U gostima kod Marije Jovanović na njenom ranču „Aria“ /
Naša nekadašnja rukometašica, reprezentativka, sjajni lijevi bek, bivša kapitenka naših lavica Marija Jovanović koja nam je donijela trenutke istorijskih radosti za nezaborav, nakon što se oprostila od sportske karijere, kojoj je sama odsvirala kraj, neuslovljena ničim do svojom odlukom da je to poglavlje njenog života završeno, danas živi neke druge - samo njene snove. Posjetili smo je na njenom ranču u Novom Selu u Danilovgradu đe njeno srce galopira od sreće dok posmatra i druži se sa svojim konjima...
Dok mi je rukomet bio igra, igrala sam
Dok je rukomet bio Mariji igra, igrala je, kad je poželjela da ne igra, prestala je, i oprostila se od karijere. Ne zbog povrede, niti bilo kog vanrednog uslova već zato što je pratila svoje želje i osjećaje. To je Marija Jovanović - Mara kako je publika od milošte zvala. Ona prati svoje osjećaje i snove i ono što bi nam bila idealna varijanta života – kreirati ga spram snova i želja. Velika je stvar znati i moći pratiti sebe. Marija kaže da to nema veze sa materijalnim sredstvima, da svi možemo preispitati sebe šta uistinu želimo, volimo i šta s ljubavlju istinski radimo.
Marija se oduvijek divila konjima, iz daljine, jer zbog profesionalnog bavljenja sportom nije se smjela usuditi ni skijati, bordovati, jahati ili baviti bilo kojom aktivnošću sa kojom bi mogla sebe dovesti u mogućnost da se povrijedi. A i ugovori nijesu dozvoljavali. Život profesionalnog sportiste jeste donekle programiran – red, rad i disciplina i sve po satnici, a kreativnost se iskazuje u igri na terenu, ali ako si dodatno uz to i perfekcionista kao Marija, diciplinovana i posvećena, onda sportski život jeste spartanski.
Osvojila je sa reprezentacijom Crne Gore olimpijsko srebro i evropsko zlato, a u zbirci trofeja ima dva EHF Kupa pobjednika kupova, dvije regionalne lige, šest titula u Crnoj Gori, dvije titule u Rumuniji, šest trofeja Kupa u Crnoj Gori i jedan Kup u Rumuniji. Nakon Medicinara iz Šabca provela je 5 godina u Budućnosti, potom je pošla u Olčim u Rumuniju, onda u ruski Astrahan, zatim u Pariz, a karijeru je, poslije dvogodišnjeg igranja, završila u Budimpešti u Ferencvarošu, odakle su je maltene molili da ostane još makar polusezonu, da se vrati... No, njena odluka je bila čvrsta, smatrala je da je to to što se nje tiče, da treba neke mlađe igračice da nastave ono što su ona i saigračice u reprezentaciji toliko godina davale na terenu... Inače, kaže da je u Budimpešti zaista provela divan period i da je za taj grad vežu prelijepe uspomene.
Dok se bavila rukometom nije joj nedostajalo to što mnogo toga ne smije, a nije joj ni smetalo, jer rukomet je bio i ostao njena ljubav. Ali sve ostalo je ostalo za vrijeme poslije, i ona je uzela to vrijeme za sebe, vrijeme za sve za šta nije imala vremena dok se bavila rukometom, a voljela bi.
Marija se bavi planinarenjem, istražuje i rekla bih otkriva ljepote Crne Gore, jer nije ni za to imala kad dok je igrala rukomet, a i kako bi, jer kad bi došla iz inostranstva na par dana bila kod svojih u Danilovgradu da se raželi i sa prijateljima vidi i opet nazad. A i Ugovori su takvi da nema rizikovanja fizičkim aktivnostima van rukometa. Sada, iako nema klupsko osiguranje, ne boji se da borduje, jaše konja...
Konji su inspiracija, ljubav i divljenje – san koji sam dotakla
Sa koliko samo žara i ljubavi Marija priča o Huncut koja ima 19 godina i došla je tu iz konjičkog kluba Plantaže đe je za sve godine zahvaljujući njoj mnogo generacija naučilo da jaše, voli konje i uživa u njenom društvu. Mnogi su je nazivali svojim konjem pa i danas se Mariji javlja dosta ljudi prepoznajći Huncut i emotivno se sjećajući druženja s njom. Huncut je inače jedan od najboljih konja koji je kročio na tle Crne Gore. Stigla je iz Mađarske. Na Marijinom ranču Huncut živi svoje zaslužene mirne dane, mudro promatra nestašnu mlađanu Ariu i nadgleda ždrebe Heru. Ta prelijepa elegantna konjska trojka je prizor za umjetničku sliku sa tim svijetlim grivama i dlakom koja sjaji na suncu i tim bijelim biljezima i očima koje vas posmatraju kao da znaju sve što vi ne znate.
