176CM Slicica naslovne pored logoa

NP 1903 03 Niksicko generic baner za sajt Caffe MNG 470x90 8

Sasvim lično: Koliko poznaješ domovinu – toliko je voliš

Iako ovo podsjeća na temu pismenog zadatka za osnovce, mišljenja sam da bi se mnogi odrasli obrukali kad bismo napravili kviz na ovu temu. Tema mi nije patriotizam, a ni turizam, a jest oboje. Da to nazovem patriotskim turizmom iako ne znam da postoji definicija za takav vid turizma, koji se ovih dana često pominje - ne sviđa mi se, patetično je a i tužnjikavo.


Kad bi ovi odozdo pošli kod ovih gore, ovi odozgo se spustili dolje, malo se mijenjali sa planinom za more i obrnuto, na primjer, Tivćani da pođu na Prokletije, Rožajci na Lušticu... pa da i jedni i drugi ko bogovi odmore... I tako redom da uksrtimo puteve po domovini, da možda mijenjamo domove za vrijeme odmora, da se upozna zemlja da bi se voljela, da se ljudi nauživaju i zavole predjele za koje ni ne znaju da kao takvi nestvarni stvarno kod nas postoje


Svi koji me znaju, mislim znaju preko ovog što radim, znaju da sad već decenijama opisujem ljepote Crne Gore, da je obilazim i zalazim i u najmilije mi nedođije, mada nedođija je čist luksuz u poimanju odmora i uživanja u savremenom svijetu đe je sve lako dostupno. Bilo. Jer u jednom momentu smo se našli tu đe smo, ni makac dalje nijesmo mogli. Svi na planeti Zemlji. Nijesmo mogli niđe, a oni koji su otišli od kuće, pod kućom mislim na Crnu Goru, jedva su čekali da se dokopaju kućnog praga. I kad nijesmo mogli dalje od tih pragova dosjetili smo se đe je blizu đe se može i đe nam je najbolje sad kad ne možemo niđe. U sela, u najbliže šume, na najbliže livade, pokraj rijeka đe nam je ostalo davno odrastanje, i svaka travka, cvijet i samonikla biljka bila nam je čudo kom smo se divili, i promjenama na nebu i na zemlji smo prisustvovali, nijesmo više zemlju brzo gazili i pred sebe samo gledali... Bili smo nekako na to prisiljeni. Nije nam niko morao govoriti stani, pogledaj, vidi... sami smo željeli to. Jer vremena se imalo, nije bilo mogućnosti za izgovor “i ja volim i bih no nemam kad“, jer smo bili prisutni i otvorenih očiju, jer nas buka svakodnevnih trka - frka nije zaglušila, čuli smo i vrapce na grani i divili se golubu na balkonu. Radovali smo se svakom obliku života... Vidi mama puž... stani sine da i ja vidim.


Sa juga su nam prijatelji slali more sa distance fotkano, s planine je na fotkama bilo i snijega na beharu, svi smo imali želju biti tamo đe su ovi drugi, e da mi je pored mora samo đir makar onako sam pa i ni sa kim, e da mi je na tu ariju gore kod vas, e selo zdravina tamo je najljepše blago vama, e da mi je što mi ne može biti. Evo uskoro vam može biti pa da vas vidim...


I kad se činilo da sve stoji ukočeno od straha, priroda je radila svoje, samoobnavljala se i darivala najcvjetnije proljeće. Slali smo jedni drugima preko mreža behare i jorgovane iz svog il' komšijskog dvorišta ili drveta ispod balkona koje je postalo tako važno da smo ga postovali... Ne govorim o nedostajanju bliskih i bliskosti, pričam samo o nama i prirodi. Sa juga su nam prijatelji slali more sa distance fotkano, s planine je na fotkama bilo i snijega na beharu, svi smo imali želju biti tamo đe su ovi drugi, e da mi je pored mora samo đir makar onako sam pa i ni sa kim, e da mi je na tu ariju gore kod vas, e selo zdravina tamo je najljepše blago vama, e da mi je što mi ne može biti. Evo uskoro vam može biti pa
da vas vidim... Voljela bih da nastavimo voljeti tako i cvijet, i granu i nebo i vodu i selo i slobodu i kad se ukinu sve mjere zbog virusa. Kad bi ovi odozdo pošli kod ovih gore, ovi odozgo se spustili dolje, malo se mijenjali sa planinom za more i obrnuto, na primjer, Tivćani da pođu na Prokletije, Rožajci na Lušticu... pa da i jedni i drugi ko bogovi odmore... I tako redom da uksrtimo puteve po domovini, da možda mijenjamo domove za vrijeme odmora, da se upozna zemlja da bi se voljela, da se ljudi nauživaju i zavole predjele za koje ni ne znaju da kao takvi nestvarni stvarno kod nas postoje. Jer, istina je ni na onim najboljim fotkama mi nijesu bili lijepi ti čudesni i nekomercijalni predjeli koje sam posjetila po Crnoj Gori. A opet, na tim fantastičnim iskustvima sam zahvalna divnim ljudima koje sam sretala i za koje znam da nijesu dugo bili van svog mjesta, neki nijesu godinama, i duže... vidjeli more i nijesu zbog toga nesrećni ali zamišljam kako bi bili ipak srećni da ljetos na moru odmore. I nije sve tu u parama, toliko toga ođe je skupocjeno a ne mora da se plati. A i da se plati. Ne razumijem se u ekonomiju, ali kad bi oni koji mogu i vladaju tim poljem i donose odredbe i imaju te moći da mogu narediti a i pomoći, kad bi napravili takav plan pa da se narod Crne Gore naodmara i nauživa po nekim nižim cijenama, da se odrede popusti za domaće goste... Pa da i hoteli i sektor privatnog smještaja ima gostiju, i restorani i kafane ne budu prazni. Ali prije svega informisati građane, poraditi na marketingu geografije svoje zemlje među njenim stanovnicima, i koliko god ova zemlja bila mala, naše neznanje o njoj je i dalje pregolemo i sve je tako blizu ali ostaje daleko.

 

 LOGO WHITE

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 665 155

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: caffe.montenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!