174CM Slicica naslovne pored logoa

NP 1903 03 Niksicko generic baner za sajt Caffe MNG 470x90 8

Dječak koji je volio konje i planinu ostao im je vjeran

Kolašinac Mirko Šćepanović je od dječačkih snova napravio unosan biznis
Na bjelasičkom katunu Vranjak uvijek je bilo konja. I to konja vranih (crnih), po čemu je mjesto iznad Kolašina i dobilo ime. Vranac se zvao i prvi konj junaka naše priče Mirka Šćepanovića, sa kojim je vodio turističke ture po Bjelasici dok mu je bilo tek 14 godina. Tada je radio u okviru bjelasičkog „Eko Katuna“. Mnogi ljudi iz Crne Gore i svijeta zainteresovani su da Mirkovim konjima obiđu najljepša mjesta na Bjelasici.

20200715 074643 001 01.jpeg copy„Moj dan počinje ranim ustajanjem, ako imam ture jahanja, koje su veoma česte dok sam na planini. Konje stalno puštam nakon završenog dana kako bi odmorili i kako bi imali dovoljno dobre hrane. Nalazim ih, dosta često odu daleko i po par kilometara. Obično pasu na Zekovoj glavi (jedan od bjelasičkih vrhova). Treba mi vremena dok dođem kod kolibe odakle i počinjem sa jahanjem. Obično ture počinju u 10 izjutra, a nerijetko traju i do devet sati uveče“, priča Šćepanović

Mirku je sada 23 godine i turističke ture vodi samostalno. Najčešće mu u vođenju konja pomaže starija sestra Anđela, dok je majka Zorica zadužena za dočekivanje gostiju. Mirko danas raspolaže sa desetak konja, kako kaže, „mirnih da može i dijete da ih jaše“. Vranac, međutim, nije doživio da bude dio njegovih samostalnih tura, a dvadesettrogodišnjem Kolašincu je smrt svog prvog konja teško pala. Iako je Vranac bio izrazito crne boje, u Mirkovom krdu danas preovladavaju konji raznih braon nijansi. foto 111Svijetlo braon boje je impozantan pastuv Alat – novi alfa mužjak krda. Šćepanovići su Alata odgajali od kada je bio ždrijebe i danas je, tvrde, najjači konj na Vranjaku. Alat se trenutno liječi u staji od povreda koje je zadobio u borbi sa drugim pastuvom koji je pokušao da priđe njegovim kobilama. „Iako je pobijedio, protivnički konj je bio potkovan i zakačio ga je potkovicom i sada mora mirovati dok rana ne zaraste“, kazao je Šćepanović za Caffe Montenegro.

foto 38
foto 57Najčešće mu u vođenju konja pomaže starija sestra Anđela

Prvi put na Vranjaku sa dva mjeseca
Sve ture kreću sa Vranjaka, ispred još nedovršenih drvenih planinskih koliba i drugih objekata porodice Šćepanović. Preko tog mjesta zimi prelazi jedna od skijaških staza kolašinskog Ski centra. Tik iznad njihovog imanja, smještenog izviše planinarskog doma, prolazi žičara ski centra, koja radi i ljeti. Veseli turisti često mašu i pozdravljaju Šćepanoviće i njihove goste. Isti slučaj je bio kada su dočekali ekipu Caffe Montenegra. Iznad Vranjaka uzdiže se brijeg Krvnik. Tamo ćete najčešće vidjeti Mirka i Anđelu kako silaze sa konjima, ali i Zoričine ovce kako pasu na njegovim pašnjacima. Po predanjima, baš na tom brijegu vodile su se „ljute krvave bitke“, zbog čega je i dobio takav naziv. Ispred kolibe postavljen je drveni okrugli sto, dok za sjedenje koriste klupu i bukove trupice. foto 26SVE TURE KREĆU SA VRANJAKA, ISPRED JOŠ NEDOVRŠENIH DRVENIH PLANINSKIH KOLIBA I DRUGIH OBJEKATA PORODICE ŠĆEPANOVIĆ. PREKO TOG MJESTA ZIMI PRELAZI JEDNA OD SKIJAŠKIH STAZA KOLAŠINSKOG SKI CENTRA


