161CM Slicica naslovne pored logoa

NP 1903 03 Niksicko generic baner za sajt Caffe MNG 470x90 8

Vješte ruke terzija čuvaju tradiciju od zaborava: Priča zlatom izvezena

Na brojnim festivalima folklora crnogorska muška i ženska nošnja bivale su nagrađivane kao najljepše i najdekorativnije. Suvišno je govoriti o interesovanju koje su izazivale kod ljudi koji nijesu mogli da se načude kako jedan mali i siromašni narod ima tako skupu i bogato rađenu garderobu. Knjaz Nikola je dekretom zabranio da se nosi svečana narodna nošnja, opšivena zlatnim i srebrnim nitima, ali ni tada kao ni danas zakon nije bio jači od pojedinih ustaljenih narodnih običaja.

Do sredine prošlog vijeka na prostorima Crne Gore svečana narodna nošnja bila je statusni simbol, a danas je dio kulturnog nasljeđa. Moderna vremena lagano su potisnula terzije i abadžije koji su vjekovima strpljivo pravili elemente narodne nošnje. Narodnu nošnju malobrojne terzije danas izrađuju uglavnom za kulturno-umjetnička društva, malobrojne zaljubljenike u tradiciju i strance koji s ushićenjem kupuju zlatom izvezenu robu.

razglednicaStare razglednice sa motivima crnogorske nošnje

Crnogorska narodna nošnja je izuzetno raskošna, elegantnog kroja, smjelih kombinacija boja sa bogatim zlatovezom. Do kraja 19. vijeka narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke djelove su radile seoske i gradske zanatlije. Svečanu nošnju izrađivale su terzije – zanatlije čiji je precizni rad obilježio tradiciju naše zemlje. Terzije su šile i vezle od najfinijih tkanina, srebrnog i zlatnog konca svečanu narodnu crnogorsku, bokeljsku, muslimansku i albansku nošnju. Oni su od najljepših tkanina izrađivali odijelo izvezeno zlatnim i srebrnim žicama.
Zato smo ovu reportažu i posvetili zanatu koji polagano nestaje i rijetkim ljudima koji se ovim poslom bave i danas.
O crnogorskoj narodnoj nošnji najviše podataka je sačuvano zahvaljujući podacima iz arhiva, djelima raznih putopisaca koji su prolazili kroz naše krajeve, a koji su olovkom ili crtežom i fotografijom sačuvali od zaborava autentične narodne nošnje. Pored ovih izvora predstavu o tim nošnjama možemo naći i u tekstovima starih epskih pjesama, balada, romansi i sevdalinki iz tog doba. U takvim pjesmama ostali su detalji o različitim elementima nošnji tog doba, njihovom imenu, funkciji i materijalima.

Brojne nagrade za crnogorsku nošnju
Na brojnim festivalima folklora crnogorska muška i ženska nošnja bivale su nagrađivane kao najljepše i najdekorativnije. Suvišno je govoriti o interesovanju koji je izazivala kod ljudi koji nijesu mogli da se načude kako jedan mali i siromašni narod ima tako skupu i bogato rađenu garderobu. To ne važi samo za tradicionalnu crnogorsku nošnju.

DSC 5949 copyĆemer, luksuzni srebrni pojas

Bokeljska nošnja jednostavnošću i gracioznošću oduševljava na prvi pogled. Kontrast crne tkanine i zlatnih ukrasa nikog ne ostavlja ravnodušnim. I muslimansko stanovništvo je itekako voljelo da kiti svoju garderobu. Bogati Muslimani nosili su haljine od svile i kadife, a njihove žene su od najfinijeg materijala krojile sopstvenu nošnju. Ni Albanci nijesu bili imuni na zlatom izvezene džamadane i srmom okovano oružje. Ženska albanska nošnja, posebno suknja, takozvana “džupuljeta”, izaziva pažnju i divljenje zbog preciznosti izrade i bogatstva motiva. Srebrom okovani pojasevi i kitnjasti ukrasi krasili su nošnju Malisorki.
U motivima i ukrasima nošnji bez obzira na nacionalnu pripadnost zapaža se jak orijentalni uticaj, kako u krojevima tako i u izboru materijala. Materijali su mahom uvezeni sa istoka, a bilo ih je i sa zapada, posebno iz Venecije. Najviše su upotrebljavani čoja, somot, aladža, šamaladža, atlas, kao i razne vrste svile i brokata, a zatim i pamučno platno. 

