175CM Slicica naslovne pored logoa copy

NP 1903 03 Niksicko generic baner za sajt Caffe MNG 470x90 8

Blues bar, kultno podgoričko mjesto - Tri decenije dobre priče

Priča o jednom lokalu koji je galerija, koncertna sala, učionica, utočište za sanjare i hedoniste, stjecište za one koji žele da čuju lijepe priče, ili da uz dobru muziku ispijaju piće i – ćute! Stijović Srđan priča o tome kako je rastao grad, kako su se ljudi edukovali i kako je Podgorica polako, ali sigurno išla naprijed. Trideset godina istorije uz par čaša “podgoričkog” i mnoštvo emocija koje ni u mnogo veće čaše ne mogu da stanu…blues bar 10

Kafane su dobar dio duše jednog grada. Posebno one koje traju dovoljno dugo da zadobiju epitet kultne. Jedno od takvih mjesta u Podgorici je “Blues bar”. Na obodu nekadašnjeg gradskog jezgra ušuškan u prizemlju stare kuće, godinama odolijeva poznati lokal. Neko bi rekao da je ovdje vrijeme stalo, ali to je samo varka za neupućene. Popularni “Meksički” je uvijek aktuelan. 
Rijetko kad možete doći, a da ne zateknete vlasnika. Tako je evo dvije decenije koliko ja dolazim kod njega u kafanu, a tako je bilo još deceniju prije, dok sam ja bio isuviše mlad da bih bio dio ove priče. Ako zamišljate klasičnog gazdu lokala, onda se Srđa Stijović nikako ne uklapa u taj arhetip. Nije ni “Blues bar” baš klasična kafana, ako ćemo pravo.


ZADATAK SVIH UGOSTITELJA JE DA EDUKUJU GOSTE KROZ KVALITETNU MUZIKU I DOBRO OSMIŠLJENU PONUDU HRANE I PIĆA. TRUDIO SAM SE NA TAJ NAČIN DA LJUDIMA PONUDIM NEŠTO NOVO, DRUGAČIJE OD ROŠTILJA, BUREKA I PICE


To je ujedno i muzej i galerija, koncerta sala i pozornica, utočište boema i gradskih oriđinala. U oktobru ovo mjesto ulazi u četvrtu deceniju postojanja. Stijović se prisjeća početaka bavljenja ugostiteljstvom. Kraj osamdesetih i početak devedesetih je vrijeme kad u tadašnjem Titogradu nije bilo puno lokala. Njegova generacija se okupljala u lokalima „Feniks“ i „Mediteran“ gdje se puštala kvalitetna muzika. Repertoar je bio dobar, ali skroman pa je Stijović  odlučio da adaptira prizemlje porodične kuće u Ulici Novaka Miloševa i pretvori ga u lokal. 


SREĆAN SAM ŠTO SAM SVOJIM RADOM I ANGAŽMANOM USPIO DA STVORIM NEKE LIJEPE PRIČE KOJE ĆE ME NADŽIVJETI. OVO NIJE LAK POSAO, ALI JA GA VOLIM I UŽIVAM DOK SAM U KAFANI SA DRAGIM LJUDIMA


- Želio sam da jednostavnim enterijerom stvorim ambijent koji će nam biti prijatan i interesantan. Nabavio sam bijele papirne lampione, a drugari likovnjaci su na zidovima naslikali note sa muzikom iz kultne predstave „Isus Hrist Superstar“. To je bilo sve što se tiče dekoracije. Snimio sam dosta muzike jer mi je bilo veoma bitno da repertoar bude raznovrstan. Kod Nebojše Vujovića, najvećeg kolekcionara ploča, danima i noćima sam birao muziku i nasnimio par stotina kaseta sa hitovima bluz, džez i rok muzike. Kasnije sam, normalno, ubacivao i nove hitove, kako bi gostima pružao bolji ugođaj, prisjeća se početaka rada Stijović i ističe da je na taj način edukovao ljude i usmjeravao ih ka kvalitetnoj muzici.

