Caffe slicica naslovne pored logoa

DZT Banner GLC 470x90 EN

Pronalazačica i čuvarka izgubljenih priča običnih ljudi

Razgovor sa grafičkom dizajnerkom Anom Pajović /

Od običnih starih fotografija kupljenih na buvljaku Pajović je uspjela da istraži i sklopi predivnu životnu priču

ana pajovic Ana Pajović

Kada našem narodu pomenete Jugoslaviju naići ćete na različita mišljenja. Neki će se sjetiti ružnih stvari koje je sa sobom nosio totalitaristički režim, a drugi će se, opet, sjetiti lijepih stvari, zajedništva i poštovanja u svijetu koje je uživala ta velika država i njeni građani.

Međutim, malo njih će pomisliti na ljepotu grafičkih i dizajnerskih rješenja tog doba, kao i stila koji je pratio tu epohu. Jedna od takvih je grafička dizajnerka iz Podgorice Ana Pajović. Za nju se ne može reći da je „jugonostalgik“, niti veliki fan komunističko-socijalističkog režima, ali jednostavno je „luda“ za estetikom vremena koju je za sobom ostavila bivša SFRJ. Ali najviše je interesuju grafička i dizajnerska rješenja Crne Gore – jedne od republika tadašnje Jugoslavije i njene domovine. U svom domu i ateljeu „Ribizla“ posjeduje niz fotografija, markica, razglednica, logo rješenja koje datiraju još iz perioda Crne Gore dok je bila kraljevina, pa sve do vremena jugoslovenske Republike.

razglednica

Najviše materijala sakupila je na gradskim buvljacima. Sa velikim žarom priča o tim pijačnim svaštarama, gdje možete naći različite vrijedne stvari, samo ako zagrebete dublje. Od kućanskih aparata i potrepština, preko kvalitetnih knjiga i slika, ili, što je Anin slučaj, starih fotografija.


Za nju se ne može reći da je „jugonostalgik“, niti veliki fan komunističko-socijalističkog režima, ali jednostavno je „luda“ za estetikom vremena koju je za sobom ostavila bivša SFRJ.


Tako je i počela pasija. U jednoj švedskoj starinarnici gdje je ugledala staru fotografiju. Bila je dijete. Priča da je toliko slatko čeznula da su joj radnice dale fotografiju.

„Dugo sam je držala u rukama i gledala u nju. Bila je to stara crno-bijela fotografija psa na ulici“, ispričala je Pajović za Caffe Montenegro.

Starinama je zarazila tetka

Buvljacima ju je, kako kaže, zarazila tetka. Ona je voljela da obilazi buvljake i antikvarnice u Švedskoj, gdje je Ana provela dobar dio djetinjstva. Njeni roditelji su tamo živjeli i stvarali, a kada su trebali da se vrate u tadašnju Jugoslaviju – izbio je rat. Zato je kao dijete najviše slušala o jednoj uređenoj državi i kulturi iz koje dolazi. Bili su dovoljno daleko da upamte samo njene najbolje osobine, neopterećene ružnim slikama iz devdesetih – kada je trebala da se vrati i krene u školu. Zbog rata je ostala i osnovnu završila u Švedskoj, a ne u Podgorici. A sa tetkom nastavila razna putešestvija po pijacama i buvljacima.

Svoj hobi je nastavila i u Crnoj Gori. Danas već kao profesionalna grafička dizajnerka sa dugačkim portfoliom svog studija „Ribizla“. Ali upravo zbog toga što nije dovoljno iskusila Jugoslaviju o kojoj je toliko slušala i posjećivala je kao klinka, najviše je zainteresovana za kulturu tog perioda, koju traži kroz fotografije i grafička rješenja tog perioda.


Buvljacima ju je, kako kaže, zarazila tetka. Ona je voljela da obilazi buvljake i antikvarnice u Švedskoj, gdje je Ana provela dobar dio djetinjstva.


svega

Jedna zanimljivost, koja se može naći i na njenom instagramu je i kolekcija hotelskih naljepnica (luggage labels) crnogorskih hotela sa početka prošlog stoljeća. Kako Ana pojašnjava, one su bile popularne i proizvodile su se od početka 20. vijeka pa do šezdesetih godina. Ona je na buvljacima i posredstvom raznih onlajn prodavnica došla do više naljepnica.