Suknena i svitna nošnja
Nekada su postojale dvije vrste crnogorske nošnje: starija od domaćeg sukna i novija od čoje (svite). Suknena nošnja se masovno nosila do početka 19. vijeka, a svitnu su nosili vladari, vlastela i plemenski glavari. Narod nije imao dovoljno novca da priušti sebi svitnu, prilično skupu nošnju, ali nijesu žalili da daju kuću, imanje i vola kako bi je imali. Kasnije su je posebno čuvali i nosili samo u svečanim prilikama.DSC 6241 copyTerzije su izrađivale robu koja se nosila u posebnim prilikama: svadbama, svečanostima, veseljima i sahranama. Fotografisanje nije moglo proći bez oblačenja u svečanu robu. Mnogi su godinama čuvali svaki dinar, kako bi imali potpuno novu svečanu nošnju. Još uvijek se na selima najljepša garderoba, takozvana »ukopna« čuva za »put na onaj svijet«. Ostala je do danas izreka »lijepo se obuka’ ka’ za ukop«. Koliko je zlatne žice i skupocjene čoje istrunulo u grobovima širom Crne Gore, ostaće vječita nepoznanica.

Knjaz Nikola dekretom zabranio luksuznu nošnju
Knjaz Nikola je krajem XIX vijeka dekretom zabranio da se nosi svečana narodna nošnja, opšivena zlatnim i srebrnim nitima, ali ni tada kao ni danas zakon nije bio jači od pojedinih ustaljenih narodnih običaja. Ljudi su i dalje prodavali stoku da bi kupili što ljepšu i skuplju nošnju. Čak su se i utrkivali ko će imati ljepši džamadan ili ukrašenije izvezen jelek. Mnogi su uzimali novac pod kamatu ili prodavali stoku samo da bi skrojili svečano zlatom i srmom ukrašenu nošnju. Povratak tradiciji s vremena na vrijeme je vidljiv na - svadbama. U posljednje vrijeme je porastao broj mladih koji se vjenčaju u svečanoj crnogorskoj nošnji dajući ceremoniji dodatan sjaj.

Bjelopoljke čuvaju terzijsku tradiciju
Marijanu Bulatović, jednu od čuvara tajni terzijskog zanata, posjetili smo u njenom domu nadomak Bijelog Polja. Nakon što je ostala bez posla u industriji obuće “Mladost”, sa rođakom Danom osnovala je udruženje „Niti od zlata“ jer vjeruje u očuvanje tradicije i njegovanje kulturne baštine i ručnih zanata.
Kaže da se još od najranijeg djetinjstva druži sa pletivom i da je još tada u slobodno vrijeme šarala vez za jastučnice, stolnjake i goblene. Vremenom se tom hobiju posvetila u potpunosti, pa tako danas živi od ručnog rada i proizvodnje nošnji i suvenira. Marijana nam je ispričala da je tokom rada u bivšoj firmi s vremena na vrijeme pohađala kurseve za šivenje, krojenje i vezenje. Jedno vrijeme radila je i kod čuvenih majstora iz domaće radinosti “Rakočević”, a u vještine zanata je uputila Radmila Rakočević, koja je bila poznata kao vrhunski znalac terzijskog posla. Sarađivala je Marijana i sa Vahidom Turuskovićem iz Tuzi, dugogodišnjim kolekcionarom narodnih nošnji i nakita.