Stara garda za pamćenje
Dobra muzika i opuštena atmosfera bili su mamac za goste. I tada se, kao i danas, ovdje okupljala birana klijentela: muzičari, slikari, pisci, glumci, sudije, advokati... Stijović je vodio računa o profilaciji gostiju jer, kako kaže, kada si u kafani po 15 sati dnevno izuzetno je važno s kim provodiš vrijeme i kakve priče slušaš. 1
- Prije podne klijentela su mi bili znameniti Podgoričani. Bili su to ljudi koji su imali mjeru i u priči i u piću. Svaku situaciju smo rješavali pogledom, bez suvišne priče. Oni su bili uvijek raspoloženi, a priče i dogodovštine je bilo milina slušati. Volio sam takvu klijentelu jer sam od njih mogao mnogo da naučim. Kada sam već tu po cio bogovetni dan, želio sam da slušam intelektualce, ljude koji su akteri značajnih događaja, svjedoci istorije i njeni kreatori. To su bile hodajuće institucije i enciklopedije. Oni su svojom pojavom, harizmom i pričama olakšali teško vrijeme rata, sankcija i nemaštine, kaže Stijović i dodaje da danas, nažalost, niko od njih nije među živima. Sjeća ih sa pijetetom, ali ih ne nabraja iz bojazni da nekog - ne preskoči. Sunovrat koji nas je zadesio krajem prošlog vijeka pogodio je sve oblasti života. Ekonomsku krizu pratilo je mnoštvo drugih nevolja. U jednom momentu nestale su zalihe pića u diskontima i fri šopovima. Skoro nemoguće je bilo nabaviti viski, votku i ostala inostrana pića. - Gosti su bili ljudi na pozicijama koji su imali dosta „darovnih“ boca, pa su počeli iz kuće da donose piće koje sam ja otkupljivao i prodavao im piće po kafanskim cijenama. U šali su govorili „Em što te snabdijevamo, em nam naplaćuješ“. 3 Na kraju dana pitaju me „Što pijemo sjutra“, a ja im kažem „Što donesete“. I te su zalihe uskoro potrošene. S druge strane imućniji ljudi nijesu željeli da se odvajaju od prijatelja koji su bili slabije platežne moći i nijesu mogli da im plaćaju skupe ture pa su se svi prebacili na ono što je bilo dostupno: rakija, vino, pivo, vinjak, konjak, priča Stijović.


IZAĆI IZ ZONE KOMFORA
Ljudima je najteže da izađu iz zone komfora i probaju nešto novo i drugačije. No, kada jednom probiju barijeru ulaze u zonu uživanja u raznovrsnim ukusima i mirisima. Ugostitelji se prilagođavaju ukusima gostiju, ali s druge strane nastupaju proaktivno i daju im da probaju neke nove stvari. - To je odraz otvorenosti prema različitostima. Kada odete u neku državu pijete njihova pića i kušate specijalitete tamošnje kuhinje. To je proces upoznavanja kulture jednog naroda. Nažalost, nemaju svi mogućnost da putuju pa je bitno da iskustva iz svijeta donosimo i predstavimo našim ljudima. Ne mora to da im se svidi, ali ako ne probaju ne mogu ni znati. Mnogi imaju odbrambene mehanizme prema novitetima. Sjećam se kada sam donio prvi put “Unicum”, mnogi su mi rekli da neće da piju te “ljekarije”. Apriori su imali negativan stav, a da pri tom nijesu ni okusili piće. Takva je situacije bila i za “jeger”, “ramacoti”, “beherovku”… Trebalo je vremena da se ljudi naviknu na nove stvari i izađu iz poznate zone “pivo – vino – rakija”, priča nam Stijović.


