Iako sam bio na drugom kraju svijeta, način na koji ljudi razgovaraju, śede zajedno, piju kafe i večeraju – sve me podśećalo na ono što najviše volim - Mediteran. Možda zato I kažu za urugvajsku prijestonicu da je “najevropskiji grad Južne Amerike”.
Tri dana su malo da Urugvaj detaljno upoznam. Ali dovoljno da se zaljubim u ovu zemlju i njene vesele ljude. I da se nadam da ću, jednom, ponovo lutati Montevideom upijajući mirise i zvuke ovog grada, trudeći se svaki momenat zapamtim.
Radosno lice Tomaša Šaranovića i sreću koju je doživio u suretu sa bratom iz Crne Gore nikad neću zaboraviti. Ne pamtim da mi se neko tako obradova’.
Suze su mu napunile oči kad sam mu uručio crnogorski barjak i duks “Vuci gorski”.
“Hvala, brate” je bilo sve što je crnogorskom ovaj momak, pripadnik treće generacije Crnogoraca koji su otišli trbuhom za kruhom preko Atlantika, uspio da kaže.
Prijateljski razgovor nastavili smo na engleskom, ali smo obojica znali da smo naši! Stotinu godina života u daljini nije promijenilo običaje naših ljudi.
Odma’ me vodio u kafanu da jedemo i pijemo.
“Mora da si gladan i umoran, poslije dalekog puta”, veli Tomaš.
Gledam i razmišljam – isti je ka naši stari! A onda smo otišli da obilazimo grad.
Montevideo je fantastičan.
Iako je u saobraćaju gužva, to nije ni primaći ludilu Sao Paola i Buenos Ajresa.
Grad je podignut na ušću River Plate u Atlantik, pa sudar voda, vjetrova i oblaka ovđe pravi čudnovatu klimu. Najbolje se to vidi po vjetru koji je, kako mi se čini, stalno njihao grane raznovrsnog drveća. Posebno sam se obradova mimozama koje su bogatim koloritom davale poseban ukras gradu. Još samo da su prodefilovale mažoretke – ugođaj bi bio potpun!
Uz obalu Rio de la Plate, ljudi su śeđeli i uživali u suncu, kao da vrijeme nije nešto što se troši nego nešto što se dijeli. Brzo sam shvatio da ovđe niko ne žuri — pa sam i ja odusta’ od ideje da “obiđem” cijeli grad.
Najuži centar Montevidea djeluje kao sudar epoha sabijen u nekoliko blokova. Na Plaza Independencia sve se otvara — širok trg koji drži grad na okupu, okružen mješavinom starog i novog. Ovđe se stakleni i betonski soliteri današnjice sudaraju s istorijom starog grada.
Ambijentom dominira Palacio Salvo, pomalo neobičan, skoro teatralan neboder, kao podśetnik na ambicije nekog drugog vremena. Da, da… Montevideo i Buenos Ajres su se nekad takmičili za prijestonice svijeta. Niz ekonomskih kriza, pogrešne političke odluke i danas je Urugvaj svjetlosnim godinama daleko od nekadašnje moći i slave.
Puerta de la Ciudadela — kamena kapija koja je jedina ostala od bedema starog grada, danas je nijemi svjedok vremena i uspomena na granice koje više ne postoji. Prođeš kroz nju i odjednom se ritam mijenja.
Ulice Ciudad Vijeha su uže, zgrade niže, a osjećaj intimniji. Stari grad ima šmek koji nikad neću zaboraviti. Šetajući niz sokake Ciudad Vijeha, zastajao sam pred izblijedjelim fasadama i hvatao fragmente razgovora koje nijesam razumio, ali sam ga osjećao. Oduševili su me grafiti i murali. Nijesam znao da ima toliko pobornika ljevice u ovim krajevima. Likovi Lenjina, Marksa i Če Gevare i njihove revolucionarne parole su mi bili pravo iznenađenje.