DSC 6181 copyMarijana Bulatović

Iako iz velike ljubavi radi ovaj posao, Marijana ističe da je on veoma težak i specifičan, i da nema radno vrijeme. Sav vez se radi isključivo ručno, a mašina se koristi samo za sastavljanje elemenata. Bulatović se dugo spremala prije nego što je ušla u priču sa izradom nošnji.
Na stolu u dnevnoj sobi njene kuće nalazi se mnoštvo ilustrovanih knjiga sa tematikom vezanom za nošnju naroda na teritoriji Crne Gore.
- Proučavala sam knjige i zapise iz etnografskog muzeja, kako bi na svoje rukotvorine prenijela autentičan vez iz ovog podneblja. Nošnje koje šijem modelirane su spram tradicionalnih krojeva, sa originalnim detaljima. Cilj mi je da sačuvam tradicuju prohujalih vremena i da otrgnem od zaborava detalje vezane za našu nošnju. Malo koja država na svijetu se može pohvaliti ovakvim bogatstvom nošnji kad su u pitanju materijali i načini izrade, boje, vrste vezova i složenost krojeva, kao što to može Crna Gora, kaže Bulatović i ističe da izradu nošnje više posmatra kao hobi nego kao posao.


PRAVI MATERIJALI GARANTUJU DUGOVJEČNOST NOŠNJE
Kvalitetan materijal daje postojanost nošnji, pa ona može da traje i decenijama. Uz to, takva nošnja izgleda mnogo ljepše nego ona koja je rađena od jeftinih tkanina. Ovo je posebno bitno na međunarodnim festivalima folklora jer tada ljudi iz cijelog svijeta imaju priliku da vide našu nošnju. Ako je ona urađena od jeftinih materijala, ako je pohabana ili oštećena, onda to srozava renome koji crnogorska nošnja ima. Dugoročno gledano onda je korist od te ušede mnogo manja od štete koja je napravljena u reputacionom smislu.
- Smatram da je šteta da ovaj zanat izumre, a danas je on u Crnoj Gori prilično zapostavljen. Ovaj posao ne treba gledati kroz zaradu, već je potrebno što autentičnije i originalnije izrađivati narodnu nošnju jer je kulturno dobro i izuzetno je vrijedno, kaže Bulatović. DSC 6258 copy
Nije samo nedostatak majstora jedini problem kada je izrada nošnje u pitanju, već je problem i naći prave materijale. Za to je neophodno biti u kontaktu sa manufakturama iz Grčke, Turske, Makedonije, Albanije, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine…
- Mi se baš namučimo da dođemo do materijala koji su nam neophodni za rad. Malo što možemo da nađemo u Crnoj Gori, jer se kod nas to ne proizvodi. Problem je i to što mi naručujemo manje količine materijala, pa onda imamo dodatne troškove transporta, prenosa novca, i još stotinu drugih peripetija. Čoju nabavljamo u Srbiji, dugmad u Sarajevu, materijal za košulje iz Prizrena, od albanskih familija koji čuvaju tradiciju autentične izrade ćenera, priča Bulatović.
Ljilja Šušić kaže da se komplet nošnja radi od prirodnih materijala koje izrađuju male porodične zanatske radionice u kojima se tka cenar svila, identično kao u devetnaestom vijeku.


Njena sugrađanka, Ljilja Šušić, jedna od malobrojnih terzija koji se ovim zanatom bavi u Crnoj Gori, priča da je odrasla u familiji u kojoj su svi bez obzira na svoje obaveze imali i neku vrstu zabave.
-Takmičile smo se moje sestre i ja koja brže, a koja ljepše veze. Vremenom sam savladala sve procese izrade nošnje, od pripremnih radova: upredanja niti do samog veza, tako da danas stvarno mogu reći da vezem sve što je ikada postojalo u istoriji crnogorske nošnje. Nijesam imala namjeru da mi šivenje crnogorske nošnje postane životni poziv, već se to desilo sticajem različitih okolnosti. Sad zaista mogu reci da sam privilegovana što radim posao u kome uživam i ujedno doprinosim očuvanju tradicije, sa ponosom ističe Šušić.

