Grad koji živi za fudbal

U Mančester sam oba puta doša’ vozom. Upravo taj užitak upoznavanja gradova dok voz polako ulazi na periferiju je nešto što me uvijek oduševljavalo. Ima šmek onih starih putovanja kada se bez mapa i pinovanih lokacija koje moramo pośetiti putovalo u neizvjesnost.

Prvi susret sa gradom bio je pun neke čudne, sirove energije. Bez velike najave i teatralnosti. Samo grad koji živi svojim ritmom. Stare zgrade od cigle sagrađene u vrijeme kada je Mančester oblikovala industrijalizacija. Mančester nije grad koji ima onu razgledničku ljepotu zbog koje odmah vadiš telefon i praviš storije. Ali ima nešto mnogo jače. Dušu i atmosferu koja te opije dok šetaš njegovim ulicama.

MANCHESTER CATHEDRAL I STARI PABOVI

Oko stare katedrale Mančester djeluje potpuno drugačije. Kamene zgrade, uske ulice i pabovi koji izgledaju kao da nijesu promijenili enterijer posljednjih par stotina godina. Tu najbolje ośetiš britanski šmek grada i onu priču koju nijedan vodič ne može prenijeti.

Pabovi su pola doživljaja Mančestera! Bez njih ovaj grad, kao i mnogi u Engleskoj, ka’ da ne postoji! Tu se gledaju utakmice, pričaju životne priče, upoznaju ljudi i ośeća prava energija grada. Staro drvo, miris piva, muzika i buka… Nekad je dovoljno samo śesti i posmatrati atmosferu oko sebe.

U jednom malom pabu, tik iza glavne ulice, konobar sa bradom spušta pintu piva i pita odakle sam. Kad je čuo „Montenegro”, klimne glavom. Zna da su se naše fudbalske reprezentacije srijetale par puta. Naravno, zna i za našeg Jovetu koji je dvije sezone proveo u dresu “građana”.

Posjetio sam The Old Wellington Inn, jedan od najstarijih pabova u Mančesteru. Preživio je vjekove, a teško je oštećen i u bombaškom napadu IRA-e 1996. godine. Nakon obnove i preseljenja tokom rekonstrukcije centra grada, ponovo je jedno od najpopularnijih mjesta za ljubitelja piva i fudbala. Unutra miris starog drveta, ljudi koji prate utakmicu na TV-u i galame. Osjećam da se vrijeme nije promijenilo.

Jeo sam i pio, uživa’ u muzici do kasno u noć i bio srećan ka’ malo dijete!

NORTHERN QUARTER — NASELJE S DUŠOM

E ovo je onaj Mančester koji ostaje u glavi. Grafiti po zidovima, male kafeterije, vintidž radnje, muzika koja odjekuje iz lokala i ljudi koji ne pokušavaju da budu kul — nego jednostavno jesu.

Sjeverni kvart je mjesto đe sam ośetio pravi puls grada. Ovo naselje ima autentičnu atmosferu, ulična umjetnost je na svakom koraku, a upravo to ovom kraju daje pečat autentičnosti. Dok sam obilazio uličice, zagledao izloge neobičnih prodavnica i svaštara, nailazio sam i na lokalne pjace i tržnice na kojima se moglo naći sve od čudnovatih biljaka i životinja, do korištenih stvari i robe ispod ruke.

Malo po malo šetnjom sam stiga’ do doma “građana”, slavnog stadiona Etihad!

RIVALSTVO KOJE TRAJE

Bio sam na Etihadu, da se upoznam sa istorijom Sitija, ali me tamo dočekala prilično siromašna muzejska postavka. Istorija “građana” ne obiluje mnoštvom trofeja ka’ njihovih gradskih rivala!

Mančester je grad fudbala. Ne samo što je to dom Junajteda i Sitija, već se u njemu nalazi i Nacionalni muzej fudbala. To je mjesto koje ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu ne preskaču.

Uša’ sam u muzej sa očekivanjem da ću viđet’ nekoliko trofeja i starih dresova, a izaša’ sa ośećajem da sam proša’ kroz kompletnu istoriju najpopularnijeg sporta na svijetu. Na svakom koraku čekale su me priče o velikim utakmicama, legendarnim igračima i trenucima koji su mijenjali fudbal. Posebno su mi pažnju privukli originalni dresovi, stari pehari i eksponati koji pokazuju kako se igra razvijala od skromnih početaka do globalnog fenomena. Čak i ako nijeste vatreni ljubitelj fudbala, ovo je mjesto koje vas podśeti zašto ova igra povezuje ljude širom svijeta i izaziva toliku strast na svim meridijanima.

MAGIJA OLD TRAFFORDA

Šlag na torti cijelog mančesterskog putovanja, ipak, je bio dan utakmice. Onaj pravi engleski fudbalski dan koji počinje satima prije prvog sudijskog zvižduka. Grad tada potpuno promijeni ritam. Pabovi su puni od jutra. Crveni dresovi na svuda. Priča se samo o fudbalu. Svi idu ka stadionu.

Ko je ima’ sreće da prati utakmicu na Old Traffordu taj je srećan čovjek!

Nijesam ljubitelj “crvenih đavola”, ali itekako volim fudbal. E pa zamislite koliko je bilo moje oduševljenje kada je 70 i kusur hiljada ljudi na stadionu klicalo voljenom klubu.

Vest hem je gostovao Junajtedu tog hladnog neđeljnog popodneva. Golman “Čekićara” iz Londona do kraja meča tri puta je vadio loptu iz mreže. Svaki gol koji su postigli “crveni đavoli” dovodio je do delirijuma na tribinima. Na kraju su navijači frenetičnim aplauzima i skandiranjem ispratili svoje heroje do svlačionice. Poslije meča otiša’ sam u obližnji pab da sa navijačima slavim pobjedu do kasno u noć!

Sjutradan sam odlazio za London pa sam želio da se u velikom stilu oprostim od Mančestera!

Uz nadu da ću ovaj grad posjetiti makar još jednom!

SLAVNA ISTORIJA NA “TEATRU SNOVA”

Old Trafford nije samo stadion. To je hram fudbala. I svako ko je imao priliku da nogom kroči na Teatar snova to je shvatio čim je kročio ovamo.

Ima nešto posebno u ovom mjestu. Nešto što ne možeš objasniti ni trofejima, ni kapacitetom, ni slavom. Više djeluje kao da ulaziš u komad fudbalske istorije koji i dalje živi. A muzej Junajteda?!? Iskreno, to je bio jedan od onih trenutaka kad shvatiš koliko je fudbal mnogo više od igre.

Dok sam prolazio kroz prostorije pune starih fotografija, dresova, lopti i trofeja, ima’ sam ośećaj da se fudbalska istorija jednog od najtrofejnijih klubova na svijetu odvija pred mojim očima.

A toliko toga ima da se vidi, da bi mi trebala cijela jedna reportaža samo o tome.

Čuvena generacija Buzbijevih dječaka tragično stradalih u Minhenu. Era Ser Aleksa Fergusona. Svjetske legende i lokalni heroji. Kakava plejada fudbalskih titana! Ovdje osjetiš koliko je Junajted prolazio kroz uspone i padove, ali nikad nije izgubio identitet.