172CM Slicica naslovne pored logoa

NP 1903 03 Niksicko generic baner za sajt Caffe MNG 470x90 8

Avanture iz putujuće kuće

Šta radimo onda kada naš sistem vrišti za reanstalacijom? Uglavnom, pustimo da jutro bude pametnije od večeri, prespavamo, probudimo i nastavimo po ustaljenom paternu. Savršen dokaz da imamo neke druge izbore, da se stazom do snova može grabiti drugačijim koracima jesu whatifness-ovci koji ovu stazu prelaze ni manje ni više, nego ušarenom starom kombiju.

Beograđani Anja i Strahinja i njihov vjerni ljubimac Šnjur, neodoljivi jazavičar, u preuređenom starom Volkswagen kombiju proputovali su dobar komad svijeta. Krenuli su hrabro i avanturistički, napustili poslove koje su radili i opredijelili se za nesigurni full time vagabundizam. Zvučalo je po malo i ludo, ali putevi su se hrabrima otvorili... U domu na točkovima prvo su otkrivali ljepote svoje i okolnih zemalja, a zatim posjetili i sve oduvijek sanjane dalje destinacije... Svako putovanje bilo je svojevrsna avantura i nije sve uvijek išlo glatko, ali oni su primjer da sreća prati hrabre, ali uz to pametne i dobre ljude. Nomadski životni stil ih je istrenirao na snalažljivost, podstakao kreativnu crtu koju inače oboje itekako posjeduju, pa poslove koje putujuću avanturu drže živom nalaze u hodu, online, stalnim učenjem novih vještina.

 

procida120Pročida

Tako ekonomistkinja i inženjer informacionih tehnologija rade kao fotografi, copywriteri, snimatelji, montažeri, novinari, ali i moleri i prodavci krem-bananica u Kambodži... Njihova valuta plaćanja zavisi od situacije, bude i razmjena dobara, intelektualnih za materijalno u trenutku neophodno. Na njihovom inspirativnom sajtu i @Whatifness instagram profilu pomno ih prate preko 33 000 hiljade ljudi koji uživaju u njihovim snimcima i fotografijama ali i opisima magičnih mjesta, svih zgoda i nezgoda sa kojima se susreću na svojim putešestvijama... 

perast45Perast

C.M: Ko je glavni i odgovorni za nastanak Whatifness avanture i kako je sve počelo?

„Kriv“ je jedan mali odronjeni kamen, koji nam je prije 3 godine probušio gumu, kada smo se, preko Durmitora, vraćali sa svadbe Anjinog brata iz Danilovgrada. Onda smo u toj nedođiji u sred biblijskog potopa koji se sručio na nas, zamijenili rezervni točak i tražili vulkanizera po obližnjim selima. Imali smo ludačku sreću da nađemo čovjeka, ali nijesmo imali dinara u džepu, samo karticu. Tada je Anji palo na pamet: šta ako čovjek pristane da mu platimo sa flašom viskija koja nam je ostala u gepeku? Naravno, to je njemu bila legitimna valuta, a nama kamen podsticaj za ideju koja se rodila na putu do kuće – da bismo ovako mogli da proputujemo svijet bez ušteđevine ali sa idejama, petljom i snalažljivošću. Bez pretjeranog razmišljanja, poslije par mjeseci uzeli smo kartu u jednom pravcu za Kambodžu i domen za naš blog. Naši roditelji, rodbina i drugari, neki sablaznuti, a neki zabrinuti za naš plan, su imali manje više iste bojazni – Šta ako zakačite neku tropsku bolest, šta ako ostanete dekintirani bez povratne karte ili udari ne daj Bože neki cunami... Ali naše šta-ako situacije u glavi su bile samo pozitivne. I tako smo 3. marta 2017. odletjeli za kambodžansku varoš Kampot sa ukupno 500$ džeparca i vratili se posle 8 mjeseci avanture, ali iz Havane.