Ranč je oivičen okolnim livadama, proljeće je, livade cvjetne, a Marijini konji se razgalili... Filmska scenografija.
Marija je tu skoro pa svako jutro, dane i večeri provodi na ranču. Ranč je između Danilovgrada, odakle je Marija i đe je njena familija i Podgorice đe stanuje, taman na pola puta... Kaže tu se najljepše i najbolje osjeća i tu najviše želi da boravi. Oko konja treba raditi, pa i kad se ne radi oko njih sa njima se treba družiti, raditi sa njima, raditi na povjerenju i bliskosti, četkati ih, maziti, na primjer učiti Ariu na sedlo, pripitomiti njenu vrelu, konjsku, divlju, neobuzdanu krv. Huncut je sve to prošla i sve to zna, naviknuta na jahače, djecu, pažnju i sve... Ona je tražila mir i Marija joj ga je priuštila.
Aria koja ima godinu i 8 mjeseci čuda čini, a Hera stara tek mjesec i po „snima“ i oponaša. Ždrebe Hera za sad nije u Marijinom vlasništvu, ali se nada da će biti. Predivne su kad se sve tri daju u trk, tad pršti tlo pod kopitama i kao da iz njih bukne ta nezaustavljiva snaga, ne smije im biti ništa na putanji... samo ih hrabar prati pas Buka koji na ranču nikako nije sporedna uloga. On će vam prvi pritrčati u susret i poželjeti dobrodošlicu. Kad ga vidim kako trči brzo sa konjima, mogu reći da je to jedan jako hrabar pas. Ili je drugar od njih tri pa ga čuvaju a ne on njih. Tu na ranču su što bi rekli, male patke slatke, koje se onako grupno kreću okolo i guguću, a imaju svoju pačiju kuću...
Huncut je sve prošla i sve zna, naviknuta na jahače, djecu, pažnju i sve... Aria koja ima godinu i 8 mjeseci čuda čini, a Hera stara tek mjesec i po ,,snima'' i oponaša tlo pod kopitama i kao da iz njih bukne ta nezaustavljiva snaga
Ima stvari među životinjama koje nikad nećemo razumjeti, ali mogli bi nešto od njih i naučiti. Dok pričam sa Marijom stičem utisak da ona taj nemušt jezik itekako razumije, a uvjerena sam u to kad vidim kako Huncut, Aria i Hera komuniciraju s njom... ili ona s njima... svejedno.
Marija je zajedno sa prijateljima, a i sama puno radeći izgradila ranč na placu u Novom Selu, dom za njene konje, rajsko mjesto za sebe i prijatelje koji joj tu stalno dolaze i pomažu oko konja, to jest dolaze da pomaze konje i uživaju u idili...
Konji na ranču Aria su naučeni i naviknuti na prisustvo gostiju, i nezvanih, jer ljudi su vidjeli na Instagramu ovaj ranč i divne prizore konja, svitanja, zalazaka... i pomislili, ne pitajući da li je to turističko mjesto pa se zapute... Marija nikog nije vratila, iako je to privatni posjed... ali ko zna kako je krenulo, možda tu bude u budućnosti još neka priča... Za sad, Marija ne planira ništa u tom pravcu, samo se od sebe tako izdešavalo da ljudi dolaze... Ona je zadovoljna time jer je sebi izgradila šta je željela, ali ko zna, ne mora sve biti plan, ona je pokazala da prati svoj osjećaj.
Uživali smo u Marijinom gostoprimstvu, njenoj skromnosti koja joj je i kao sportisti bila vrlina i ostala kao karakterna očigledno, i opustili se u toj posebnoj energiji na ranču, pa nije čudo što su ljudi samo na osnovu fotki bez da pitaju, pohrlili tu da uživaju...
Priča o čovjeku i konju, o snovima i snu pretvorenom u javu
„Oduvijek sam voljela konje, nijesam ništa znala o njima, nijesam ih jahala, ali divila sam se možda i sa strahopoštovanjem, ljepoti i snazi tih divnih bića. Maštala sam da jednom imam svog konja koliko god to izgledalo nemoguće. Ali ne da imam tamo neđe konja koga ću gledati ponekad, već da zaista imam svog konja sa kojim ću se zbližiti, naučiti da se ne bojim i da mu dam život na povjerenje, jer konj je takva životinja koja uvijek može da te zbaci s leđa ako hoće, zaista mu daješ život na povjerenje. Ja učim o konjima, i nemam mnogo časova jahanja, ali vrijeme je pred nama, svaki dan naučim nešto...“ – priča nam Marija dok sjedimo u hladovini zelene ravnice koju prži sunce u Novom Selu. Mnogo je ljubavi u njenoj priči o konjima. Ljubav je Marijina motivacija.