„Svi poznatiji svjetski hoteli imali su svoje. Ove naljepnice bile su posebna vrsta marketinga, a hotelsko osoblje bi ih lijepilo na kofere gostiju. Za hotel bile su suptilna reklama, a za putnike stvar prestiža i suptilna deklaracija njihovog statusa“, objasnila je Pajović.

Kaže da su naljepnice, iz umjetničkog ugla, i danas mala remek djela „izuzetno interesantna sa aspekta tipografije i grafičkog dizajna. Na žalost, nema informacija o autorima slika na naljepnicama. Većina crnogorskih hotela, čije je naljepnice Ana sakupila, stradala je u razornom zemljotresu 1979. godine. O hotelima i naljepnicama Pajović je opširno pisala i za srbijanski portal „beforeafter.rs“. 

prva fotografija iz antikvarnice

Stare porodične fotografije crnogorskog noblesa

Najzanimljiviji dio buvljaka za Anu je, u stvari, što svaki predmet, pronađen na improvizovanim tezgama, odnekud je došao. Najčešće pokupljen iz nekog kontejnera ili sa smetlišta. Svaki ima svoju priču.

Najljepšu priču Pajović je sastavila nakon što je kupila više starih crno-bijelih fotografija, naizgled jako bogatih ljudi tog vremena, a za koje se ispostavilo da su Crnogorci. Na jednoj od fotografija glavni junak priče pozira u crnogorskoj nošnji i oružjem, dok na drugoj na terasi stoji u, čini se, skupom bijelom odijelu. Cijeli serijal Ana je na instagramu nazvala „Izgubljene priče“.


Hotel Onogošt – prvi hotel A klase u Crnoj Gori

Nikšićki hotel Onogošt sa „svojim brutalističkim linijama“ i čuvenim kasnijim dodatkom – „čašom“, djelom sarajevskog arhitekte Ivana Štrausa, jedan od socrealističkih simbola grada otvoren 1955. godine, kao prvi hotel A klase u Crnoj Gori. Dugi niz godina je, kaže Ana, bio centar svih gradskih dešavanja, gdje su gradski intelektualci i političari uz važne razgovore i čašicu u prijatnim večerima slušali orkestrirane mađarske romanse i džez improvizacije. Nakon burne tranzicione istorije ovaj hotel posluje i danas, premda očuvane arhitekture i sa znatno izmijenjenim konceptom.

„Ovo je jedna od rijetkih hotelskih naljepnica na kojoj je označen autor – potpisnik je čuvena hrvatska agencija Ozeha, generator marketinških aktivnosti i velikog broja reklama u Jugoslaviji. Zanimljivo je da su Nikšićani dali da se na naljepnici nađe i njihov kontakt telefon (bez pozivnog broja, doduše), a da li se radi o crnogorskoj ili pak hrvatskoj ideji, ostaje da se nagađa“, piše Ana.

U kolekciji su se našle i naljepnice budvanskih hotela „Sveti Stefan“, „Balkan“, „Avala“ i „Mogren, ulcinjskog hotela „Galeb“, kotorskog hotela „Slavija“, hercegnovskih hotela „Boka“ i „Topola“, i andrijevičkog hotela „Komovi“.


porodica barbic na brodu kairo city Na brodu - Kairo City
porodica barbic nikola i stane u atini Nikola i Stane u Atini

„U martu 2018. godine na podgoričkom buvljaku pokupila sam set starih fotografija, što i ne bi bilo ništa posebno (skupljam ih od djetinjstva) da sve fotografije ne pripadaju istoj porodici. Na svakoj od njih nalaze se krasnopisom ispisani komentari, katkad krajnje komični. Očigledno je da su Crnogorci, ali koji 1932. godine šetaju zoološkim vrtom u Kairu, a 1934. su u turističkoj posjeti Atini“, priča Pajović za Caffe Montenegro.