Arhitektura je djelovala umorno, ali ne zapušteno. Fasade izblijeđele od sunca, tragovi nekih boljih vremena, ali bez pokušaja da se to sakrije. Montevideo ne glumi savršenstvo. Upravo u toj iskrenosti počeo sam da ga razumijem.
Hoda’ sam bez plana, skreta’ đe mi se učini zanimljivo i hvata’ ritam mjesta koje očigledno ne mari za prolaznike.
Ono što me najviše iznenadilo je - ośećaj bliskosti. Iako sam bio na drugom kraju svijeta, način na koji ljudi razgovaraju, śede zajedno, piju kafe i večeraju – sve me podsjećalo na ono što najviše volim - Mediteran. Možda zato i kažu za urugvajsku prijestonicu da je “najevropskiji grad Južne Amerike”. Kao da se ista ideja života ponavlja i ovamo.
Nažalost, nijesam se u Montevideu dovoljno dugo zadržao. Sljedeća stanica bila je Buenos Aires. U prijestonici Gaučosa čekali su me neki novi ljudi i neke nove priče.
Ali o tome ćemo u nekom od narednih brojeva Caffe Montenegra.
Ranom zorom krenuo sam autobusom u Colonia del Sacramento. Vožnja je trajala nekoliko sati, pa sam malo kunjao, malo uživa’ u pejzažima pampasa. Ravnica se razvlači u nedogled, stotine farmi na kojima pasu goveda stoje ka’ da su tu oduvijek, a vjetar jedini pravi promjenu. Nije to pejzaž koji pamtim po detaljima, nego po ośećaju — ka’ da sam nakratko upa’ u prostor između dva svijeta, đe se ništa ne dešava, a opet vrijeme neumitno teče.
Siša’ sam s autobusa bez nekog posebnog očekivanja, ali već nakon par koraka po kaldrmi ośetio sam da trebam da usporim. Nakon Montevidea i one njegove širine i gužve, ovđe je sve bilo još suženije, sporije… Gotovo uspavano.
Colonia izgleda ka’ da je neko iz Evrope presadio neki mali grad iz davnih vjekova, donio ga na drugi kraj svijeta i ostavio tu da živi svoj spori život kao u nekom vremeplovu. Kaldrma, niski zidovi, tišina koja prija.
Đe za sriću, zaista, malo triba!
Punta del Este je najčuvenije Urugvajsko ljetovalište. Poznata je po zlatno žutom pijesku koji se proteže u nedogled. Dok sam hoda’ plažom razumio sam zašto je ovo mjesto toliko popularno. Huk talasa okeana bila je najljepša muzika za moje uši. Takav počinak od gradske buke odavno nijesam doživo. Radosti godišnjeg odmora. Daleko od svih problema, kancelarije, dugih razgovora i kratkih rokova.
Gigantska skulptura La Mano mi je ostala kao najčudniji, ali i najživlji detalj Punte. Ruke koja izbijaju iz pijeska. Ima’ sam utisak ka’ da neki div pokušava da ispliva iz zemlje. Staja’ sam dugo posmatrajući ljude koji dolaze sa raznih krajeva svijeta i strpljivo čekaju da se slikaju.
Na nekih po ure od Punte nalazi se i Casa pueblo. To za mene nije samo blok zgrada na oblali mora već istinski spomenik escentričnosti.
Na prvi pogled, te bijele, nepravilne forme koje se slivaju niz stijenu prema moru izgledaju kao da su nastale bez plana. No, iza svega stoji ideja genijalnog Karlosa Paeza Viljara, čovjeka bogate imaginacije opčinjeg idejom da na obali postoji nešto što je mješavina Gaudijevih magičnih struktura i mistične Quinte de Regaleria.
Zalazak sunca koje obasjava valove Atlantika je nešto što zlatni sat čini trenutkom koji se ne zaboravlja.
Dok pišem ove redove pred mojim očima slika je živa, boje intenzivne, a čini mi se ka’ da i dalje ośećam miris četinara i soli…
.jpg)
