Lijepa je ova zemlja, prelijepa nam Crna Gora. Lično sam svjedočila na licu mjesta upravo toj divljoj, netaknutoj prirodi, i još ne tako popularizovanim, pa se mogu smatrati neotkrivenim ljepotama tako male po površini a po ljepoti tako velike zemlje. I savršen je išao nekada taj turistički promotivni slogan „Montenegro Wild Beauty“ uz zemlju ljepoticu divlju. Priroda je najljepša kad je diivlja, to jest netaknuta, to jest očuvana. Nijesmo čuvali tu ljepotu, zasadili smo deponije, mnoge od njih upravo na najskrivenijim mjestima u sred prirode, pa kad idete u prirodu ili izađete iz auta da uživate u pogledu sa nekog vidikovca, ili prosto nekog mjesta koje vam je zaokupilo pažnju, imate šta viđeti: dva kontrasta, priroda i dalje lijepa i odmah tu smetlište, dovezeno ko zna odakle jer u tim krajevima često ni nema stalnih stanovnika te i ne mogu oni napraviti smeće toliko. Nama je priroda dobrodošla da se u nju istovari svo naše smeće. Prirodu svodimo na kontejner, ali ono krije se po potocima i slično, a svako smeće na površinu izađe, neće zemlja to da proguta, neće zemlja da sakrije. Ali Zemlja pati.

Odavno traje taj proces nagrđivanja lica prirode Crne Gore, Iako smo se nazivali ekološkom, čast rijetkim organizacijama i pojedincima, nijesmo uspjeli osvijestiti važnost očuvanja prirode, a svaki dan slušamo priče o tome. Pola ih je isprazna priča koja opravdava neka sredstva pa se tu pokupi koja vreća smeća i fotnu se učesnici za medije i to je to. Iz korijena smo truli. Neće iznići tu trava ni drvo ako ovako nastavimo. O betoniranju juga neću da pišem... svakom je sve jasno. Ali sjever Crne Gore? Koliko je realno uništeno prirodnog blaga, te sječom šuma, pa onda dođu i požari podmetnuti ili ne, pa smeće... Mi treba u osnovne škole da uvedemo predmet ekologija i održivost. Da se nove generacije lijepo od malena uče koliko je ova zemlja lijepa ali koliko zavisi od nas samih. Da preuzmemo odgovornost. Djeca brzo uče, djeca brzo shvataju, djeca imaju veću empatiju. Da počnemo... od početka. Ovo sporadično rješavanje problema je rješavanje baš u situacijama kad „gori“... U redu raditi sve što se može da sačuvamo šta je ostalo, da oporavimo zemlju, ali to moraju biti korjenite promjene i bez foliranja zarad drugih ciljeva sem osnovnog – očuvanja prirode. Ekološki ambasadori itd. ekološki banditi itd. svemu dajemo neka imena, a iako pojedinci prednjače odgovornost je kolektivna. Pusti me tih tzv. Ambasadora – djela na sunce!!! 

O globalnom otopljavanju se priča već dugo u svijetu i djela po tom pitanju. I za to smo mi ođe mislili to je daleko od nas, mi imamo super klimu, mi imamo najljepše more i najdivnije planine, rijeke, jezera, mi imamo - Montenegro Wild Beauty. A mi sve bahatiji, a ljepotica nam Crna Gora sve umornija, iscrpljenija, posmatra nas i bori se s ljudskim rodom, ali previše smo osilili, pa kad neka prirodna sila, ne daj Bože udari, mi gledamo na TV-u i žalimo te ljude daleko tamo neđe. A ne, to nama ne može da se desi, pa nas opomenu zemljotresi... Može Zemlja šta god hoće, pa ljutite je. Pa kad podivlja ljepota divlje te udari silama koje ljudska snaga ni um ne mogu obuzdati... Tako da... Ko je ođe divlji, ko lijep a ko slijep kod očiju? Zaslužujemo li danas sloganMontenegro Wild Beauty?

„Wild Beauty“ je krovni slogan koji Crna Gora koristi evo već preko 20 godina. Skoro četvrt vijeka je od nastanka ovog, zaista odličnog slogana koji je osmislila jedna njemačka marketing agencija, a slogan je bio dio Marketing plana, koji je dio Masterplana razvoja turizma koji su radili Njemci kao pomoć Crnoj Gori, davne 2001. godine... Projekat je finansirala njemačka razvojna banka KFW. Slogan je formalno usvojen u mandata ministra turizma Predraga Nenezića 2002-2003 godine. Dakle Njemci su našu zemlju vidjeli na najljepši mogući način, i kao pametni Njemci podrazumijevali da ćemo Crnu Goru čuvati i ponositi se sloganom koji ide savršeno uz ljepotu prirode koja kontrastima snijega sa planinskih vrhova i toplog mora oduzima dah svakom posjeticu odakle god da dođe. Njemci su imali viziju, ukazali nam na put... Mi smo ti koji ne zaslužujemo više ovaj slogan. Trenutno ne.

