Jedno od najvećih vjerskih i kulturno istorijskih zdanja na Jadranu: BOGORODIČIN HRAM
Priča o nastanku jedne od najljepših i najvećih sakralnih građevina na Jadranu, crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, istovremeno je priča o usponu i padu prčanjske flote koja je vjekovima bila ponos Boke kotorske. U Bogorodičinom hramu mir su našli mnogi vjernici svih konfesija, kao i radovi mletačkih i modernih umjetnika. Sa druge strane, mnoge poznate prčanjske porodice su izumrle, ostavljajući za sobom trag u istoriji, kulturi i emociji ovog mjesta.
1789. godine postavljeni su temelji prčanjske grandiozne bogomolje
Ležala sam na plaži u Dobroti kada mi se pogled zaljubio u monumentalno barokno zdanje preko puta, tj. preko vode. Prijateljica i ja smo, priznajem, znale tek malo više od imena i po neku priču o ovoj ljepotici koja nas je mamila u svoje dvorište - nekada zaštićeno hladom palmi koje je u međuvremenu pojeo Surlaš. Ubrzo smo došle do uzvišenja na kome leži Bogorodičin hram, u srcu Prčanja. Na ponos svima koji su u njega ulagali, molili se ili samo kao turisti slikali, ovo zdanje prkosno podsjeća na moć Prčanja i njegovih porodica. Velika drvena vrata jednog od najvećih sakralnih objekata na Jadranu bila su zaključana. Došla sam opet nakon mjesec, ovog puta nepokolebljiva u namjeri da upoznam duh ovog mjesta, ne samo njegove ponte i restorane. To je značilo sasvim doživjeti građevinu na koju su Prčanjani najponosniji, a koja jednako priča o njihovim precima, ljubavi, nadanju i molitvi.
- Projekat velelepne građevine građene 124 godine potpisuje mletački arhitekta Bernardin Makarucio
Malo prije devet ujutru, pred služenje mise, upoznala sam župnika don Iva Ćorića, koji će kasnije svoje vjernike podsjetiti da se međusobno poštuju i pomažu, a svakodnevicu ispune milosrđem. Toplim glasom je podsjećao svoju pastvu da je ogovaranje zlo kome ne treba ni dati šansu i kako je mir u duši i u srcu suština življenja. Nije da nemam za šta moliti Boga, tražiti mu oprost, uslugu ili nagradu, ali u crkvi nikad nisam ostala dovoljno dugo da svijeća dogori. Ipak su mi prijale blage riječi i konkretni savjeti župnika, pjesma vjernika i miris cvijeća koje su raširili ispred oltara i ikona. I zaista, nema nikakve veze sa mojim (ne)praktikovanjem vjere to što su mi se na prve glasove pobožnih starica suze skotrljale niz lice poput zalivske kiše – brze i punokrvne.
Dakle, najzad sam u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije ili Male Gospe, u narodu nazvanoj Bogorodičin hram. Njena gradnja je počela daleke 1789. – godine koja će Francuskoj donijeti revoluciju, a Prčanju temelje grandiozne bogomolje. Gradnju je dozvolio zadnji mletački dužd Lodovik Manina, mještani su besplatno cijeli vijek donosili kamen sa Korčule a bogate porodice mahom pomoraca davale novac za gradnju. Projekat ove velelepne građevine potpisuje mletački arhitekta Bernardin Makarucio, a interesantno je da se gradila 124 godine, ako računamo i skalinadu ispred.
„Prva faza izgradnje, prekinuta je početkom 19. vijeka Napoleonovim ratovima, političkim previranjima, propašću pomorske flote... Prčanj se cijeli uzdigao na pomorskoj trgovini, zahvaljujući kapetanima i pomorcima, jedrenjacima. Nakon toga, zbog ekonomske propasti ništa se nije gradilo čak 60 godina“, priča mi nakon mise Željko Brguljan, rođen u Prčanju u koji danas iz Zagreba dolazi samo ljeti. Ovaj nastavnik i slikar, zaljubljenik u Boku i hroničar njene istorije i umjetnosti, dočarao mi je kako je tekla gradnja Bogorodičinog hrama i šta se dešavalo sa starim porodicama iz Prčanja. „Skoro 90 odsto novca za izgradnju dali su mještani, a to je oko milion austrijskih forinti ili fjorina, što je bio ogroman iznos koji se decenijama izdvajao za hram. Svi sa mora su se žrtvovali. Kupola je podignuta 1875. prilogom austrijskog cara Franja Josipa, koji je obilazeći Boku rekao da bi ova crkva mogla „dostojanstveno stajati i u Beču“, navodi Brguljan.