Odatle pogled pada na jedan od vrhova Bjelasice Ključ, a odmah do njega su Čupovi i Krivi Do. U daljini se može vidjeti i Vasojevski Kom. Porodica Šćepanović je na tom katunu, kaže Zorica, makar 70 godina. Mirko je, tvrdi ona, imao tek dva mjeseca kada ga je prvi put dovela na Bjelasicu. Prije toga ni sama nije često izlazila gore, jer je radila u Kolašinu. Od tada, međutim, često vodi Mirka na Vranjak, od kada, čini se, i datira njegova ljubav prema planini. Iako su napravili malu pauzu izdizanja na katun, Bjelasici su se vratili kada je Mirko počeo ozbiljno da se bavi turizmom – već sa 15 godina. Iako je završio srednju geodetsku školu, geodezijom se najčešće bavi zimi, kada ne može voditi ture. Kako sam kaže, poznavanje planine, licenca instruktora jahanja i znanje engleskog kombinacija je koja ga je predodredila za turističkog vodiča. Njegovu instagram stranicu „Bjelasica Mountain“ prati preko 12.000 pratilaca, a sarađuje sa mnogim svjetskim i domaćim turističkim agencijama. „Najčešće vodim grupe od četvoro ljudi, ali vodio sam grupe i od njih trideset. Konji su mirni i dobri, pa su gosti često i djeca. Ove godine mi se u poslu pridružila i sestra, takođe dobar jahač, pa ona češće vodi ture, dok se ja bavim organizacijom“, pojasnio je Šćepanović. Prošle godine su, tvrdi, njegovi konji odradili preko 200 tura.


SVAKA TURA POČINJE I ZAVRŠAVA SE PIVOM I TRADICIONALNIM RUČKOM KOD ZORICE. SREDOVJEČNA ŽENA ZNA DA SPREMI SVA „SELJAČKA“ JELA – OD KAČAMAKA, CICVARE, PA SVE DO MESA NA SELJAČKI NAČIN.

foto 22foto 82Zorici samo treba jedan frižider 
Zorica Šćepanović se u rodu, kod Bukilića, kako tvrdi, nije mnogo bavila stokom. Međutim, kada se udala sve oko živog je naučila kod svekra i svekrve. Danas sama namiruje 20 ovaca i jagnjadi i dvije krave. Njen lisnati sir, je dobro poznat na Vranjaku, ali najviše sprema za svoje domaćinstvo. Kako je kazala, prodaje kad ima i koliko ima. Tvrdi da bi joj mnogo bilo lakše kada bi imala struje na katunu, a ovako sve mliječne proizvode mora odmah da šalje za Kolašin. „Ne treba mi ni televizor, ni svijetlo, ni šporet – samo frižider da mogu da ubacim, presrećna bi bila. Baterije od telefona i sitne uređaje punimo preko malih solarnih ploča, tako da mi od većih uređaja samo treba frižider“, kaže Zorica. Ona se nada da će se proširenjem ski centra stvoriti mogućnost da se električna energija dovede do Vranjaka.


Konji najviše vole pašnjake Zekove glave
Kada u junu izdignu na planinu, stoka najčešće iz veza izlazi na slobodne pašnjake. Tako se i na Vranjaku krave, ovce, koze kreću kuda god žele. Njihova sloboda vidljiva je i po izgriženim mladim voćkama u dvorištu Šćepanovića.Sa konjima je to mnogo izraženije, a njihova brzina im omogućava da prelaze ogromne razdaljine. Praktično cijela planina je njihova. To značajno otežava posao Mirku, ali i u toj potrazi ima čari. „Moj dan počinje ranim ustajanjem, ako imam ture jahanja, koje su veoma česte dok sam na planini. Konje stalno puštam nakon završenog dana kako bi odmorili i kako bi imali dovoljno dobre hrane. Nalazim ih, dosta često odu daleko i po par kilometara. Obično pasu na Zekovoj glavi (jedan od bjelasičkih vrhova). Treba mi vremena dok dođem kod kolibe odakle i počinjem sa jahanjem. ovce2Obično ture počinju u 10 izjutra, a nerijetko traju i do devet sati uveče“, priča Šćepanović. I u njegovoj potrazi za konjima ima dosta čari za neplaninskog čovjeka. Svojim bijelim „klijom“ vozi do Zekove glave. Makadam oštećen teškim kamionima i mašinama za eksploataciju šume, Mirku nije prepreka za vožnju planinom. Kada prođe svoju stranu planine, naruženu izgradnjom novih ski staza, dolazi na netaknute predjele prekrivene pašnjacima i zelenom bukovom šumom. Pored puta često srijeće poznanike i pita – „Jesi li mi vidio konje?“ „Jesam, tamo su ti naviše“, odgovorio bi poznanik. Svi znaju da se Mirko od tinejdžerskih dana bavi turizmom na Bjelasici. Kada na nekom od pašnjaka pronađu krda konja, Mirko i Anđela počinju da odvajaju svoje, koji ih odmah prepoznaju. Anđela zatim pješke vodi konje do kolibe, dok se Mirko vraća istim putem kojim je i stigao. „Otkad mi je Alat u staji, imam problem što mi drugi pastuvi odvajaju kobile, pa moram sam da ih vraćam. Ali siguran sam da će Alat, kada se oporavi te stvari dovesti u red“, našalio se Mirko.

