161CM Slicica naslovne pored logoa

NP 1903 03 Niksicko generic baner za sajt Caffe MNG 470x90 8

Grad pod gradom

„Grad u pokretu“ možda je najšmekerskiji izraz legendarnog filmadžije za sve ono dobro i loše što nas je zadesilo. I zaista, u pokretu su svi mostovi, fasade, nove strukture i ulice, restorani i kafane, ekipe i naglasci u Podgorici. No ovaj put, korak naprijed bio je preveliki, grad se okliznuo i preskočio na drugu stranu, potpuno zaboravivši na svoj mali centar koji je bio generacijska uveznica različitosti koje se dobro slažu.

U pokretu
Moram priznati da ma koliko da volim sjever i zimu, ipak se uželim onim podgoričkim 42 i ljepljivom asfaltu gradskog trga. Već u maju, kada stari uveliko počinju sa pretpostavkama o suvom ili kišnom ljetu, meni je sunca pomalo dosta - ionako će biti tu narednih pet mjeseci, neumoljivo jako i beskrajno dugo. „Nikad ugodit“ stav tipičan za Podgoričane, kod mene iz godine u godinu biva sve izraženiji, pa tih toplih dana sa početka lijepog maja zaista nisam znala što sa sobom. Ozelenjeli vrhovi svuda okolo mahali su u znak da je došlo vrijeme za sendvič i kilometre gdje god, samo da se pobjegne iz grada. No, meni se nije bježalo, ostajalo mi se tu, nekako inatno, baš sad kad su svi imali vremena da se vrate, odu, putuju dalje. Dugi praznici za moj grad uvijek su značili pustoš ali i mir i neki lagani ritam, kad kao prve prkosne travke izvire sva ona zaboravljena lica, blijeda od zagušljivih stanova u kojima su prezimili još jednu zimu. Baš tih dana, šetala sam ulicama kojima, shvatam, nisam zaista prošla godinama uz „jaaao“ pred izlogom kojeg više nema ili „ao“ pred starim prozorom koji je zamijenila kineska, biserno bijela bravarija. Sjetila sam se mog strica, inače pasioniranog kolekcionara starih razglednica, fotografija i svega što je ostalo od vremena varošice na Ribnici i Morači. Po prvi put sam shvatila njegov nostalgični ponos dok mi pokazuje slike žgoljavih klinaca sa ugla Novaka Miloševa i Marka Miljanova kojih već odavno nema. 

VLD01763Današnji izgled nekadašnje Banje, a danas knjižare i kafea Karver

Ovaj novi grad u kojem živimo legendarni filmadžija nazvao je „Grad u pokretu“ - možda najšmekerskiji izraz za sve ono dobro i loše što nas je zadesilo. I zaista, u pokretu su svi mostovi, fasade, nove strukture i ulice, restorani i kafane, ekipe i naglasci u Podgorici. No ovaj put, korak naprijed bio je preveliki, grad se okliznuo i preskočio na drugu stranu potpuno zaboravivši na svoj mali centar koji je bio generacijska uveznica različitosti koje se dobro slažu. U gradskom loncu, prezačinjena čorba katkad povuče tamo ili ovamo, čas se prelije na oholost izvikane baze, čas na divlju nesigurnost začina, no na kraju bude uvijek kako treba, uvijek topla i zasitna za slučajnog gosta. Uvijek je tako i bilo. Zaboravljeni su brojni simboli grada na ušću Ribnice i Morače. Mahala, mala dvorišta, uski prolazi, kapije Stare varoši već su gotovo u potpunosti nestali a redovi kuća u koje smo kao mali zavirkivali prolazeći Hercegovačkom, Njegoševom, Miljana Vukova danas su na listi za odstrijel i ustupiće mjesto beživotnim betonskim kubusima. Prolazeći u miru svim tim ulicama nisam mogla da i sama ne osjetim nostalgiju za mirisom priganica i komšijskim smijehom iz centra koji bi se obavezno završio sa nečijim „aj makse časti ti“.

