163CM Slicica naslovne pored logoa

NP 1903 03 Niksicko generic baner za sajt Caffe MNG 470x90 8

Doći će ljeto u gumenim čizmama

Upornim ignorisanjem kiše, i tema o njoj, stavljajući branik poput kišobrana ili odavno ne viđenog milog suncobrana iznad sebe, nijesam postigla ništa. Snaga volje i sve dobre fore koje sam znala da se oduprem kišnom raspoloženju nacije su odustali. Kiša se uvukla u kožu, i neće je isušiti ni najvrelije ljeto da traje do Nove godine, ako ikad i počne. Rekla sam sebi neću pisat o kiši jer stvarno je degutantno, skroz passé i dosadno da dosadnije ne može biti. 

Kako da izvučem sunčanu temu? Kako? Ne mogu mantrat da je Sunce u meni i da ga sa sobom nosim, smiješan bi to bio pokušaj poricanja, kao svaka laž. Pokušavala sam da smislim sva dobra od ovoliko kiše. Ni jedan razlog nijesam našla. Znam nekolicinu ljudi koji su maltene ludi za kišom, obožavaju je, kažu super se tada osjećaju, padali su mi na um, kako su srećni ovih dana. A onda sam se pitala jesu li nesrećni kad ne pada… daždevnjaci. Tako sam ih nazvala ni krive ni dužne samo zato što vole kišu i što je ona riješila da nikad ne prestane ovog proljeća, ljeta, jeseni, zime… A opet, za mene oni kažu - gušter.

Razmišljala sam kako kišu okrenuti i u kom pravcu na šalu. Ne šali mi se, ne šali se ni ona. Samo potopa da ne bude.
Ne volim ni taj kišni stajling, makar bio i onaj simpatični tipa crvene čizme, suknja na tufnice i neki šik kišobran. Nikad nijesam voljela gumene čizme i nikad ih ne nosim. I neću pa neka teku rijeke ulicama… Kišobran izgubim istog momenta kad prestane kiša, i uvjerena sam da sam rekorder po broju izgubljenih i zaboravljenih kišobrana.

Okej, naučili smo u vrtiću da kiša treba da pada da trava i ostalo raste. Ali ne da prePADA.

I tako u tim nekim kišnim danima sam otišla u Njemačku sa predrasudom da će biti mnogo hladno i mnogo kiše, mnogo više nego kod nas. A bilo je puno Sunca i ni kapi kiše koja me inače ispratila iz Podgorice. Tamo sam se čudila nebu koje je plavlje od našeg, a ja vjerujem da nebo niđe nije plavo… Kad sam se vratila nebo je opet iznad Podgorice plakalo, danima nije ni prestajalo. I sve one otužne pjesme o kiši su mi padale na um… ni jedna vesela. Uglavnom te pjesme su skoro sve povezane sa suzama. A ovoliko kiše može stvarno da naćera suze na oči. A kako neće, gledam ono more, sivo. Nebo sivo. Plaže sive bez iđe ikog. Pođekoji turista sa kabanicom, bježi neđe…


DA PUSTIM NA TV ONE MEDITATIVNE SNIMKE S PLAŽA ĐE MORE ŠUMI I PALME SE NJIŠU… ILI DA POBJEGNEM NEĐE ĐE NEMA KIŠE I ĐE JE SVETO LJETO


Kažu ovo je idealno vrijeme za spavanje. Mjesec dana sna i međedu dosta. Vrijeme je da se probudimo. Kupiću umjesto kišobrana - kupaći. Novi kupaći, ćisto da se razveselim isprobavanjem i zamišljanjem ga na plaži. Možda će mi nekad trebati. Mogu i da se šetam u njemu po stanu i upalim grijanje i jako svijetlo i jaku muziku puštim, i stavim sunčane naočari na lice, i šešir na glavu i cirkam neki hladni pjenušac, pustim na tv one meditativne snimke s plaža đe more šumi i palme se njišu… ili da pobjegnem neđe đe nema kiše i đe je Sveto Ljeto i đe neću biti luda koja izigrava ljeto i đe ću nositi svoj nov kupaći i biti normalna. Od kiše se halucinira, definitivno. Ipak, budimo normalni, da kiša ne bude baš zla - samo da ne bude poplava.

Dok ovo pišem zadnjeg dana maja, ona ne pada, no teče s neba, i ima taj iritantni zvuk koji mislim da ću mjesecima još čuti i kad i ako ikad prestane da pada.
Primijetila sam da ljudi pošto nemaju za ovo doba godine uobičajene fotke s plaža, postavljau na mreže snimke kako kuvaju, kuva se više nego ikad, možda je to dobro. Možda i nije, ako su po kiši izbor samo spavanje i hrana. A možda od oboje bude lijepe koristi… znate na šta mislim. Ima jedna dobra stvar još, ljudi koji po kiši izlaze u kafane nijesu depresivni pjevaju neke lijepe pjesme, imaju neke fine muzičke želje, prkose kiši… Tako sam jedan dan uživala u sjajnoj plej listi društvanceta za šankom paba, koje je inače bilo i jedino u kafani pa su im ispunjavane muzičke želje… I tad čujem ovo:

“Čulo se buć - bać - boć
palo je sunce u Jadransko more
čulo se buć bać boć.
Palo je sunce pala je noć.”

To je cijela pjesma. Ponavlja se taj tekst više puta i to je to. Pjesma je od grupe Daleka Obala, nijesam je nikad ranije čula, ali tako mi se dopala… I bila je smiješna i nekako prikladna… Buć, bać, boć. Palo je sunce u Jadransko more – nikako da izroni. Pala je noć, ‘oće li svanjavati. Vjerovatno sam je pogrešno shvatila, ali me nasmijala…

I tako… od početne zakletve da neću pisati o kiši, čini mi se da bih mogla esej da napišem. A toliki njih je pisalo o njoj. Nijesam baš morala. A jest me iznervirala, i morala je padati kad smo domaćini Igara malih zemalja Evrope – tako VELIKIH za našu zemlju, pa makar je prestala za vrijeme ceremonije otvaranja, ali mi je žao svih tih ljudi koji su došli kod nas da ne viđeše boja ni mora ni neba… ni ljepota koje imamo. Nadam se da im je bilo lijepo, a moglo je da je bilo sunčano sve biti ljepše… Zato bez pomoći Sunca, to jest pri odmaganju kiše domaćinima je bilo sve teže. Težak ispit. Ali eto ne bih da se ljutim na Sunce, niti da ga ljutim (ponizna sam mu do snishodljivosti) zato udaram po kiši.
Sunce, zaboravi da sam pisala o kiši. Čim se pojaviš ja ću da je zaboravim. Sunce samo dođi, što prije… Kad dođeš napisaću ti Odu radosti. Samo dođi, bosonogo, ne u čizmama.


P.S. Nadam se da vas je dok ovo čitate ipak već ogrijalo junsko Sunce!


PIŠE: SANJA GOLUBOVIĆ, UREDNICA

 

 LOGO WHITE

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 665 155

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: caffe.montenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!