 

migloriToskana

C.M: Kako ste osam mjeseci „lutali“ svijetom maltene bez novca? 

Kako? Smještaj uglavnom nijesmo plaćali, nego smo odsjedali kod ugostitelja koji imaju tragične fotografije soba i nudili im da im napravimo atraktivnije fotke, video ili websajt, u zamjenu za krov nad glavom i hranu. Kad nam je nestalo novca u Aziji, kupili smo džak kakaa, džak onih malih banana i od tuk tuka napravili pokretni štand, iz koga smo prodavali prave krem banane po gradu. Tu priču, koja je izašla u novinama, vidjeli su naši ljudi iz Pnom Pena i ponudili nam posao. Posle tog angažmana, od zarađenih para smo otišli na Bali i u Šri Lanku. A kad smo ostali nasukani na Šri Lanci bez prebijenog rupija, pustili smo “dimne signale“ ali na Internetu i uspjeli da nađemo pomoć i prevezemo se do Evrope a onda sličnim metodoma snalažljivosti, da stignemo i do Kube.

69900880 667303237104086 7559663197154705408 oTrio u Portugalu

C.M: Da li biste mijenjali vaš nomadski za savršeni i isplanirani život i fiksno radno vrijeme?

Oboje od ranije imamo iskustva sa kancelarijskim poslovima i rutinom fiksnog radnog vremena. Zajedno smo uspjeli da namaknemo 7 godina i 2 mjeseca staža u struci. Ali bez obzira koliko se trudili da sve savršeno isplanirate, od 9 do 5 poslovi u teoriji uglavnom ispadnu od 9 do 9 u praksi. Zato nam je mnogo lakši život od kad smo prešli na posao koji nosimo sa sobom, gdje smo maksimalno fleksibilni sa vremenom i gdje je kancelarija stvarno openspace, nekad plaža na Korzici, a nekad pašnjak pun divljih konja u Engleskoj. Elem, bilo bi super da postoji UNDO dugme u životu. Ali ipak nomadski život ne bismo mijenjali i vraćali se na staru priču.

srbijaSrbija

C.M: Koji je vaš omiljeni „ćošak planete“ a koji je manje omiljen?

Pošto nam je kuća na točkovima, da bi ćošak ušao u kategoriju omiljenih, mora da ispunjava sljedeće filtere – da gleda na tirkizno plavo more ili neku kristalnu planinsku rijeku, da parking bude u hladovini opasan borovinom i da bude što više divlje, a što manje regulisano nekim pravilima i zabranama. Jedna od tih lokacija je Su Barone na Sardiniji ili kanjon Cavu na Korzici, čarobno lijepo mjesto koje je nešto najpribližnije generalnom štabu vila i jednoroga. A od manje omiljenih je bilo koje mjesto na Azurnoj Obali, jer su prekrcana ljudima, vulgarno skupa i to malo vremena koje smo tamo proveli na putu za Portugal, proveli smo ga tražeći parking ili bar jednu plažu koja nije prosječna.

mljetropaskok1Mljet

C.M: Gdje ste se najviše osjećali kao kod kuće i šta je tome doprinjelo?

U Portugalu. Jer tamo niko ne želi da vas spriječi da uživate. Ako zamislite Evropsku Uniju kao neko školsko odjeljenje prepuno štrebera koji vas gnjave pravilima, Portugal bi bio jedan učenik u zadnjoj klupi koji je u fazonu “opusti se i uživaj, ja te neću drukati kod razredne”. Svuda smo bez problema, divlje kampovali sa našim kombijem i sunčali se sa Šnjurom na plažama, bez mrkih pogleda. Na jednoj uvali smo kombi maltene utjerali u plićak, roštiljali i proveli 5 dana, a pritom se osjećali kao da ama baš nikome ne smetamo. Čak i u svakodnevnim, malim stvarima ljudi su uvijek spremni da pomognu – slučajni prolaznici su nam davali bicikl na povjerenje, okretali telefone za nas, točili nam vodu u kanistere, tražili sa nama ulice, dijelili vino i po koju zanimljivu priču, ali uvijek sa šarmom i bez invazije.

valensole1Valensole, Južna Francuska

C.M: Da li slijepo pratite planiranu rutu ili se desi i ignorisanje google maps i „šta nam Bog da“ scenario?