20181219201220 864cacd7 3b12 4796 8cab c6eed7d19999Nekadašnji izgled Ribnice

Banja je bila 
Svoju nostalgičnu šetnju gradom završila sam, stari će znati, naravno Ribnicom i prostorom nekadašnje Banje, turskim hamamom danas divljački presječenim mostom koji je jedina spona grada sa novim naseljem Stari aerodrom. Moram priznati da za moju moračku generaciju ova rijeka zapravo i nema naročiti značaj izuzmemo li suze na kraju gimnazijske maturske večeri tradicionalno održavane u starom restoranu Ribnica koji više ne radi. Žal za Ribnicom, nekada nepresušnoj, brzoj i dubokoj hraniteljki Morače, prije se vezuje za neke starije generacije titogradske djece. Kratka rijeka, nekada od nevjerovatne važnosti za varošicu iznad, danas je stavljena u grubi kanal a njeno korito preorano, porušeno, isprljano do neprepoznatljivosti, danas je ekološka crna tačka grada i možda najslikanije zaštitno lice ekoloških pokreta u zemlji. No, stanovnici grada pamte potpuno drugačije slike. „Pokušaj da zamisliš niz topola, visokih preko 20 metara, punih vrabaca i gugutki. Topole su imale krošnje širine deset, petnaest metara i sa proljeća i ljeti, toliko gusto lišće, da tračak sunca nije mogao proći. Sva obala Ribnice, zajedno sa bostanima (kod mosta Kapadžića) je bila topola do topole.“, priča mi Omer Šarkić nadgledajući sinčića kako baca kamenje u plićak još uvijek hitre Ribnice. Omer živi malo iznad Banje, danas knjižare Karver i jedinog, lako dostupnog dijela Ribnice. U njegovim očima žive su slike dječaka koji sa sendvičima trče da ne propuste još jedno kupanje ili skok sa stijena koje su se nekad nadvijale nad dubokom vodom. Zauzeti mjesto na plaži nekada nije bio lak zadatak jer je na tom prostoru često bilo i do stotinjak kupača na rijeci koja nikad nije presušivala.


Kratka rijeka, nekada od nevjerovatne važnosti za varošicu iznad, danas je stavljena u grubi kanal a njeno korito preorano, porušeno i isprljano do neprepoznatljivosti danas je ekološka crna tačka grada i možda najslikanije zaštitno lice ekoloških pokreta u zemlji

Danas, Ribnica već u julu više ne teče, njeno korito postaje kamenita pustara koja malo čime odaje da je tuda ikada i tekla voda. Što joj je tačno zadalo udarac i zauvijek promijenilo njen tok ostaje nerazjašnjeno - jedni kažu zemljotres, drugi kaptaža, treći zatrpavanje deponijom. Što god da je, danas cijeli ovaj prostor zjapi zaboravljeno i zapušteno ispod glavne gradske saobraćajnice, pored najluksuznijeg gradskog hotela i u srži istorijskog jezgra. No, pored bistrih brzaka i prijatnog hlada, ovaj prostor krio je i jedan dragulj naslijeđa grada - Banju, nekadašnji hamam koji je bio rijetka arhitektonska, istorijska i socijalna zaostavština očuvana na tom prostoru. Ako je priroda bila surova prema Ribnici, mi smo bili još gori prema hamamu otkinuvši mu prepoznatljivu kupolu i osudivši ga na skučeni život ispod mosta koji vodi ka Starom Aerodromu. Vrijednost i ljepota Banje narušene su i obesmišljene a jedino što kompletni potez i dalje održava u životu je knjižara i kafe Karver. Već dugi niz godina poput neke skromne, izlizane oaze, knjižara je mjesto okupljanja brojnih mladih ljudi koji svoje mjesto nisu u potpunosti našli gore iznad, među sirenama, zvonjavi i vrevi grada u pokretu. Filmski je i kadar maja na Ribnici: sivilo, prljavština i memla potpornih stubova mosta čijoj sumornoj slici ni najpsihodeličniji murali nisu mogli vratiti boju, nasuprot zelenim, sočnim izdancima trave, visokim krošnjama i lijeno raštrkanim stolovima i stolicama na suncu ili puftanje kočionih sistema gradskog saobraćaja i sirene nervoznih biznismena nasuprot horskim cvrkutima ptica i zujanju insekata. Gledajući sve to teško se oteti utisku neke naučno-fantastične priče, blejdranerskoj estetici i dobroj staroj nostalgiji. Ako ćemo sačuvati grad, njegov centar, možda je baš ovo šansa koju smo čekali, kulturna promenada u samom centru, prepuna istorije i prirode, urbana i sirova istovremeno, sa dobrim pedigreom i ne suviše mala ili velika. Iz beletristike su nam u gimnaziji sugerisali onu staru „ne okreći se sine“ no možda je u ovom našem pokretu jedino okretanje nazad ono što gura naprijed. A predmeti u ogledalu uvijek su bliži nego što se čini, to znamo.

VLD01779Kuslevova kuća

Veličanstveni trio
Prostoru, prirodi i šarmu Ribnice i kulturno-istorijskom nasljeđu objekta Banja sasvim prirodno pridružuje se i Kuslevova kuća. Velelepne kaskade prefinjene bašte koja gleda na rijeku, prostrana kuća i njene terase govore o ugledu i bogatstvu Kusleva koji je, kako kažu, bio poznati podgorički zubar. Današnja Kuslevova kuća zadužbina je koju koristi grad a koji je oživio kroz obnovu gradskog čeda, Festivala internacionalnog alternativnog teatra. Kuslevova kuća direkcija je festivala i prostor u kome se dešavaju brojni kulturni sadržaji - predstave, književne večeri, koncerti. Uz Banju u kojoj se nalazi knjižara Karver i rijeku, ovaj prostor krije jedinstveni šarm i potencijal kulturnog centra grada.


TEKST: ANA ĐURKOVIĆ
FOTOGRAFIJE: VLADIMIR VUČINIĆ

 
 

 LOGO WHITE

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 665 155

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: caffe.montenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!