Ne sviđaju mi se sve te tužne pjesme o jeseni. Tražila sam i u poeziji i u lakim notama neku veselu pjesmu o jeseni, nema je, osim u dječijim pjesmama. I to govori nešto, đeca se raduju svemu, i snijegu, i jeseni, i kiši čak, a odrasli kukaju kad ljeto prođe, uvuće se u njih jesenji strah, strepe od zime... dozivaju proljeće, u proljeće „jedva čekaju ljeto“, u ljeto jedva čekaju „da vrućina prođe“, i tako u krug...
Jesen uglavnom opisuju kao umiranje. Ja veselijeg godišnjeg doba ne znam, makar kod nas koji ih još uvijek imamo četiri. Što se mene tiče na fotografijama ove jeseni su mi ljudi srećniji nego na onim ljetnjim sa plaža. Igraju se odrasli poput đece. Nikad se čini mi se nijesmo toliko kitili prirodom kao ovog oktobra. Nosili smo jesen kao broš na reveru, valjali se po lišću, i nikad, nikad nije bilo toliko fotografija na društvenim mrežama sa opisom „jesen u mom sokaku“ (citiran Predrag Živković Tozovac).
E KOLIKO SE POSJEKLO DRVEĆA OVE JESENI U CRNOJ GORI, ZNA LI IKO... O TOM DRVEĆU TUŽNE PJESME TREBA PISATI, A NE ONOM ŠTO LISTA... NO TO NE BI BILE PJESME NO TUŽBALICE
Ništa ne inspiriše kao priroda, a njena jesen ponajviše, ukrala je sve boje za sebe, one najradosnije, milion nijansi boje limuna i narandže.
Kitimo prirodom svadbe smještajući ih u njen dekor i niej čudo što se je jesen vrijeme svadbi...Kitimo njome ono malo zemlje oko objekata, tamo gdje je beton makar zasadimo busen donešen odnekud. I grančica, suvo lišće, šišarka... kad se unesu u stan i „mrtva priroda“ oživljava prostor i čini ga srećnijim. Pa i jelku kitimo za Novu godinu da bi imali imitaciju drveta u kući, ako je ne daj Bože ne kitimo posječenu, eto može u saksiji samo da je živa...
A priroda, priroda je kao prirodno lijepa žena: ne treba joj mnogo šminke ni nakita, samo može nauditi njenoj ljepoti, nekad i zdravlju.
Najteže je prirodu ukrasiti. Ustvari može li se to uopšte. Ko uspije da izgradi nešto a da ne naruši prirodu, ko uspije da u njoj boravi a da joj se ne zamjeri, ko prirodu uspije da okiti a da joj ne naudi taj je car.
Jer graditi i raditi se mora, ali budimo pravedni prema prirodi jer priroda svima godi – svi u njoj traže mir, spas i zdravlje, inspiraciju i ilustraciju za svoj život.
I dok uživamo u jesenjim bojama šuma, kao da se rasuo neki suton s neba po njima... uzimamo od jeseni sve što možemo, za tijelo, za dušu... nesvjesni prolaznosti i jeseni i sebe. Ne možemo nikad stvoriti atmosferu ni ugođaj ni u jednom spa centru ni u kući i stanu, ni niđe unutra kao što je vani đe prirode ima.
Kitimo se prirodom, ona je ovu našu zemlju okitila, ne sakatimo je sve će nam se sto put gore vratiti. Kad shvatimo biće kasno.
A svi možemo samo ako se ponašamo baš kao ona, da dajemo ne otimamo. Uništavanjem i nebrigom mi sebi i drugima zlo činimo, i nema tu „Bože oprosti im ne znaju šta čine“.
E koliko se posjeklo drveća ove jeseni u Crnoj Gori, zna li iko... O tom drveću tužne pjesme treba pisati, a ne onom što lista... no to ne bi bile pjesme no tužbalice.
Živi smo dok prirode ima. Sve češće u njoj tražimo spas. Zato spasimo se dok možemo.
