom društvu i gostoprimstvu kuće Petrovića. 
Upravo ovakvi dani daju ljepotu čovjekovog bitisanja pod kapom nebeskom. Stoga se veselimo novim druženjima sa našim prijateljima. Da nove priče teku uz staro vino. Da nove generacije čitaju stare priče. Da uče i stiču nova znanja. I tako sve dok bude mora i ribara.

 

 Caffe Montenegro logo bijeli

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 653 271

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: redakcija.caffemontenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!