ŽELJKO BRGULJAN - nastavnik i slikar, zaljubljenik u Boku i hroničar njene istorije i umjetnosti. Iako rođen u Prčanju danas iz Zagreba dolazi samo ljeti
Početkom 20 vijeka grade se ništa manje lijepe stepenice, takozvane skalinade, pod arhitektonskom palicom Milana Karlovca. Kada uđete u ovaj hram, njegova dubina je tako snažna da se cijeli objekat čini nezgrapnim za tako malo mjesto. No posebnost Prčanja, rodnog mjesta mnogih uglednika i kapetana, opravdava svu silinu građevine. Centralno mjesto pripada oltaru sa koga srebrnim sjajem sija ikona iz 15. vijeka majke božje sa tvorcem u naručju. Sa obje strane se ističu slike čuvenog crnogorskog slikara Mila Milunovića „Oltar svete obitelji“ i „Blažena Ozana“, kao i „Krštenje u Jordanu, sveti Sebastijan i sveti Tripun“.
Sa kim god u Prčanju da razgovarate, pomenuće vam don Nika Lukovića, katoličkog sveštenika, pisca, mecenu i humanistu, čovjeka izuzetnog obrazovanja i vizije koji je znao vrijednost mletačkih i modernih umjetničkih djela. Mahom zahvaljujući njemu nastala je pinoteka ovog mjesta, jer je od starih prčanjskih porodica koje su izumirale ili selile, tražio da crkvi poklone slike iz svojih kuća. Čuvena imena jugoslovenske i svjetske scene među kojima su Kokolj, Pjaceta, Brustalona, Meštrović, Rosandić, Stojanović, Verona, Milunović, Lubarda i drugi, našli su mir u ovom markantnom dijelu zaliva. Don Niko je zaslužan i za biste koje se nalaze u dvorištu crkve, odmah pri ulazu. Ideja mu je bila da ovjekovječi crkvene velikodostojnike tog doba. Tako danas, bez obzira na vjeru, zajedno stoje pesnik Andrija Kačić Mijašić, đakovački nadbiskup i veliki mecena Josip Jurije Štrosmajer, nadbinskup barski Andrija Zmajević iz čuvene peraštanske porodice, Frano Učelini Tice, Petar II Petrović Njegoš (bista djelo Meštrovića). Na donjem dijelu stepeništa su biste dva istaknuta pomorca – čuvenog Iva Vizina i Jeza Djurovića…
- Autor: Milo Milunović
Plemenite ideje don Nika nastavio je i don Ivo, koji kaže da je hram otvoren za sve ljude. „Drago mi je što dolaze svi, bez obzira na vjeru i svjetonazor. Ova crkva okuplja vjerujuće i nevjerujuće, katolike i pravoslavce, sve ostale. Posebnu tradiciju dolaska imaju pravoslavci iz Grblja“, kaže don Ivo, najavljujući osnivanje ehumenskog centra za sjedinjenje hrišćana što će, osim jačanja suživota, dati mogućnost za organizovanje raznih tribina, duhovnih vježbi, seminara. Razgovarajući o vjerskom turizmu, don Ivo mi kaže da je problematičan masovni dolazak turista u Prčanj, jer se autobus jedva okrene, te da bi se moglo saobraćati morem. Danas mještani gotovo da nemaju plovila i bave se izdavanjem smještaja. Taman par dana nakon našeg razgovora, porinuti su prvi ekološki brodovi koji plove snagom Sunca. Jedan od njih, brod Elettra, voziće do 30 putnika na liniji Kotor-Muo-Prčanj-Sv. Matija-Perast, što bi moglo da doprinese promociji ovog vjerskog zdanja u kojoj je kršten i don Branko Zbutega, koga Bokelji poštuju kao sveca.
Iznad Bogorodičinog hrama nalazi se stara i oronula crkva iz 14. vijeka istog naziva, čiji se ostaci i dalje jasno vide na obroncima Vrmca. „Bogorodica je posebno važna pomorcima, stavljaju se pod njenu zaštitu smatrajući je veoma moćnom. Jer, ona je majka božja, a koga će sin poslušati do majku?“, kaže mi don Ivo, napominjući da skoro da nema primorskog mjesta bez neke bogomolje posvećene Bogorodici.
Prčanj kroz vlastelu, flotu i račun za „grobarinu“
Neupućenom gostu Prčanj bi izgledao kao jedna ulica, zastala u vremenu davno prohujale romantike. Mještani će se požaliti da su zime preduge i tmurne, škrte za druženje, razgovor, promjenu. Prčanjani su nekada održavali pomorski saobraćaj između Venecije i Carigrada, što je značilo i da su neukrotivi borci protiv Gusara, jer je Mediteran oduvjek poput nimfe privlačio osvajače. O duhu Prčanja i današnjem načinu života mještana, možda najbolje govori rečenica mog sagovornika Željka Brguljana, kada smo sjeli u obližnji kafić da nastavimo razgovor. „Molim Vas, račun za dvije limunade i grobarinu“, reče konobarici koja se, za razliku od mene, ni malo ne začudi. Ljeto je, pa kad institucije ne rade, održavanje grobova predaka plaća se i u kafani. Osim groblja o prčanjskim porodicama svjedoče barokne vile poput najstarije palate plemićke porodice Buća „Tre sorele“ palata Luković, palata Beskuća, te kuća Iva Vizina... Brguljan, skromnošću došljaka govori da je njegova porodica u Prčanj stigla „tek“ 1790. godine, te da su poznate familije ovog kraja bile Mihnići, Verone, Zbutege, Lukovići, Đurovići..(piše se Gjurovići), zatim porodice Rafaela, Lazzari, Sorići, Vizini... Većina ovih porodica je izumrla ili se iselila u Hrvatsku i Italiju.
