Caffe slicica naslovne pored logoa

DZT Banner GLC 470x90 EN

Avanture iz putujuće kuće

Šta radimo onda kada naš sistem vrišti za reanstalacijom? Uglavnom, pustimo da jutro bude pametnije od večeri, prespavamo, probudimo i nastavimo po ustaljenom paternu. Savršen dokaz da imamo neke druge izbore, da se stazom do snova može grabiti drugačijim koracima jesu whatifness-ovci koji ovu stazu prelaze ni manje ni više, nego ušarenom starom kombiju.

Beograđani Anja i Strahinja i njihov vjerni ljubimac Šnjur, neodoljivi jazavičar, u preuređenom starom Volkswagen kombiju proputovali su dobar komad svijeta. Krenuli su hrabro i avanturistički, napustili poslove koje su radili i opredijelili se za nesigurni full time vagabundizam. Zvučalo je po malo i ludo, ali putevi su se hrabrima otvorili... U domu na točkovima prvo su otkrivali ljepote svoje i okolnih zemalja, a zatim posjetili i sve oduvijek sanjane dalje destinacije... Svako putovanje bilo je svojevrsna avantura i nije sve uvijek išlo glatko, ali oni su primjer da sreća prati hrabre, ali uz to pametne i dobre ljude. Nomadski životni stil ih je istrenirao na snalažljivost, podstakao kreativnu crtu koju inače oboje itekako posjeduju, pa poslove koje putujuću avanturu drže živom nalaze u hodu, online, stalnim učenjem novih vještina.

 

procida120Pročida

Tako ekonomistkinja i inženjer informacionih tehnologija rade kao fotografi, copywriteri, snimatelji, montažeri, novinari, ali i moleri i prodavci krem-bananica u Kambodži... Njihova valuta plaćanja zavisi od situacije, bude i razmjena dobara, intelektualnih za materijalno u trenutku neophodno. Na njihovom inspirativnom sajtu i @Whatifness instagram profilu pomno ih prate preko 33 000 hiljade ljudi koji uživaju u njihovim snimcima i fotografijama ali i opisima magičnih mjesta, svih zgoda i nezgoda sa kojima se susreću na svojim putešestvijama... 

perast45Perast

C.M: Ko je glavni i odgovorni za nastanak Whatifness avanture i kako je sve počelo?

„Kriv“ je jedan mali odronjeni kamen, koji nam je prije 3 godine probušio gumu, kada smo se, preko Durmitora, vraćali sa svadbe Anjinog brata iz Danilovgrada. Onda smo u toj nedođiji u sred biblijskog potopa koji se sručio na nas, zamijenili rezervni točak i tražili vulkanizera po obližnjim selima. Imali smo ludačku sreću da nađemo čovjeka, ali nijesmo imali dinara u džepu, samo karticu. Tada je Anji palo na pamet: šta ako čovjek pristane da mu platimo sa flašom viskija koja nam je ostala u gepeku? Naravno, to je njemu bila legitimna valuta, a nama kamen podsticaj za ideju koja se rodila na putu do kuće – da bismo ovako mogli da proputujemo svijet bez ušteđevine ali sa idejama, petljom i snalažljivošću. Bez pretjeranog razmišljanja, poslije par mjeseci uzeli smo kartu u jednom pravcu za Kambodžu i domen za naš blog. Naši roditelji, rodbina i drugari, neki sablaznuti, a neki zabrinuti za naš plan, su imali manje više iste bojazni – Šta ako zakačite neku tropsku bolest, šta ako ostanete dekintirani bez povratne karte ili udari ne daj Bože neki cunami... Ali naše šta-ako situacije u glavi su bile samo pozitivne. I tako smo 3. marta 2017. odletjeli za kambodžansku varoš Kampot sa ukupno 500$ džeparca i vratili se posle 8 mjeseci avanture, ali iz Havane.

 

migloriToskana

C.M: Kako ste osam mjeseci „lutali“ svijetom maltene bez novca? 

