Zlatne ruke mladog Andrije
Devetnaestogodišnji Andrija Mujović, svojim hobijem već duže vrijeme plijeni pažnju crnogorske javnosti. Od djetinjstva se bavi ručnim radom i usavršava tehniku zlatoveza, tkanja, heklanja i pletenja.
Andrija je trenutno na studijama elektrotehnike, a pored ručnog rada, već jedanaest godina igra folklor. Sa njim smo razgovarali o samim počecima njegovog stvaralaštva, načinima izrade, inspiraciji ali i drugim hobijima kojima ispunjava svoje slobodno vrijeme. Njegove dosadašnje radove možete pogledati na Instagram profilu Vezarara.
Andrija Mujović
Naš sagovornik se za proces ručne izrade zainteresovao još kao dječak. Što se više informisao o samom procesu, želja za započinjanjem svog ručnog predmeta je postajala sve veća.
„Generacijama je u prošlosti njegovana tradicija ručne izrade upotrebnih i ukrasnih predmeta, jer nije bilo moguće kupiti gotov odjevni predmet. Kada sam zavirio u svijet narodnih rukotvorina, javila mi se želja da saznam nešto više o tkanju, koje je zamrlo prije više decenija. Taj zanat sam naučio zahvaljujući internetu i nabavio starinski razboj”, kaže nam Andrija.
Tkanje iziskuje dosta vremena i preciznosti, kao i sam proces pripreme materijala, koji je veoma složen i zahtijeva posebno umijeće.
“Prva tehnika koju sam naučio od babe je heklanje, zatim i pletenje. Ove tehnike sam radio nekoliko godina dok nisam ovladao tehnikom tkanja. Postoji dosta radova na kojima je zastupljeno istovremeno više tehnika, tako da ima dosta mogućnosti i ne postoje ograničenja.”
,,Potrebno je pripremiti predivo koje najčešće sam predem i farbam. Proces se obavlja na livadi, gdje oko drvenih kočića formiram osnovu. Kasnije se ta osnova stavlja na vratilo i pažljivo namotava. Vratilo se sa osnovom montira na razboj i slijedi proces uvođenja u niti i brdo po unaprijed tačno utvrđenom redosljedu, u zavisnosti od toga koja je tehnika u pitanju. Tek kada se sve to obavi, počinje tkanje čiji period izrade diktira sam proizvod i teškoća rada”, objašnjava naš sagovornik.
Andriji najveće zadovoljstvo pričinjava tkanje jer je, kako kaže, vrlo zanimljivo i izazovno. „Takođe i moje interesovanje za zlatovez ne zaostaje. Poseban izazov je upravo terzijski rad, koji zahtijeva mnogo uloženog vremena i preciznosti”, dodaje on.
Sa Andrijom smo razgovarali i o pripremi vune za predenje, a on nam je objasnio kako teče cijeli proces.
,,Nakon šišanja ovaca, vuna se pere i suši. Češlja se grebenima, a zatim ručno prede. Postoji jednožično i dvožično predivo, koje koristim za različite tkanine. Oštra vuna se koristi za osnovu, dok je mekša predena za potku. Ukoliko je potrebno, predivo se farba i spremno je za dalju obradu.’’
Naš sagovornik inspiraciju pronalazi isključivo u starim tkaninama. Takođe, navodi da se bavi i rekonstrukcijom starinskih predmeta i šara, koje su još uvijek sačuvane, najčešće na selima.
Istorija tkanja vodi nas u doba Neolita, nekih 12.000 godina u prošlost. Prije 20-30 hiljada godina ljudi razvijaju proces stvaranja niti uvijajući zajedno vlakna. Pripremajući tanke snopove materijala kroz proces istezanja i uvijanja nastajale su fine niti. Rani eksperimenti čovjeka kamenog doba sa koncem i nitima dovele su do prvog tkanog tekstila. Tokom neolitskog doba čovječanstvo je razvilo veliku vještinu tkanja. Svaka porodica je proizvodila tkanine za svoju potrebu.