Na muci se poznaju samouci
Stijović je imao 26 godina kada je otvorio kafanu. Kaže da ni on, niti većina ljudi iz njegove generacije nije imala iskustvo u ovom i sličnim poslovima. Igrajući se učili su posao. Nije bilo interneta da na brzinu vide i nauče neke stvari. Ljudi koji su živjeli u inostranstvu su bili „prozor u svijet“, pa je i svaka informacija od njih bila više nego dobro došla jer su trendovi sporo stizali. Putovanja preko granice bila su prilika se pokupe neke fore, nabave dekorativni elementi, čaše, piće... - Bili smo samouci i nije nam išlo loše. Da bi ovaj posao radio dobro moraš da učiš, da konstantno radiš kako bi bio bolji. To je neprekidan proces i samo tako možeš da opstaješ. Da je lako - nije, a da bi bilo lijepo moraš posao da voliš i da njeguješ tu ljubav. To je dvosmjerna komunikacija i razmjena energije. Zadatak svih ugostitelja je da edukuju goste kroz kvalitetnu muziku i dobro osmišljenu ponudu hrane i pića. Trudio sam se na taj način da ljudima ponudim nešto novo, drugačije od roštilja, bureka i pice.

blues bar 31

Kako je duh Meksika stigao u Podgoricu
Život je krajem prošlog vijeka polako počeo da se vraća u normalu. Otvoreni su novi lokali, asortiman pića se značajno proširio. Ljudi koji su dotad znali za „Džoni“, „Balantajns“ i „Čivas“ dobili su priliku da probaju desetine novih viskija. Stigli su tekile, vodke, rumovi... Ponuda piva je, takođe, bila raznovrsna. - Kod mene su rađene prve promocije piva „Grolsch“, „Bitburger“, „Bock“, „Staropramen“, italijanskih piva... Tržište je bilo preplavljeno kvalitetnim pićima i mi smo uživali. Ljudi su počeli da eksperimentišu i isprobavaju nove ukuse. Meksička piva su takođe postala hit. Generalno u to doba bila je velika pomama za latino kulturom i muzikom. Santana je bio ultra popularan, a u to vrijeme izlazi i kultni film „Buena Vista social club“, prisjeća se Stijović i dodaje da mu je taj latino talas bio inspriacija za nove priče. Poznanstvo koje je Stijović ostvario sa jednom Krivokapićkom, koja je u Njemačkoj položila za meksičkog kuvara, donijela je prve meksičke specijalitete u naš grad. - Zamolio sam je da mi napravi meni na osnovu onoga što smo tada mogli da nabavimo od sirovina u Crnoj Gori. Ljudima se hrana veoma dopala, posebno u kombinaciji sa meksičkim pivima „Corona“ i „Sol“. Budući da je meksički duh odjednom zavladao, uspio sam da preko prijatelja nabavim rekvizite: ponča, sombrera, torbice kako bi u Podgorici što vjernije dočarao duh Meksika, kaže Stijović.


4
ULICA GLAVNA
Jedan od projekata kojim je Stijović ostavio trag jeste i Ulica glavna. - Na putovanjima sam često imao priliku da gledam ulične festivale. Uživao sam u njima i maštao da takvo nešto napravim u Podgorici. Godine su prolazile, ali od ideje nijesam odustajao. 2Uz mnogo truda i ulaganja, uz pomoć Opštine i sponzora, tri godine zaredom smo zatvarali ulicu i pravili Art festival simboličnog naziva “Ulica glavna”. To je bila prilika da naši sugrađani raznih uzrasta i interesovanja uživaju u neobičnim programima. Za najmlađe smo dovodili žonglere, gutače vatre i druge animatore. Za one najstarije bili su organizovani skečevi, predstave, nastupi klapa… Na štandovima su umjetnici i zanatlije izlagali svoje kreacije, mladi umjetnici iz srednje muzičke škole nastupali kao predgrupa poznatim bendovima. Imali smo body art radionice, savremeni ples... Drago mi je da je ovaj projekat bio podstrek da se slične aktivnosti počnu realizovati na više lokacija u našem gradu, kaže Stijović.