Iz radionice “Niti od zlata” izlaze muške i ženske narodne nošnje. Mnoge ručno vezene košulje, marame, jeleci i kecelje, ručno tkani pojasevi i torbice, ručno vezeni stolnjaci i mnogi drugi suveniri sa ovog područja našle su svoje kupce širom svijeta.
- Tužno je što ova umjetnost lagano odumire i što se sve teže dolazi do kupaca. Glavni razlog za to je jer se ljudi odlučuju za mašinski rađenu nošnju jer je – jeftinija. Ljudi rijetko cijene utrošeno vrijeme, rad i trud i ne znaju da izrada jedne narodne nošnje nije nimalo lak poduhvat i da zahtijeva dosta vremena. Kada bi jedna osoba radila žensku nošnju bilo bi joj potrebno od mjesec i po do dva mjeseca, dok je za mušku potrebno čak tri do četiri mjeseca. Bulatović kaže da ima sreće jer joj u radu povremeno pomaže par starijih žena koje poznaju vez, kao i članovi porodice. U priču je uključila i par mladih djevojaka koje studiraju i uporedo uče zanat, pa sve ide lakše.
Ljilja Šušić kaže da sve detalje nošnje priprema ručno što zahtijeva potpunu posvećenost I dugotrajan rad.
- Ponekad i ne primijetim kako mi prođe pola dana u vezenju. Imam samo materijal ispred sebe i lagano, radim strpljivo dio po dio i izvezem najljepši komad crnogorske svitne nošnje - zlatnu dolamu, priča Šušić.
Stranci rado kupuju djelove narodne nošnje i nose je svojim kućama kao primjer preciznog veza i velike vrijednosti. S druge strane, oduvijek im je bilo neshvatljivo kako jedan siromašan narod nosi tako skupu nošnju.
- Poslije obnove državnosti sve više ljudi se interesuje za zlatni vez. Interesantno je da su dobrim dijelom tome kumovali i stranci koji itekako znaju da cijene sav trud uložen u izradu. Njima ne moramo da objašnjavamo da je sve rađeno ručno, da su korišteni prirodni materijali i originalne boje. Oni su jednostavno zadivljeni time što još uvijek neko radi na potpuno tradicionalan način u kućnim uslovima, kaže Ljilja Šušić.
Tokom boravka u radionoci Šušić u Podgorici, na vratima se pojavio jedan sredovječni Italijan. Bio je zadivljen nošnjom i svo vrijeme dok je gledao komade nošnje uzvikivao je “bellissimo”! Nije mogao da sakrije uzbuđenje i oduševljenje ljepotom crnogorske svečane nošnje.


MUZEJ MARKA MILJANOVA - ČUVAR ISTORIJE KUČA I MALISORA
U živopisnom selu Medunu, 12 kilometara sjeveroistočno od Podgorice, nalazi se jedan od najznačajnijih memorijalnih muzeja Crne Gore - Muzej Marka Miljanova. Ambijent Muzeja, kuća legendarnog vojvode, svojim položajem, tradicionalnom arhitekturom i enterijerom bogatim kulturnim blagom, značajno upotpunjuje želju posjetioca za upoznavanje sa istorijom i tradicijom ovog kraja. DSC 5940 copyEtnografska zbirka Muzeja pruža poseban estetski doživljaj. Muška i ženska crnogorska i albanska narodna nošnja, kao i trofejno oružje iz XVIII i XIX vijeka dio su ove vrijedne zbirke. Crnogorski i albanski ženski nakit iz istog perioda predstavljaju vrhunske domete filigrantskog zanata. DSC 5928 copy
Muzej je obogaćen umjetničkim portretima i fotografijama Marka Miljanova i njegovih saradnika i savremenika, kao i fotografijama iz porodičnog života, koje daju prikaz tadašnjeg života i načina odijevanja Crnogoraca i Malisora ovog kraja