Uvijek planiramo put, ali se ne opterećujemo da pravimo unaprijed spisak svih lokacija, koordinata i satnica, koju poslije poštujemo kao da je uklesana u kamenu. Uglavnom odredimo neki krajnji cilj – recimo Engleska. Odlučimo da idemo prvo na Krf. I onda se logično nadoveže ruta – sa Krfa do Barija, kroz Pulju, Toskanu i tako dalje Mediteranom do Barselone, pa preko Andaluzije, Portugala i Francuske stižemo u London. Kada odlučimo koja je sljedeća stanica, onda za nju detaljno istražujemo zanimljive lokacije preko Instagrama, blogova i foruma. Desi se često, kao prošle godine, kad smo išli na taj put, da nas prijatelji pozovu da svratimo u Đironu prije Barselone i onda umjesto gore planiranim putem, odemo u divlju prirodu na sjever Španije, zbog čega na licu mjesta promijenimo planiranu rutu.

74411524 708245123009897 8504727766606807040 oBali

C.M: Vas troje ste kao tri super heroja sa malim i velikim crvenim plaštovima. Da li se nekada desilo da heroji upadnu u međusobnu svađu i kako iz toga izlazite?

Kako da ne. Put od 20, 30 hiljada kilometara ne može da prođe bez frustracija i ljutnji. Pogotovu kad neko zalupi slučajno vrata kombija i zaključa ga sa sve ključevima i našim jazavičarem Šnjurom unutra, pa moramo da zovemo onog “lopova sa zaposlenjem” da nam obija kola za ogromne pare. Ili kad neko okrzne novog poršea pa nastane drama sa vlasnikom i kolonom bijesnih vozača. Kod ovakvih pehova, omanji nervni slom i svađa je neizbježna. Ali pošto u našoj kući na točkovima nema sobe za durenje, kao u buržujskim zamkovima u srednjem vijeku, moramo da razgovaramo i sve riješimo odmah.

whatifness sahrana tako treba zivotnog koncepta 62 before after 1260x840Šri Lanka

C.M: Ko je glavni kuvar na putovanjima?

Kuvanje je strogo Anjina parohija, a Strahinja je uglavnom snima i kači njene gastronautske izlete sa kamperskog rešoa na društvene mreže.

C.M: Omiljena ulična hrana koju ste probali?

-U Portugalu na svakom ćošku, bilo lokalna bakalnica ili bezimena birtija, svaki zalogaj je pripremljen preukusno i sa puno ljubavi. Tamo smo imali običaj

da nekad i po dva puta dnevno jedemo sendvič od teleće šnicle, pečene sa bijelim lukom i sve to nagurano u hrskavi, saftom natopljeni baget zvani prego.

45558796 494435304390881 2636640999509590016 oLondon

C.M: Da li ste nekada poželjeli da sve ostavite, stopirate, prestanete i vratite se kući?

Dešavalo nam se par puta da nas odjednom sastavi serija loših okolnosti i pretvori nam put u omanji pakao. Na primjer crkne nam motor, izgubimo karticu za bankomat, naš četvoronožni jazavičar Šnjur mora hitno kod veterinara, a mi neistuširani spavamo u nekoj raspaloj automehaničarskoj radionici 4.000 kilometara daleko od kuće. I tada proklinjemo sebe, kola i cio univerzum, želeći da se teleportujemo u majkin zagrljaj na njeno pečeno pile nedjeljom.

 
TEKST: IRENA BAJČETA
FOTOGRAFIJE: WHATIFNESS

 LOGO WHITE

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 665 155

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: caffe.montenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!