168CM Slicica naslovne pored logoa

Horeca i Beowine 470x90px Caffe Montenegro

Posljednji čuvar svjetlosti sa kopna

Svetionik na Valdanosu i svetioničar Stanko Taro Stojanović
Postoji li neko ko radi posao bez stresa u vijeku u kome je društvo hronično bolesno od njega? Ili da pitam, postoji li iko ko je pomislio na svetionik, a da ga nije obuzela neka čežnja za onim što se ne da definisati riječima? Posljednji svetionik u Crnoj Gori sa ljudskom posadom krasi Valdanos, ali i poglede onih koji ga sa mora najzad uoče.

svetionik 2POSLJEDNJI SVETIONIK MENDRA NA VALDANOSU, NAJDRAŽI JE ORJENTIR MORNARIMA, TIHA MELANHOLIJA AKO GA POSJETITE NOĆU I RASKOŠNA LJEPOTA PO DANU


Ako posljednji svetionik u Crnoj Gori pregazi tehnogija, kao i većinu njegovih “kolega” po svijetu, neće to biti tragedija. Današnjem čovjeku teže pada robot operater mobilne telefonije, da ne pominjem stariju generaciju i žal za čuvenim fiksnim aparatom. Ali jednu tananu stranu života, ipak neophodnu makar na trenutak koji uglavnom nemamo, valja sačuvati. Posljednji svetionik Mendra na Valdanosu, najdraži je orjentir mornarima, tiha melanholija ako ga posjetite noću i raskošna ljepota po danu. 

svetionik 2„ŽIVIM NAJOBIČNIJI ŽIVOT, POĐEM SVAKI DAN DO GRADA NA SAT DVA, NA RUČAK ILI KAFU, ALI BRZO SE VRATIM. NAVIKAO SAM SE NA OVAKAV ŽIVOT, TEŠKO DA BIH SAD MOGAO DA RADIM NEGDJE GDJE JE GUŽVA“.

Upravo o svrsi svetionika sa ljudskom posadom razgovarala sam za naš časopis sa Stankom Tarom Stojanovićem, posljednjim svetioničarem u našoj zemlji. Svjestan je da je tehnologija zauzela većinu svjetskih rtova i poluostrva. “Mornari mi nekad kažu – ma imamo mi sve navigacione elemente koje nam u milimetar daju podatke, ali nije to to, ne znaš đe si dok ne vidiš svijetlo u daljini. To je emocija, to se čeka mjesecima… to je dom”, prepričava mi Stanko – zvani Taro, ponavljajući “tehnologija može da zakaže – čovjek teško”.
I zaista, predanost sa kojom on obavlja posao teško da bi dopustila grešku. “Nadzirem rad svijetla, koje se prvo vidi sa broda koji prolazi kroz Otrantska vrata. Moj posao je da održavam objekat, prilazni put i javljam se Obalnoj radio stanici, Bar – Radio dva puta tokom dana, u 23:00h i u dva sata poslije ponoći”.

svetionik 13svetionik 12


VIRDŽINIJA VULF, ROMAN “KA SVETIONIKU”, 1927.
“Nijemo priviđenje nekog pepeljastog broda, na primjer, kako dolazi, odlazi…Ovo uplitanje u scenu sračunatu da pokrene najuzvišenija razmišljanja i dovede do najudobnijih zaključaka zaustavlja njihove korake. Teško je ne obazirati se na njih, ukinuti njihov značaj u slici predjela; nastaviti šetnju pored mora, i diviti se kako je spoljna ljepota ogledalo unutrašnje. Da li Priroda dopunjuje ono što čovek unapređuje? Da li ona dovršava ono što on počinje? Sa podjednakim mirom ona gleda njegovu nesreću, ništavost, i njegovu patnju. Taj san, onda, o sudjelovanju, upotpunjavanju, iznalaženju u osami na obali nekog odgovora, samo je odbljesak u ogledalu, a ogledalo je samo površinska staklenost koja se uobličava u tišini kada plemenitije sile spavaju ispod nje? Nestrpljiv, očajan, a ipak nerad da ide (jer ljepota nudi svoje mamce, ima svoje utjehe), koračati obalom je nemoguće; razmišljanje je neizdržljivo; ogledalo razbijeno”.


Na početku, prije 16 godina, Stanko je obalsku stražu zvao, kako kaže, za svaku sitnicu. “Čim bi se malo uzburkalo more, javljao bih koje plovilo vidim na horizontu, strijepeći da ne dođe do tragedije. Onda su mi rekli da malo odmorim, jer se uglavnom radilo o brodovima koji prelaze okean, a ne Jadranske vode”. No ipak, do tragedija je dolazilo, a najsurovija je bila ona kada je more potopilo koču sa tri ribara, od kojih dvojica nikada nisu pronađena.
Naš najstariji svetionik iz 1886. godine, upisan u sve svjetske mape, sigurno pamti vode oko Valdanosa dok su još bile prepune ribe i jastoga. Danas Stanko ponekad ode na ribanje, a do skoro je sakupljao ogromne školjke kojima je ukrasio kuću u kojoj stanuje. Iako je ova raskošna dvospratnica u vlasništvu Uprave pomorske sigurnosti, Stanko i njegova žena su napravili toplo gnijezdo, puno morskih detalja. Posjetilac se osjeća kao u mini muzeju podvodnog svijeta, a kroz staklene zidove more može gledati sa tri strane. Sa kopnene, morate se diviti maslinama starim po 2000 godina i sitnom punokrvnom rastinju od koga bi žene odmah poželjele kremu za lice i dekolte. Mirisala bi na najbolje godine, podsjetila na avanturiste-turiste u tada izolovanoj vojnoj uvali.