Prčanj u 2019. godini
Prčanj mi liči na oazu lakoće, u prebučnom i vazda ubrzanom svijetu. Nećete imati utisak da u njemu živi oko hiljadu i po ljudi, ali ćete zavidjeti mještanima jer izgledaju kao da im se nigdje ne žuri. Prijatni su, spremni da vas toplo ali nenametljivo ugoste. Naviknuti su na ljepotu i istoriju koja ih okružuje, na kuvanje ručka između mističnih starih palata, od kog miriše ulica. Možete se kupati na gradskim pontama, a večina izdavaoca smještaja će vam dati besplatnu noseću ležaljku. Život u ovom mjestu me podsjeća na osamdesete, jer nema tipskih plaža sa istim suncobranima i djeca istrčavaju iz kuće na pontu ruku punih lubenica i šlaufova. Flota je davno nestala i stanovništvo se uglavnom bavi turizmom. U blizini je i Stoliv, Muo, preko puta Kotor, a blizu je i Tivat. Ovog ljeta, za tri mjeseca, u Prčanju je registrovano skoro 5,7 hiljada stranaca u privatnom smještaju. Nema gužve, a ljepota i pogled na zaliv će vam sigurno prezimiti u sjećanju.
IVO VIZIN
Prvi Južnosloven koji je oplovio svijet, na tu putešestviju kreće sa 44 godine, kada je sakupio dovoljno novca za svoj jedrenjak. Rodio se 1806. godine u Prčnju i školovao se za pomorskog kapetana. Njegov 
Splendido bio je dug 30 metara, nosivosti 311 tona, sa 11 članova posade sa kojima je 1852. isplovio iz luke u Antverpenu. O skromnosti Splendida govori i podatak da je samo kapetan Vizin imao kabinu, dok je posada spavala u provi broda. Ploveći kroz Tihi Okean, Vizin sa posadom stiže do Dalekog istoka gdje ostaje punih šest godina, ploveći i trgujući Tihim Okeanom i kineskim morem. Nakon devet godina putovanja i pređenih 100.000 nautičkih milja, vraća se u rodni Prčanj, gdje je živio sve do smrti, 17. avgusta 1868. godine. Kuća Iva Vizina je u privatnom vlasništvu njegovih nasljednika. Nedavno je u Podgorici, u režiji Zorana Rakočevića postavljena predstava „Ivo Vizin – kapetan od snova“, koju od srca preporučujem i djeci i odraslima.
NJEGOŠEVA KUĆA U PRČANJU
Jedan od natpisa koji mi je skrenuo pažnju je ploča na palati sa desne strane puta kroz Prčanj, pored mora. Piše da je tu kuću Njegoš namijenio sebi. Zapravo, radi se o palati Beskuća. Moj sagovornik Brguljan mi objašnjava da je porodica dobila takvo prezime jer su bili beskućnici koji su radili kod vlastele. 
Međutim, za nekoliko generacija su se toliko obogatili, da su dobili i mletačku titulu „konte“, a imali su palate i u Kotoru. „Među potomcima Beskuća bile su i austrougarske nadvojvode, ali su izumrli. Imali su krasan grob sa grbom koji je devastiran je su lopovi mislili da će naći zlato. Kasnije je njihova kuća nacionalizovana, bila je i odmaralište, ali danas u njoj nema ništa. Istina je da se ova veoma ugledna familija družila sa Njegošem, koji je često bio njihov gost u Prčanju“, kaže Brguljan.
TRE SORELE
Iako nije dokazano, priča o zaljubljenim sestrama i zazidanim prozorima jedna je od najvećih legendi Boke. Fiomena, Gracijana i Rina (u nekim spisima su Nera, Bjanka i Roza) su svoju ljubav poklonile mladom kapetanu Jerku Novanjaninu. Sestre su, gledajući sa prozora palate, čekale naočitog pomorca koji se nikada nije vratio. 
Kad bi jedna umrla, druga bi sazidala prozor. Treći prozor nije imao ko da sazida, te je ostao otvoren. Najpoznatija palata Prčnja zapravo je bila njihov ljetnjikovac. Buće su se kao familija uzdigli u 12. i 13. vijeku, kao finansijeri i savjetnici na srpskim dvorovima. Takođe su bili zakupci rudnika srebra po staroj Raškoj i čine duhovno i materijalno nasljeđe Boke kotorske. Mještani danas upozoravaju da je 300 godina stara legenda uništena činjenicom da je jedan prozor razidan.
TEKST: MARINA MIKETIĆ NIKOLIĆ
FOTOGRAFIJE: NENAD MANDIĆ
