Kontrasti podijeljene zemlje

NIKOZIJA – PODIJELJENA PRIJESTONICA

Sjutradan odlazim autobusom za Nikoziju - jedinu podijeljenu prijestonicu u Evropi. Grad sa dvije strane, ali jednim pulsom. U grčkom dijelu kafei i evropski ritam, u turskom bazari i miris začina. Pređeš ulicu – promijeni se ambijent.

Ledra je žila kucavica grada. U grčkom dijelu – evropski šmek, brendirane radnje, galerije, uredne fasade. Sve djeluje poznato, skoro domaće.

A onda – kontrolni punkt. Par koraka, pasoš u ruci, i već si u drugom svijetu.

Granica je formalna, ali se bez većih poteškoća prelazi. Pogledaju vam pasoš, klimnu glavom i možete proći bez ikakvih peripetija. No, oko linije razdvajanja mnogo je napuštenih kuća kroz čije slomljene prozore zviždi promaja, a granje drveća probija kroz pukotine na fasadama i krovovima.

U turskom dijelu tempo je drugačiji. Ulice su uže, boje toplije, mirisi intenzivniji. Prvi kontakt nakon pasoške kontrole bio je sa slastičarom koji je prodavao lokume, alve i druge tradicionalne kolače. Odmah sam smazao par komada, pa rekoh prodavcu da ću u povratku svratiti da uzmem svega da nosim doma da se majka, tetke i komšinice u Staroj varoši goste uz kafu.

Iz dućana i kafedžinica se širi aroma začina, svježe pečenog peciva i kafe koja se kuva strpljivo, bez žurbe.

Cio dan sam lutao bez ikakvog posebnog plana. Ulazio sam u male radnje sa rukotvorinama, razgovarao sa trgovcima i upoznavao lokalnu kulturu. I naravno kušao specijalitete u aščinicama. Sve je ukusno i mirisno, pa budi sjećanja na raznovrsne đakonije što sam ih ka’ dijete probao u vremenima dok su se po komšiluku slale tepsije s raznim pitama, kolačima i preslačcima kakve danas možemo naći jedino slučajno u nekim ulicama kao što su ove u Nikoziji.

Uže gradsko jezgro na pojedinim mjestima i dalje opasuju masivne zidine iz doba dok su Vizantija i Venecija gospodarile ovim ostrvom. Na par mjesta mogu se viđeti stare kapije, a pored njih su brojni spomenici herojima savremenog doba. U turskom dijelu to su Ataturk i njegovi saborci, a u grčkom borci za nezavisnost ostrva…

Jedna od najvećih znamenitosti grada je i džamija Selimija, koja je nekad bila gotička crkva. Ovaj nevjerovatni spoj kultura i religija nikoga ne ostavlja ravnodušnim! Obišao sam i obližnje sokake u kojem sve vrvi od turista i dosadnih trgovaca koji silom na sramotu hoće da im prodaju raznovrsne proizvode.

Blizu bazara nalazi se Bujuk han, nakadašnji karavan saraj, koji i dan danas ima šmek nekadašnjeg odmorišta za trgovce, ali i putnike namjernike koji su putovali sa istoka na zapad, ali i obrnuto, šireći kulturu i običaje i spajajući svjetove međusobno daleke i nepoznate.

ČAROBNI NOVEMBAR U LARNAKI

Posljednji dan boravka na Kipru ostavio sam za laganu šetnju kroz Larnaku. Omanja stara tvrđava na samoj obali podsjeća da je ostrvo uvijek bilo na raskršću civilizacija.

Finikoudes je glavna gradska plaža. Tu se sastaju porodice, turisti, lokalci, poslovni ljudi i penzioneri. Ovo je zapravo mjesto đe ljudi provode najviše vremena. Čak i u poznoj jeseni kada sam ja obilazio ostrvo.

Crkva Svetog Lazara je duhovni centar grada. Ulazio sam dva puta – jednom noću, jednom danju. Unutra se osjeća miris tamjana a glasna molitva vjernika odjekuje. Skrušeni pale svijeće u čast čuvenog sveca i sa strahopoštovanjem ulaze u kriptu crkve.

U blizini je stara trgovačka ulica sa radnjama i lokalima koje nisu promijenile izloge decenijama. Tu nema luksuza, ali ima karaktera. Prodavci znaju priču o svakom predmetu, i rado će je podijeliti. Sa nekima sam pio kafu i uživao u sijesti, onome po čemu je Mediteran prepoznat.

Posebnu energiju ima Hala Sultan Tekke, jedan od najvećih islamskih svetilišta. Džamija je smještena uz slano jezero. Taj prizor je kao iz neke čarolije. Bijela građevina, plavo nebo, slano jezero koje reflektuje svjetlost. U sezoni flamingosa pejzaž izgleda kao da je neko pretjerao sa filterima – a sve je prirodno. Nažalost, za vrijeme mog boravka flamingosi su bili daleko…

To je samo razlog više da se vratim i uživam u ovom bajkovitom ostrvu koje je na mene ostavilo poseban utisak.

NA SELU JE NAJLJEPŠE

Cio jedan dan sam proveo obilazeći unutrašnjost ostrva. Imao sam želju da obiđem Kipar koji nije rezervisan za turiste i da saznam kako žive ljudi na selima u brdima na zapadu ostrva.

Obišao sam vinograde i vinarije, pio kiparsko plavo vino, brendije, ali i kraft piva. Sve mi se sviđelo, a razgovor je uz dobru kapljicu lako tekao. Domaćini su sjajni, pričali su mi o teškom životu, mukama sa sušom, požarima ali i radosti življenja na ostrvu koje ima deset milenijuma tradicije. Najstarija naselja ovđe su sagrađena još u doba neolita i od tada do dan danas život neprekidno traje. Neki kažu da je toliko i star čuveni kiparski sir. Obišao sam farme koza i ovaca, kušao čuveni sir halumi, ali i njegovu blažu verziju anari – mladi i stari. Blagi su i ukusni, dobro idu uz jela, a bogami i domaće vino.

U selu Omodos probao sam slatkiše od rogača, vidio kako se od ploda ovog drveta pravi gusti sirup i probao čuvenu deliciju sa rogačem i slatkom pavlakom. Ručak u nacionalnom restoranu bio je lekcija iz hedonizma – meze bez kraja, ukusi koji se ne zaboravljaju. I naravno vino od kojeg je krenula pjesma!