svetionik 1Danas Stanko ponekad ode na ribanje, a do skoro je sakupljao ogromne školjke kojima je ukrasio kuću u kojoj stanuje. Iako je ova raskošna dvospratnica u vlasništvu Uprave pomorske sigurnosti, Stanko i njegova žena su napravili toplo gnijezdo, puno morskih detalja.

Uz domaće kolače i dobro vino, slušam lovačku ali istinitu priču: divlje svinje su im nekada bile prve komšije, kaže Slavko, dok lovci nijesu nabavili savremenu GPS opremu. Osim skoro desetkovane faune, malo šta se promijenilo za deceniju i po od kada je počeo da radi prethodno ostavši bez posla. „Živim najobičniji život, pođem svaki dan do grada na sat-dva, na ručak ili kafu, ali brzo se vratim. Navikao sam se na ovakav život, teško da bih sad mogao da radim negdje gdje je gužva“.


VALDANOS
Mendre i svetionik su mjesto gdje je do sada dolazilo oko 50 mladenaca da se slika, a neki od njih su se baš na terasi i vjenčali. Mjesto je stavljeno na turističku mapu Ulcinja, ali konkretnih koraka ka valorizaciji ovoga mjesta još uvijek nema. Nije bilo ni ozbiljnijih arheoloških istraživanja iako se vjeruje da bi se mogle naći zanimljive olupine starih brodova. Utisak je da želite da svako zna za Valdanos i svetionik, ali da sebično sačuva svoju intimu samo za vas, još makar jedan put. Nekadašnje vojno odmaralište danas ima lijepu plažu dužine oko 600 metara i san je za pecaroše, ronioce i istraživače morskih dubina. Čisto, bistro more, vjetrovi koji podržavaju jedra... Kažu da se na poluostrvu nalazi 80.000 stabala masline, da pojedina stabla navodno potiču još iz Stare Grčke, a da je većina stara oko 300 godina. Čuvene ulcinjske masline i njeno ulje, roba ravna zlatu, stizali su trgovačkim kanalima i anforama od Venecije do Kaira. U svakom slučaju, mjesto koje očima nudi filmske kadrove.


svetionik 13

Naivno mi se učini da bi se u staklarniku u kome sjedimo samo meditiralo, čitalo uz pucketanje vatre, uživalo. Trgnu me ipak blaga nelagoda i pomislih kako nije lako ostati ni sam sa sobom toliko dugo i svakodnevno. Slavko kaže da je našao mir, iako nekad jednoličnost umori. Teško da bi taj spokoj opisao privilegijom, uprkos činjenici da se oko posla nije nasjekirao 16 godina. Straha je bilo samo kada je udario grom – čak dva puta. Kako izgleda kada udari grom u kuću, pitam. Grozno, kaže Slavko, iz štekera varniči struja i čovjek se osjeća bespomoćno uprkos odličnom gromobranu.

svetionik234Dok sam se spuštala stranom ispod kuće ka fotografkinji Uni koja je „hvatala“ nestvarne kadrove, pomislih kako smo srećne što smo na nekadašnjem utočištu velike turske mornarice, gusarske oaze i zemlji spasa grčkim brodolomcima koji su kasnije u znak zahvalnosti u blizini podigli crkvu. Po licu su nas prskale kapljice nastale okršajem mora i stijena koje obrubljuju Valdanos. Šalimo se kako ne bi preživio niko da samo malo sklizne i već sa sljedećim talasom požurismo na sigurno kopno. I onda, samo malo podignete pogled: spokoj je zaustavljen na zimskom Suncu koje i dalje misli da je avgust – prosipa sve nijanse crvene i ravna zrake spram pučine. 

zadnjaKada je Sunce najzad pošlo na počinak, krenule smo u penjanje na vrh svetionika. Uz uske čelične merdevine popesmo se na oko metar i po široke terasice na kojoj je lampa. To je mjesto na koje se od straha nikada nije popela Stankova žena, a zapravo je tačka gdje svaki strah prestaje. Sve izgleda nedostojno i slabo spram neupitne ljepote pučine, odlazećeg dana i sve modrije šume. I dok me je opet pobjeđivao osjećaj došljaka iz grada - kako bih sve zamijenila za ovakva predvečerja, sjetih se Stankovih riječi: “Ne kažu zalud - hvali mora drž' se kopna... Vidite li koje je to prostranstvo? Ono ima svoju ćud, dok kažete britva ono promijeni i vrijeme i sve... Znate, more vam uzme koliko vam da...“, tiho zaključi moj sagovornik, a ja pomislih da je tako sa svakom ljepotom.

 

 LOGO WHITE

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 665 155

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: caffe.montenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!