Rade nošnje i za Dubrovčane
Dok radi na novoj dolami, Marijana Bulatović nam priča da su je preko društvenih mreža kontaktirali iz Dubrovnika kako bi za potrebe jednog kulturno-umjetničkog društva izvezla neke dubrovačke nošnje. Očigledno je da problem sa izumiranjem starih zanata imaju i komšije u Hrvatskoj, pa stoga pomoć za ovakve poslove traže od naših terzija. Bulatović je već ranije imala prilike da za jednu klapu iz Dubrovnika pravi svečane pojaseve. 

Naša sagovornica ističe da je ovaj zanat u našoj zemlji danas na margini. Dobrim dijelom je to zbog industrijskog rada, gdje se zbog cijene gubi kvalitet i autentučnost nošnje. Ona dodaje da ima onih koji smanjuju broj ukrasa na djelovima nošnje, kako bi mogli da daju nižu cijenu kupcima. Po njenom mišljenju, takve stvari su nedopustive jer se narušava autentičnost elemenata nošnje.
- U posljednje vrijeme imamo slučajeve da se prave mješavine nošnji koje nikad nijesu postojale. Tako na primjer pojedini stavljaju elemente muslimanske ili albanske nošnje na crnogorsku ili obrnuto. Ja razumijem da ima kupaca koji hoće da uštede ili naprave nešto što se njima dopada, ali terzija ne bi smio da tako nešto radi. To narušava autentičnost svake nošnje, bez obzira kojeg naroda ona bila. Ako neko želi da uštedi, onda treba da uzme nošnju sa manje detalja, a ne da se pravi nešto što nema veze sa onim što je prepoznatljivo. Sve što mi radimo danas, jednog dana će biti dio istorije. Zbog toga mi za modele uzimamo samo elemente nošnje iz muzeja ili kulturno-umjetničkih društava sa bogatom tradicijom. Evo upravo ovih dana završavamo repliku jednog komada nošnje stare skoro 100 godina, kaže Bulatović koja sa svojim koleginicama na ovaj način od zaborava čuvaju vrijedne djelove istorijske zaostavštine.
Posljednje crnogorske terzije kažu da ne znaju šta će sa ovim zanatom biti kada njihova generacija prestane da se izrađuje narodne nošnje. Nadaju se da će neko od mladih naraštaja nastaviti tradiciju, ali da je potrebno da država stimuliše zanatlije kako bi se ovakvi poslovi održali. U suprotnom, vještina izrade narodne nošnje nestaće sa nekoliko preostalih terzija. To bi bila nenadoknadiva šteta po kulturnu baštinu Crne Gore, pa se iskreno nadamo da će Bulatoviće, Rakočeviće, Šušiće i ostale imati ko da naslijedi i prenese njihove vještine na naredne generacije.