Na fotografijama se, pojašnjava, pojavljuju Nikola, ujedno i autor komentara, njegova supruga Stana, kao i ćerke Ksenija i Vjera. Na potragu za ljudima na fotografijama inspirisala ju je upravo fotografija glavnog junaka, koji nasmijan pozira u bijelom odijelu. Riječ je o njegovom porodičnom domu u Suezu godine 1932.

„Ne znam kako su vaši preci živjeli, ali znam da moji nisu ni osmijeh imali na fotografijama“, kaže Ana.

U njenu istragu posredno i neposredno uključilo se još desetak ljudi, od zaposlenih Državnog arhiva do gradonačelnika Kotora. Nakon dužeg napora da sazna nešto o njima saznala je da je riječ o porodici Barbić. Otac glavnog junaka je 1875. godine sa Luštice, kako kaže naš narod, „trbuhom za kruhom“ otišao u Egipat da radi na izgradnji Sueckog kanala. Nikola Barbić rođen je 1899. godine u Egiptu. On uredno tastu i tašti, Marku i Mari Lakičević šalje fotografije u Kotor. Većina ih je iz Egipta, a dio iz Južnoafričke republike, gdje su se preselili nakon svrgavanja kralja Faruka 1952. godine. Početkom 2018. godine prilikom čišćenja stana Lakičevića sve njihove uspomene završavaju u kontejneru, zajedno sa fotografijama, koje ubrzo pronalazi Ana na buvljaku.

porodica barbic stane Stane

„Nakon što sam mjesecima prikupljala šture informacije sa raznih strana, bez jasnog cilja, uspjela sam jednog dana da izguglam fizičku adresu osobe koja je mogla biti Nikolina kćerka Ksenija. Nisam sa sigurnošću znala da li je još uvijek živa, ali sam napisala jedno lijepo pismo u kom sam objasnila da su njene porodične uspomene igrom slučaja završile kod mene i da bih voljela da uspostavimo kontakt. Skenirala fotografije, priložila pismu i poslala“, priča Pajović.

Jedan poziv iz Južne Afrike

Četiri pet mjeseci kasnije zazvonio je telefon – poziv sa nepoznatog broja iz inostranstva. Nije se javila. Pored nje je bio sedmogodišnjak koji je nakon što se broj opet pojavio na ekranu, „savjetovao Google“ i rekao da je riječ o broju iz Južne Afrike.

„Nogu su mi se prekinule kad i drugi poziv. Srećom, Ksenija je jedna uporna gospođa i treći pokušaj da me dobije je konačno bio uspješan. Razgovor je bio dug i emotivan. Uprkos tome što je druga generacija svoje porodice, rođena van Crne Gore, odlično govori našim jezikom. Rekla mi je da njen otac Nikola nikad nije dozvolio da zaborave svoje porijeklo i obećala da će mi pisati detaljno o svojoj porodičnoj istoriji“, ispričala je.

elastik titograd

Nije prošao dan da nije zavirila u sanduče. Na žalost, tamo nije bilo ničeg sa južnog dijela ekvatora, gdje je živjela Ksenija. Prije dva mjeseca stigao joj je zahtjev od nepoznate Australijanke na fejsbuku. Ispostavilo se da je riječ o Nikolinoj unuci od druge kćerke Vjere, koju je tetka zamolila da potraži Anu.

„Ispostavilo se da zbog ozbiljnih zdravstvenih problema nije uspjela da napiše pismo. Ali nije željela da se nit prekine. Postale smo prijateljice i pored ćakulanja o svakodnevici, sada nas dvije, zajedničkim snagama, kopamo po Ksenijinom sjećanju, kako bi makar jednoj izgubljenoj priči produžile vijek trajanja. Za nju je ovo prilika da istraži svoje porijeklo i upozna se sa djedom Nikolom (što nije uspjela jer je umro prije njenog rođenja)“, kazala je Ana.

broure


Hotel Crna Gora – modernistički dizajn

Ovalna naljepnica čuvenog podgoričkog hotela „Crna Gora“ obiluje narandžastom i zelenom bojom. Svak ko je nešto „značio“ u nekadašnjem Titogradu, ali i kasnijoj Podgorici, izlazio je na čuvenu terasu hotela. Danas hotela Hilton.