Andrija nam je opisao i proces izrade jednog gubera vune, koji uvijek započinje predenjem.
,,Predivo je deblje i sastavljaju se dvije niti. Osnova je najčešće farbana u crno, dok je potka crvena. Kada se završi snovanje i pripremi razboj, počinje tkanje. Tka se u četiri niti i postoji redosljed gaženja podnožja da bi se dobila karakteristična šara sa romboidima. U toku tkanja se izvode različite poprečne pruge ili šare geometrijskog oblika izvedene raznim bojama. Kada se izatkaju dvije polovine, guber se ručno šije i sastavlja po sredini. Rese koje se dobijaju iz same osnove se vezuju i tim postupkom je završena izrada gubera”, objašnjava naš sagovornik.
Andrija najviše voli da radi sa vunom, a nekada koristi i pamuk kao osnovu. Napominje da je pronalazak alata za rad, poseban izazov.
„Ponegdje je još moguće pronaći preostalog starog alata. Neke djelove je moguće i danas napraviti, ali za sad koristim izvorne sprave koje su stare nerijetko i po više od 60 godina.”
Ovaj mladić, najčešće izrađuje replike starinskih upotrebnih i ukrasnih predmeta, dok se pri izradi trudi da u potpunosti budu ispoštovani i vjerno preneseni svi motivi i načini ukrašavanja.
Vez je bio jako cijenjen i u Vizantiji i vezivao se za više slojeve društva. Smatrao se umjetnošću kojom su se profesionalno bavile vezilje i majstori u okviru crkve ili na dvorovima.
Pored kvaliteta i ljepote samog proizvoda, ručno tkani proizvodi zahtijevaju i poseban način održavanja.
„Ručno tkani proizvodi se najbolje održavaju redovnim luftiranjem, izlaganjem sunčevoj svjetlosti i prilikom odlaganja obavezno je staviti između tkanine neke eterične preparate”, objašnjava Andrija.
Pored predenja, tkanja i pletenja, Andrija slobodno vrijeme koristi i kako bi usavršio tehniku zlatoveza. Kako kaže, proces tkanja je svakako složeniji, dok zlatovez zahtijeva više preciznosti prilikom izrade. S obzirom na činjenicu da se dugi niz godina bavi folklorom, često ima priliku da oblači narodnju nošnju, pa ga je tako i zainteresovao ovaj vid ručne izrade, kao i nastajanje pojedinih djelova nošnje.
Iako je proces stvaranja ručnih proizvoda veoma dugotrajan, pogled na konačan proizvod daje specijalno zadovoljstvo.
,,Poseban je osjećaj kada od tek ošišane vune, dugotrajnim procesom dođem do gotovog proizvoda, sa znanjem da sam svojim rukama sve napravio”, govori Andrija.
Iako je svjestan dugotrajnosti procesa, zbog toga što je početnik u tom zanatu, Andrija je započeo izradnju svoje prve, nacionalne nošnje. Još uvijek prikuplja originalne materijale, koje je danas veoma teško pronaći.
Postoji čist zlatovez koji je rađen na platnenim odjevnim predmetima, dok je na tanjim materijalima, ova tehnika rađena u kombinaciji sa pamučnim ili svilenim koncem. Vez je ukrašavan i zrnima korala, šljokicama upredenim gajtanima, talasastim trakama, koncenričnim krugovima i palmetama.
Andrija smatra da se u poslednje vrijeme sve više njeguju tradicionalne tehnike izrade ili ukrašavanje najčešće odjevnih predmeta kod kojih se aplicira neki tradicionalni motiv ili kroj. ,,Dosta modnih dizajnera crpi inspiraciju iz tradicije, koja je vrlo bogata. Nadam se da će se povećati interesovanje za učenje izrade ovih radova, čiji je veliki dio zakonom zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro’’, završava naš sagovornik.