Stalna podrška umjetnicima
“Blues bar” je bio i ostao mjesto na kojem su dolazili umjetnici, ali i mjesto na kojem izlažu svoja djela. U protekle tri decenije ovdje je organizovano preko stotinu kolektivnih I individualnih izložbi. Za Srđu je to još jedan od načina edukacije ljudi. - Dosta umjetnika je imalo priliku da prvi put izlaže upravo ovdje. To je bio moj način da im pomognem, da ih promovišem i dam podsticaj u mjeri u kojoj sam mogao. Dalo im je to samopouzdanje, pa su sa više žara nastavili da stvaraju. Danas mi je posebno drago što sam svih ovih godina pomagao ljudima. Nastaviću tako dok bude mene i dok ova kafana bude radila. blues bar 24Svako od njih je ostavio dio sebe kroz sliku, crtež, fotografiju, skulpturu, priču ili pjesmu… Srećan sam što sam uspio da dam mnogo i što mi se mnogo i vratilo. Ne mislim pri tome na materijalne stvari. Ponosan sam na to što sam podržao neke ljude koji su danas svjetski poznata imena. Kad dođu u Podgoricu oni svrate, popijemo piće i ispričamo se. Cijene što sam im u nekom momentu pomogao da se usmjere na pravu stranu. To je mene ispunilo srećom, a lokalu je dalo dušu koja je prepoznatljiva. Svi zajedno smo istkali jednu lijepu priču, kaže Stijović. Radimo za generacije koje dolaze Dobre priče sa Srđom ne fali. Tako je već tri decenije. Nadamo se da će tako biti još najmanje toliko. - Svako u svom vremenu treba da ostavi neki trag i da on ostane sačuvan za generacije koje dolaze. Ne može sve da bude interes. Moramo biti savjesni i spremni da radimo ne samo za sebe već i za nove generacije. Da sam išao ekonomskom logikom kafanu bih zatvorio nakon dvije godine. Pregurao sam teška vremena i nijesam posustao. Stekao sam renome, ozbiljnu klijentelu, ljude koji su ostavili trag u vremenu.


OBEZBJEĐENJE NAM JE BILA MUZIKA
Stijović ističe da se protiv kiča i šunda borio dobrom muzikom, koja je ujedno bila i suptilan način odbrane od neželjenih gostiju. - Ratne godine su donijele nove probleme. Gradom su šetali naoružani ljudi, a znali su i da svrate u kafanu. Ne odgovara im muzika, pa traže neke turbo folk ili nacionalističke pjesme. Ja im pokažem policu sa kasetama i kažem da nemam ništa od toga. Većina njih bi popila piće, pokupila se i otišla. No, bilo je i onih koji su ubacali bombu u sudoperu i izvodili slične idiotluke. No, morali smo biti mirni, mudri i strpljivi i čekati da odu. Nije bilo lako, a kao što rekoh jedino obezbjeđenje nam je bila muzika, prisjeća se Stijović. Prošlo je i to vrijeme i taman kad su ljudi pomislili da su nevolje prošle stigla je 1999. godina koju pamtimo po bombardovanju, policijskom času, neizvjesnosti i strepnje. Stijović se prisjeća kako bi naveče zatvarali kafanu i pratili vijesti i brifinge. Policija je često znala da bane i lupa na vrata da im otvore. - Pitaju nas što radimo tu, kada je u toku policijski čas i svi moramo biti doma. Jedan od gostiju, već u ozbiljnim godinama kaže da slavimo maturu. Policajci zbunjeni, a gost dodaje „slavimo maturu, ali 20 godina“, kroz smijeh se prisjeća Stijović.


Srećan sam što sam svojim radom i angažmanom uspio da stvorim neke lijepe priče koje će me nadživjeti. Ovo nije lak posao, ali ja ga volim i uživam dok sam u kafani sa dragim ljudima, završava priču Stijović. Srećan sam što sam jedan od tih dragih ljudi i što se u “Meksičkom” osjećam ka’ doma. Ova priča je skromni doprinos očuvanju vrijednosti koje ovo kultno mjesto baštini. Lagano završavamo prvu smjenu, pozdravljamo se i idemo svako za svojim poslom. Dok odlazim kroz misli mi prolaze stihovi dobro znane pjesme Gerija Mura koja je, gle čuda, vršnjak “Blues bara”. “I've still got the blues for you”.

 

 LOGO WHITE

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 665 155

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: caffe.montenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!