NOŠNJA JE SKUPA, ALI VRIJEDI SVAKOG EURA
- Za muški komplet mi treba oko dva mjeseca rada, dok za ženski nešto manje. Bez obzira na moje iskustvo i vještinu neophodno je uložiti mnogo vremena da bi se izvezao komplet kao iz muzeja i to se ne može naplatiti, smatra Ljilja Šušić i ističe da nikada nošnja nije bila jeftinija nego danas. Šušić kaže da su najprodavaniji djelovi nošnje crnogorska košulja sa zlatnim ošvicama (vezeni dio na grudima ) i muška i ženska kapa.
Ženska nošnja se sastoji od svilene košulje ukrašene vezom, ispod koje se nosio bustin - potkošulja bez rukava, duge svilene suknje, svjetlozelenog koreta bez rukava, dokoljenica i opanaka. Đevojke su na glavi nosile kapu, a žene raznobojnu ili crnu maramu, zavisno od životnog doba. Oko struka se nosio srebrni ili pozlaćeni pojas - ćemer, kovan ili rađen u tehnici filigrana.
Muška nošnja se sastoji od bijele košulje, plavih širokih gaća, bijelih dokoljenica, nazuvaka, opanaka ispreplijetanih oputom, crvenog džamadana sa ili bez rukava, svjetlozelenog gunja ili tamnozelene dolame, crvene dušanke bogato ukrašene, koja se oblačila preko gunja. Preko gunja ili dolame oblačio se i jelek, sam ili sa tokama. Oko struka se nosio kožni pojas silav, oko kojeg se više puta omotavao svileni pojas - trombolos. Uz nošnju se nosila i kapa sa crnim rubom (deravija) i crvenim poljem (tepelak) na kome se zlatovezom izrađivao crnogorski grb, inicijali vlasnika ili neki drugi simboli. Za pojasom se nosilo oružje, par pištolja i jatagan, a preko ramena duga puška, džeferdar ili arnautka.
Osnovna obuća bili su oputni opanci, ali su pored njih nošeni i opanci od uštavljene kože. Čarape su duge, od raznobojne vune, pletene većinom na pet igala, ponekad i sa cvjetnim motivima.
Tako izrađena muška nošnja košta od 1.500 do 2.000 eura, a ženska od 800 do 1.200.

DSC 6291


REKLAME ZA GARDEROBU
Podgorica je grad u kojoj su krojači – terzije izrađivali crnogorsku, muslimansku i albansku nacionalnu nošnju, u zavisnosti od naručioca. Prije stotinu godina stari hroničari su između ostalog zabilježili da je Podgorica mala trgovačka varoš sa dosta zanata, a dva najglavnija, prema svjedočenju starih ljudi, bili su terzijski i zlatarski. Za terzije se govorilo da nijesu izostajali iza zlatara.
U časopisu „Crnogorac“ – kalendaru za 1929. godinu objavljene su između ostalog i 17 reklamnih oglasa. Po sadržaju i formi oni se ne razlikuju mnogo od današnjih.U radnji „Vasilija“ braće Mišolić, čiji je brzojav "Braća Mišolić’’, obavještavaju nas da je osnovana 1903. godine i da joj je broj telefona 66. Ovo je ‘’trgovina manifakturne robe na malo i veliko, prodaja muških i ženskih vunenih štofova’’. Ima modernu krojačku radnju za izradu muškog odijela, kaputa, muških i ženskih mantila i ženskih kostima’’ ali i ‘’radionicu raznovrsnog crnogorskog odijela’’.

Nikola Lucic podgoricki terzija fotografisan 1952 godine copy
Nikola Lučić, jedan od posljednjih podgoričkih terzija (fotografija iz 1952.)

Trgovina Đoka Popovića, koja se nalazi u Ulici Slobode broj 9, nudi robu dobro sortiranog stovarišta, cipela’’ Bata’’, zatim košulje, mašne, rukavice, čarape itd. Muške i ženske šešire, veliki izbor holandskih parfema, zlatnog nakita, kao: prstena, ogrlica, broševa, naušnica itd. Vlasnik navodi da su cijene bez konkurencije. 

Zarija Perišić, vlasnik trgovine manifakturne robe, hvali svoju "bogato snadbjevenu radnju’’, naročito sa ženskim štofovima: svilama u desenima i glat veluru, plišu, za kapute ženske i pelice za iste. Izrađuje i crnogorsko odijelo, žensko i muško, u najboljem kvalitetu. Sve što vam je potrebno za familiju i udavače, naći ćete u našoj radnji, naglašava vlasnik. Cijene su solidne i utvrđene.
To je samo dio nekadašnjih reklama, dovoljan da i tim putem proniknemo u tadašnje društvo i njegove ukuse. Danas se samo ne traži narodna nošnja (osim kao suvenir), ali je sve ostalo u suštini ostalo isto.


TEKST: LEKA DEDIVANOVIĆ
FOTOGRAFIJA: IRENA BAJČETA

 

 LOGO WHITE

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 665 155

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: caffe.montenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!