Putujte, ne po svaku cijenu, mislim cijenu u svakom smislu, za sitne ili krupne novce da bi se samo čekirali na nekoj “in lokaciji”, jer BOŽE MOJ SRAMOTA JE DA JOŠ NIJESI VIĐELA PARIZ.

Nije sramota. Ne treba pristajati ni na šta “po svaku cijenu” pa makar to bio “super aranžman” niskobudžetni let i jeftin smještaj, i možeš sebi to priuštiti. Jer, ako ćeš od svog putovanja imati par fotografija na Instagramu kao satisfakciju i štrikiranu još jednu destinaciju na listi “moram posjetiti” TEBE SREĆO PARIZ VIDIO NIJE, džaba pratioci na Instagramu i samozadovoljenje ispunjenim ciljem. Takav cilj nema svrhu, osim nekog samohvalisanja i smanjenja duševne boli što je bila ova i ona tamo i svako… pa eto sad si i ti…  Samo neđe biti, ništa ne osjetiti iIi ne donijeti pun kofer uspomena i oSjeJEĆANJA, već neke krpice s rasprodaja koje će duže trajati nego tvoj osjećaj mjesta na kom si bio(la)… ne vrijedi to ništa, sestro, brate… Još ako nemaš neku anegdotu i situaciju s putovanja za prepričavanje i sjećanje… niđe ti nijesi bio(la).

Ne broji se putovanje ni brojem muzeja ni brojem lokacija do kojih ste trčali da bi sve što ste zacrtali prije puta stigli i fotkali se tu… Neka mjesta od njih su pod “obavezno” ali ništa nije obavezno ako se smarate i iskreno ne znate zašto ste tu, još vam je i nelagodno i neugodno, ništa vam ne oduzme dah makar na tren i gledate svaki čas na sat, koliko još traje ovaj obilazak… jer bi željeli biti negdje drugo. A vrijeme na putovanjima leti… 

Ako trčiš s mjesta na mjesto – niđe stigao nijesi, nemaš vremena da OSJETIŠ mjesto, da se srodiš, da imaš taj osjećaj pripadnosti uprkos razlikama, u klimi i koječemu. Jer, poenta je upravo to, osjetiti mjesto, doživjeti život na tom prostoru, uzimajući u obzir prošlost i sadašnjost… I dati vremena sebi da se stopiš s ljudima na ulici, u kafeima, restoranima, na pijacama… biti građanin tog grada u kome si, pa makar na dan, dva… komunicirati s lokalcima kad god se ukaže pristojna prilika za to. Probati lokalnu hranu, vino, pivo…

Samo neđe biti, ništa ne osjetiti iIi ne donijeti pun kofer uspomena i oSjeJEĆANJA, već neke krpice s rasprodaja koje će duže trajati nego tvoj osjećaj mjesta na kom si bio(la)… ne vrijedi to ništa, sestro, brate… Još ako nemaš neku anegdotu i situaciju s putovanja za prepričavanje i sjećanje… niđe ti nijesi bio(la).

Putovanje je otkrivanje svijeta izvan našeg, svako putovanje je spoznaja da svijet i nije toliko veliki ali je fascinantno raznolik, sreća je upoznati što više različitosti, to je uspostavljanje izvorne harmonije koja je nekada postojala između čovjeka i univerzuma.

Putovanjem sebi dajemo iako košta putovati, ali sila radoznalosti i želje nađe i načina da se putuje i s malim budžetom, ako se putuje iz istinskih pobuda i interesovanja šta je tamo preko… 

Sa putovanja obično se vraćamo bez riječi ili sa previše avantura i uspomena koje želimo da podijelimo sa svima, pa postajemo pripovjedači… a samo najmudriji su uspjeli da sve čari putovanja opišu u tek nekoliko riječi. 

Naravno treba se informisati i pripremiti za putovanja ali koliko god pročitamo iskustava, opisa i vidimo fotografija, ipak o tom mjestu i putu saznaš više kad njime pođeš nego od svih uputstva i opisa na svijetu. Jer, neka su tu prije tebe bili milioni ljudi to je samo tvoj doživljaj, jedinstven. Sreća je način putovanja, a ne odredište. Najživopisnija putnička iskustva obično se dešavaju slučajno i mjesta koja će učiniti da se u njih zaljubite često nijesu ona zbog kojih ste krenuli na put…  

Chemnitz (Kemnic), Saksonija, Njemačka - 21. april 2024.

Zašto su skulpture pingvina postavljene na trgu njemačkog grada Kemnic?

Carski pingvini – kolonija pingvina, grupa (14 ih je) bronzanih skulptura Petera Kallfelsa posvećena je stepenu geografske dužine koji povezuje ulicu Chemnitz Klosterstrasse s Antarktikom. Postoje zapravo neke fascinantne činjenice koje su dovele do dizajna malog "ostrva” u centru grada, na ulazu u Innere Klosterstraße, na uglu Theaterstraße. Natpis ističe da koordinata geografske dužine 12°55'11" ide istočno duž Innere Klosterstraße i susreće jednu od najvećih kolonija carskih pingvina na Antarktiku tačno 15.000 kilometara dalje. Osim toga, obrisi grada i kontinenta imaju jake sličnosti.

Neko putuje da bi se udaljio a ipak približio sebi. Putovanja ustvari prolaze kroz nas.

Nakon svakog putovanja kada se vratimo kući, kuća je draga i ista, ali nešto unutar našeg uma se promijenilo, i to sve mijenja, naš pogled na naš život, na zemlju u kojoj živimo, na sebe... na svijet oko sebe, na cijeli svijet uopšte.

Ja vjerujem da putovanja utiču na nas da postanemo skromniji.

Ne bih da dajem savjete za putovanja, osim putujte širom otvorenih očiju. I da, moram, još nešto meni važno da vam kažem, da đe god pođete iz naše Crne Gore, imajte u svom telefonu neki video, linkove, fotografije iz svoje zemlje, pokažite to ljudima kad vas pitaju odakle ste, u situacijama kad kažete Montenegro a oni ne znaju, a vi im tad objasnite i pokažite ljepotu… Imajte to uz sebe obavezno kao pasoš.