Kad stranac tamo negdje u Norveškoj pročita „divlja ljepota“ očekuje beskrajno plavo čisto more, more zelenih šuma, predjele netaknute prirode, neoskrnavljenu ljepotu, pa i bukvalno predjele prirode potpuno netaknute – divlje i fine pitome ljude koji vole i cijene prirodu i to što su imali sreće da tu žive.

Do informacija o dragom mi sloganu sam došla od prijatelja koji su enciklopedije turizma, jer trenutno se do tih podataka ne može doći preko interneta, nema nigdje tih podataka, a od onih koje sam pitala, a koji rade u državnim institucijama koje nam „vode“ turizam (u procvat ili propast, pitanje je sad), pojma nemaju ni ko je ni kad smislio slogan... I što bi neki od njih rekli „kao da je važno“... ili „ima to neđe u arhivi ali pojma nemam, davno je to bilo, nijesam ja radila tada ođe“... i slično. Tako da ni o ovome kod nas nema osnovnih informacija javno dostupnih a ni usmeno se ne mogu dobiti od onih koji bi trebalo znaju makar toliko. Eto tako, mi u 21. vijeku se oslanjamo na usmena predanja.

Da se razumijemo slogan je odličan. I možda je prije 20 i kusur godina taj ko ga je smislio tako doživio Crnu Goru i vrlo mudro znao da je to pravi slogan – udica za turiste. Lijepo zvuči, privlačan je, ima višeslojno značenje, u svakom slučaju mnogo dobar slogan. No, ima li danas taj slogan uporište u stanju zemlje koju promoviše? Šta je to kod nas divlje, sem nekih još uvijek nepristupačnih krajeva na sjeveru jer nijesmo gradili infrastrukturu pa ni doprli masovno do tih krajevima, ono što je divlje je DEPONIJE. I ljudi, i mi smo ti koji divljaju. Priroda kad je divlja je divna. Ljudi kad divljaju su... sve samo ne dobri.

Volimo da radimo sve što je moguće na „divlje“, da zaobiđemo i zakon ako ga ima. Deponija imamo baš u sred te istinski divlje ljepote, koja samim tim gubi i osobinu ljepote a kamoli divlje, to je zagađena ljepota, skoro pa oboljela... ljepota koja nestaje, otrovana ljepota... Plače i trava i drvo i cvijet, a i savjesni među nama šta učinismo od te ljepote. Kopni ta ljepota iz dana u dan...

Naše je bilo da sačuvamo ljepotu, da ostane divlja i čista, netaknuta, neizranjavana, uradili smo skoro sve naopako.

E danas, danas taj slogan i dalje koristimo, ali više dičeći se sloganom nego time šta ustvari promovišemo. Slogan danas laže. Ima malo istine, ali nedovoljno da bi se dičili sa Montenegro Wild Beauty.

A slogan kao slogan je odličan. Eto jedna dobra iako stara stvar. No, za četvrt vijeka turizam je imao mnogo preobražaja i privredna je grana koja se u svijetu mijenja sa svakom novom godinom, čak i brže, mijenja se život na Zemlji, mijenjaju se zahtjevi putnika, sve se mijenja, sve se promijelo od tada kada je Crna Gora bila divlja ljepotica. Divlja je ostala tu i tamo ljepota, a ponašanje divljačko prema toj istoj divljoj ljepoti prirode je eskaliralo. Da li je realan taj slogan danas? Nije. Nijesmo mi divlja ljepota više. Nijesmo, jer kad stranac tamo negdje u Norveškoj pročita „divlja ljepota“ očekuje beskrajno plavo čisto more, more zelenih šuma, predjele netaknute prirode, neoskrnavljenu ljepotu, pa i bukvalno predjele prirode potpuno netaknute – divlje i fine pitome ljude koji vole i cijene prirodu i to što su imali sreće da tu žive. Stranim gostima su naši kontrasti prirodnih ljepota kroz koje proputuju u samo par sati, ključni i neponovljivi doživljaj koji će sa sobom ponijeti i zbog kojeg će se, nerijetko, vratiti u Crnu Goru. Zbog toga se kod nas dolazilo.