Ranč je oivičen okolnim livadama, proljeće je, livade cvjetne, a Marijini konji se razigrali... Filmska scenografija.
Marijina želja da ima konja ispunila se možda ne u momentu kad je mislila da će, ali za vrijeme pandemije prije 8 mjeseci, Marija je bila u stanu i kao i svi mi prilično ograničenih aktivnosti. Tad, znajući za njenu davnašnju želju, njena prijateljica joj poklanja konja... I priča kreće...
Marija je zajedno sa prijateljima, a i sama puno radeći izgradila ranč na placu u Novom Selu, dom za njene konje, rajsko mjesto za sebe i prijatelje koji joj tu stalno dolaze i pomažu oko konja, to jest dolaze da pomaze konje i uživaju u idili... Dok sjedimo u ugodnoj hladovini ispred štala posmatramo kako Huncut, Aria i Hera uživaju na ranču, osjeća se terapeutsko djelovanje od samog posmatranja ovih divnih životinja. O konju je napisano mnogo pjesama i izreka, priča i snimljeno filmova, teško je šta novo reći o toj životinji kojoj pripisujemo osobine snage i ljepote, gracioznosti, brzine i izdržljivosti... a koja nas nosi na leđima iako nije rođena sa sedlom. Zato zahvalnost toj životinji koja na svoja leđa prima teret čovjeka ne samo mjeren u njegovoj kilaži ili kilaži tovara, ili svih tih prepona, ciljeva, nego i naših nevidljivih tereta i želja.
Sa najboljim prijateljicama, nekadašnjim saigračicama Sonjom Barjaktarović i Sanelom Knezović u zajednički biznis:
Sonja Barjaktarović i Sanela Knezović, nekadašnje Marijine saigračice su ustvari i njene najbolje prijateljice za koje kaže da je to ono najbolje što joj je rukomet dao. Tri zlatne lavice su nakon završetka karijere krenule u zajednički biznis. No, prije toga su riješile da putuju po zemljama u kojima su boravile kad su igrale utakmice, a ustvari ih nijesu upoznale. Putovale su i odmarale. Za zajedničko putovanje su htjele iznajmiti kampera, ali ne lezi vraže, to kod nas nije bilo moguće... Svuđe u okolnim zemljama postoji mogućnost najma kampera ali kod nas ne... To im je dalo ideju. Zašto ne bi uložile, njih tri za početak, u tri kamper vana, otvorile firmu pa i da u Crnoj Gori turisti mogu najmiti kampere i obilaziti zemlju. Jasno da su kamperi namijenjeni stranim turistima, a i traženi su svuđe u svijetu jer najmom kampera najmio si i smještaj i prevoz i imaš priliku da upoznaš neku zemlju na najbolji i najintenzivniji način, a strani turisti to vole i cijene.
I tako je nastao Agape Escape. Opet kreativan poduhvat naših zauvijek zlatnih lavica koje su ostale zajedno i van terena za igru.
Jasno da su kamperi namijenjeni stranim turistima, a i traženi su svuđe u svijetu jer najmom kampera najmio si i smještaj i prevoz i imaš priliku da upoznaš neku zemlju na najbolji i najintenzivniji način, a strani turisti to vole i cijene. I tako je nastao Agape Escape. Opet kreativan poduhvat naših zauvijek zlatnih lavica koje su ostale zajedno i van terena za igru.
I same oduševljene ljepotama Crne Gore žele da ih turisti što više dožive i vide a obilazak naše zemlje kamperima je za to najbolji način. Pokazalo se to i kroz veliko interesovanje za njihove kampere, odmah po otvaranju firme, pa primjera radi, jedan Francuski bračni par, doktori oboje, sa troje djece je s njihovim kamperom obilazio 15 dana Crnu Goru. Na odlasku su rekli da će se vratiti, jer nijesu vidjeli sve... Malo je situacija sa pandemjom virusa covid-19 poremetila biznis sa kojim tek što su startovale kao i uopšte turizam u cijelom svijetu, ali Marija i njene prijateljice već rade na nadogradnji i uvezivanju u ponudu firme i lokacija za boravak na sjeveru i jugu, i izradu mapa za ispomoć turistima prilikom obilaska zemlje kamperima...
Vjerujem u uspjeh firme ove tri lavice, jer sve osim pobjede kod njih nikad nije dolazilo u obzir, prijateljstvo, srčanost i upornost, prenijele su samo na drugo polje, a opet se tiče njihove zemlje. Dobrodošle u turizam!