foto 74

Ture od 3 do 7 sati pa i 7 dana jahanja
Najčešća tura mu je, tvrdi, do Pešića jezera i nazad. Riječ je o tri sata jahanja. Tura počinje od Vranjaka, pa pored izvora Biogradske rijeke, dolazi se do mjesta izviše Pešića jezera, koje je sjajno za fotografiju. Nakon toga se vraćaju preko vrhova Zekove Glave i Troglave, a na putu se može vidjeti i najviši vrh Bjelasice – Crna Glava (2.139 mnm). Kaže da je popularna i tura jahanja od sedam sati, kada idu dalje do Ursulovačkog jezera i nazad. Dok nerijetko, sa agencijom Eko turs, organizuju i jahačke ture od sedam dana do Crnog jezera na Žabljaku.


Najviše vodi ture do Pešića jezera
Međutim, i bez glavnog pastuva, posao se obavlja bez problema. Mirko tvrdi da ove godine vodi pretežno domaće turiste zbog aktuelne pandemije, ali da i dalje gotovo svakodnevno radi. “Kada govorimo o najzanimljivijim turama, ne mogu se odlučiti, najviše znači ekipa koja čini grupu. Nekada je dovoljna malo „teža“ grupa da vam uništi i najljepše predjele naših planina, ali trudim se da udovoljim svima. Ima mnogo zainteresovanih ljudi za moje ture. Većinom su to dnevne od po par sati kružne ture sa obilaskom okolnih katuna, vrhova i jezera”, ispričao nam je Mirko. foto 95Pored novca koji zarađuje, motivacija mu je i ljubav prema Bjelasici koju želi da podijeli sa svijetom. „Ljubav prema planini je uvijek bila tu. Samo sam nekada imao manje vremena da je posjećujem. Srećan sam u ovom poslu, zna da bude veoma naporno, ali Bjelasica je moj život. Ne bih mogao da radim po osam sati u jednoj prostoriji, prosto nije to ono kako želim da provedem život. Najviše me fascinira život na nekim manje poznatim katunima, ljudi žive drugačije, siromašnije, a ipak su veoma srećni. Nemaju puno briga, nemaju previše razmišljanja. Bitno je da stoka bude sita, ljudi zdravi, a sve ostalo kako Bog zapovijedi. foto 116To je ono što ih dugo drži u životu“, ističe Šćepanović. Svaka tura počinje i završava se pivom i tradicionalnim ručkom kod Zorice. Sredovječna žena zna da spremi sva „seljačka“ jela – od kačamaka, cicvare, pa sve do mesa na seljački način. Tvrdi da je nekada gosti pozovu kako bi samo svratili na piće i ručak. Pivo i kačamak na Vranjaku svakako je najbolja kombinacija za završetak jahanja po Bjelasici, dok vas iz korpi žičare pozdravljaju nasmijani turisti. 
foto 67Tuga za prvim konjem Vrancem zaborava nema Mirko je baš emotivno i bolno doživio smrt prvog konja
Vranca na planini Sinjajevini, čega će se, tvrdi, sjećati dok je živ. „Taman kada sam počeo da zarađujem svoje prve veće pare i kada sam shvatio da sam na neki način uspio u tom poslu, dešava se nezgoda. Konj je nezgodno zgazio, teren je bio lijep, ali previše mek. Slomio je nogu, ne znam kako. Niko ne zna. U tom trenutku jedan dio mene nestaje, konj koji me naučio dosta toga, konj sa kojim sam učio da jašem, sam, neustrašiv. Slomio je nogu, morali smo da ga uspavamo. Nestao je. Suze su išle niz lice kao malom djetetu. A ipak sam samo to i bio. U tom trenutku imao sam samo njega, moj prvi i jedini konj“, priča nam Šćepanović. Navodi da mjesec dana nakon toga nije jahao, iako je
imao dosta prijatelja koji su držali konje. Ipak se nakon nekog vremena usudio da od komšije posudi konja i zajaše. „Srce me stezalo, a krio sam oči koje su se caklile na samu pomisao. Pojahao sam, jurio sam ravnicama naše Bjelasice. Osjetio sam ponovo tu želju, osjetio sam da tu pripadam. Nedugo nakon toga kupio sam konja, poslije njega još par njih. Sada ih imam deset. Konji su moja velika ljubav.”, pričao je Mirko.foto 116


 

 

 LOGO WHITE

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 665 155

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: caffe.montenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!