Kako? Smještaj uglavnom nijesmo plaćali, nego smo odsjedali kod ugostitelja koji imaju tragične fotografije soba i nudili im da im napravimo atraktivnije fotke, video ili websajt, u zamjenu za krov nad glavom i hranu. Kad nam je nestalo novca u Aziji, kupili smo džak kakaa, džak onih malih banana i od tuk tuka napravili pokretni štand, iz koga smo prodavali prave krem banane po gradu. Tu priču, koja je izašla u novinama, vidjeli su naši ljudi iz Pnom Pena i ponudili nam posao. Posle tog angažmana, od zarađenih para smo otišli na Bali i u Šri Lanku. A kad smo ostali nasukani na Šri Lanci bez prebijenog rupija, pustili smo “dimne signale“ ali na Internetu i uspjeli da nađemo pomoć i prevezemo se do Evrope a onda sličnim metodoma snalažljivosti, da stignemo i do Kube.

69900880 667303237104086 7559663197154705408 oTrio u Portugalu

C.M: Da li biste mijenjali vaš nomadski za savršeni i isplanirani život i fiksno radno vrijeme?

Oboje od ranije imamo iskustva sa kancelarijskim poslovima i rutinom fiksnog radnog vremena. Zajedno smo uspjeli da namaknemo 7 godina i 2 mjeseca staža u struci. Ali bez obzira koliko se trudili da sve savršeno isplanirate, od 9 do 5 poslovi u teoriji uglavnom ispadnu od 9 do 9 u praksi. Zato nam je mnogo lakši život od kad smo prešli na posao koji nosimo sa sobom, gdje smo maksimalno fleksibilni sa vremenom i gdje je kancelarija stvarno openspace, nekad plaža na Korzici, a nekad pašnjak pun divljih konja u Engleskoj. Elem, bilo bi super da postoji UNDO dugme u životu. Ali ipak nomadski život ne bismo mijenjali i vraćali se na staru priču.

srbijaSrbija

C.M: Koji je vaš omiljeni „ćošak planete“ a koji je manje omiljen?

Pošto nam je kuća na točkovima, da bi ćošak ušao u kategoriju omiljenih, mora da ispunjava sljedeće filtere – da gleda na tirkizno plavo more ili neku kristalnu planinsku rijeku, da parking bude u hladovini opasan borovinom i da bude što više divlje, a što manje regulisano nekim pravilima i zabranama. Jedna od tih lokacija je Su Barone na Sardiniji ili kanjon Cavu na Korzici, čarobno lijepo mjesto koje je nešto najpribližnije generalnom štabu vila i jednoroga. A od manje omiljenih je bilo koje mjesto na Azurnoj Obali, jer su prekrcana ljudima, vulgarno skupa i to malo vremena koje smo tamo proveli na putu za Portugal, proveli smo ga tražeći parking ili bar jednu plažu koja nije prosječna.

mljetropaskok1Mljet

C.M: Gdje ste se najviše osjećali kao kod kuće i šta je tome doprinjelo?

U Portugalu. Jer tamo niko ne želi da vas spriječi da uživate. Ako zamislite Evropsku Uniju kao neko školsko odjeljenje prepuno štrebera koji vas gnjave pravilima, Portugal bi bio jedan učenik u zadnjoj klupi koji je u fazonu “opusti se i uživaj, ja te neću drukati kod razredne”. Svuda smo bez problema, divlje kampovali sa našim kombijem i sunčali se sa Šnjurom na plažama, bez mrkih pogleda. Na jednoj uvali smo kombi maltene utjerali u plićak, roštiljali i proveli 5 dana, a pritom se osjećali kao da ama baš nikome ne smetamo. Čak i u svakodnevnim, malim stvarima ljudi su uvijek spremni da pomognu – slučajni prolaznici su nam davali bicikl na povjerenje, okretali telefone za nas, točili nam vodu u kanistere, tražili sa nama ulice, dijelili vino i po koju zanimljivu priču, ali uvijek sa šarmom i bez invazije.

valensole1Valensole, Južna Francuska

C.M: Da li slijepo pratite planiranu rutu ili se desi i ignorisanje google maps i „šta nam Bog da“ scenario?