„Mjesto đe je đed pio rakiju u večernjim satima, a ja jela sladoled iz limenih zdjelica i uzdisala za borosanama konobarice (majka nije nikad htjela da mi ih kupi)“, napisala je Ana na Instagramu.

„Koliko je uprava ovog hotela bila otvorena prema novim uticajima govori i činjenica o interesantnom i raznolikom izboru hotelskih naljepnica, koje su bile zastupljene u raznim oblicima – ovalnom i trouglastom, lijepo inspirisane modernističkim dizajnom. Nijedna od naljepnica na kojima se vidi zgrada hotela ne propušta da istakne i zelenilo kojim je ovaj hotel okružen sa dvije strane“, piše Pajović.


crnogorke sa grahovaCrnogorke sa Grahova

Nikola Barbić – Crnogorac, rojalista, antikomunista

O Nikoli Barbiću je, na kraju, saznala pregršt zanimljivosti. Bio je cijenjeni građanin Egipta, a obrazovanje je cijenio iznad svega. Sebe je karakterisao kao rojalistu, nije se slagao sa idejom komunizma i usponom nižih slojeva društva. Čak je i prilikom jedne Titove posjete Egiptu bio u kućnom pritvoru. Po struci bio je ekonomista, školovan u Londonu. Radio je većinu života za čuvenu kompaniju „Šel“ (Shell) na Sueckom kanalu. Prezirao je loše odijevanje i loše izražavanje. Volio je da putuje, fotografiše i igra tenis. Bio je veliki hedonista, što ga je na kraju koštalo života 1968. godine.

porodica barbic nikola na suezu Nikola Barbić

„Na koncu nije ni po čemu Nikolina priča posebna u odnosu na druge, ali je čarobna mogućnost oživljavanja nečega što je bilo izgubljeno. Otkad je sve ovo ušetalo u moj život nema dana da se ne zapitam hoće li imati šta o nama da se ispriča? I ako bude bilo, hoće li biti koga da ispriča našu priču?“, upitala se Ana.


O Nikoli Barbiću je, na kraju, saznala pregršt zanimljivosti.


Ali ona je na kraju bila tu da ispriča Nikolinu priču, ali i da čuva brojne priče koje pokupi na buvljacima. Sigurno će i njena priča biti ispričana, ali očekujemo nove priče od nje i njenog studija Ribizle.

naljepnice


 Hotel Grand – stjecište glavnih likova umjetnosti i diplomatije

U kolekciji ima više naljepnica cetinjskog hotela Grand, koji je koncem 19. i početkom 20. vijeka bio mjesto sastajanja mnogih poznatih ličnosti iz svijeta umjetnosti i diplomatije. Do Drugog svjetskog rata nosio je ime „Lokanda“, a nakon pobjede antifašizma preimenovan je u Hotel Grand. Nakon zemljotresa nikada nije obnovljen.

„Po broju dostupnih hotelskih naljepnica sasvim je očito da je vođen u skladu sa aktuelnim trendovima tog doba, te je moguće na sajtovima za kolekcionare pronaći i više od pet različitih naljepnica koje je izdao ovaj crnogorski pionir ugostiteljstva. Nezaobilazan motiv na hotelskim naljepnicama hotela Grand je svakako automobil (iliti ’čudo koje samo sebe goni’ –  kako su Crnogorci duhovito opisivali automobile u prvim godinama pojavljivanja), pa ćete na svakoj od vinjeta vidjeti po jednog četvorotočkaša koji simbolizujući luksuz i savremenost pozira ispred hotela. Za ovu priliku izdvojena je neobična naljepnica trouglastog oblika (nasuprot onima ovalnog oblika koje su većinom bile zastupljene) na kojoj se, oivičen crvenom bojom i stamenim beserifnim fontom uokviren, nalazi hotel u podnožju tamne gore“, objašnjava Ana u svom autorskom tekstu.


 

 Caffe Montenegro logo bijeli

Jedini specijalizovani časopis o ugostiteljstvu i turizmu u Crnoj Gori

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 653 271

Tel: +382 (0) 69 429 375

E-mail: redakcija.caffemontenegro@gmail.com

Podgorica

 

CAFFE MONTENEGRO u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!