Uvijek planiramo put, ali se ne opterećujemo da pravimo unaprijed spisak svih lokacija, koordinata i satnica, koju poslije poštujemo kao da je uklesana u kamenu. Uglavnom odredimo neki krajnji cilj – recimo Engleska. Odlučimo da idemo prvo na Krf. I onda se logično nadoveže ruta – sa Krfa do Barija, kroz Pulju, Toskanu i tako dalje Mediteranom do Barselone, pa preko Andaluzije, Portugala i Francuske stižemo u London. Kada odlučimo koja je sljedeća stanica, onda za nju detaljno istražujemo zanimljive lokacije preko Instagrama, blogova i foruma. Desi se često, kao prošle godine, kad smo išli na taj put, da nas prijatelji pozovu da svratimo u Đironu prije Barselone i onda umjesto gore planiranim putem, odemo u divlju prirodu na sjever Španije, zbog čega na licu mjesta promijenimo planiranu rutu.

74411524 708245123009897 8504727766606807040 oBali

C.M: Vas troje ste kao tri super heroja sa malim i velikim crvenim plaštovima. Da li se nekada desilo da heroji upadnu u međusobnu svađu i kako iz toga izlazite?

Kako da ne. Put od 20, 30 hiljada kilometara ne može da prođe bez frustracija i ljutnji. Pogotovu kad neko zalupi slučajno vrata kombija i zaključa ga sa sve ključevima i našim jazavičarem Šnjurom unutra, pa moramo da zovemo onog “lopova sa zaposlenjem” da nam obija kola za ogromne pare. Ili kad neko okrzne novog poršea pa nastane drama sa vlasnikom i kolonom bijesnih vozača. Kod ovakvih pehova, omanji nervni slom i svađa je neizbježna. Ali pošto u našoj kući na točkovima nema sobe za durenje, kao u buržujskim zamkovima u srednjem vijeku, moramo da razgovaramo i sve riješimo odmah.

whatifness sahrana tako treba zivotnog koncepta 62 before after 1260x840Šri Lanka

C.M: Ko je glavni kuvar na putovanjima?

Kuvanje je strogo Anjina parohija, a Strahinja je uglavnom snima i kači njene gastronautske izlete sa kamperskog rešoa na društvene mreže.

C.M: Omiljena ulična hrana koju ste probali?

-U Portugalu na svakom ćošku, bilo lokalna bakalnica ili bezimena birtija, svaki zalogaj je pripremljen preukusno i sa puno ljubavi. Tamo smo imali običaj

da nekad i po dva puta dnevno jedemo sendvič od teleće šnicle, pečene sa bijelim lukom i sve to nagurano u hrskavi, saftom natopljeni baget zvani prego.

45558796 494435304390881 2636640999509590016 oLondon

C.M: Da li ste nekada poželjeli da sve ostavite, stopirate, prestanete i vratite se kući?

Dešavalo nam se par puta da nas odjednom sastavi serija loših okolnosti i pretvori nam put u omanji pakao. Na primjer crkne nam motor, izgubimo karticu za bankomat, naš četvoronožni jazavičar Šnjur mora hitno kod veterinara, a mi neistuširani spavamo u nekoj raspaloj automehaničarskoj radionici 4.000 kilometara daleko od kuće. I tada proklinjemo sebe, kola i cio univerzum, želeći da se teleportujemo u majkin zagrljaj na njeno pečeno pile nedjeljom.

 
TEKST: IRENA BAJČETA
FOTOGRAFIJE: WHATIFNESS

 Caffe Montenegro logo bijeli

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 653 271

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: redakcija.caffemontenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!