U posjeti vinariji Radošević u Podgorici /
Prave ljubavi se dese bez plana, samo te strefe i obuzmu... Jer, samo je tad ljubav-ljubav, i za sve što iz takve ljubavi nastane je – ljubav. U slučaju vinarije Radošević, upravo se to desilo, Vanja Radošević nije planirao da se bavi vinogradarstvom i vinarstvom, nije ni pio vina, ali se desilo – narod bi rekao sudbina je imala plan. Prije 16 godina, vinograd je zasađen bez namjere proizvodnje vina u komercijalne svrhe, kao hobi kojim su htjeli braća Vasilije – Vanja i Balša Radošević tada uljepšati ocu penzionerske dane, ali kako to biva život pravi neočekivane obrte...
Posjetu vinariji Radošević smo namjenski planirali u predvečerje, da pobjegnemo sa podgoričkog žaropeka, i vrelog jula kakav najvrelija Podgorica ne pamti, jer domaćin Vanja Radošević nam je obećao da kod njega, iako su vinograd i vinarija na teritoriji Podgorice, ipak neće biti vruće.
Skoro da nam je bila fatamorgana kada nam se na šestom kilometru od table „Podgorica“ na Zabjelu, u Ćemovskom polju u selu Balijače, ukazala najzelenija oaza, visoko drveće - zeleno, vinograd – još zelen, i osjetno niža temperatura. Velika i bitna razlika u odnosu na grad.
Vasilije Radošević
Od samog pogleda na tu sliku, konobu pokraj vinograda, stolice i stolove okolo, sve u zelenilu... bajkovita slika od koje vas umjesto ljetnjeg znoja oblije prijatna milina. Kako to sa domaćinskom kućom Radoševića biva, i kako bi rekli „što im kuća i prezime daju“ dočekani smo od strane Vanje i njegove porodice najsrdačnije moguće. Gostoprimstvo Radoševića ćemo zaista dugo pamtiti, i zasigurno posjetu ponoviti. Nije ovo bila klasična novinarska reportažna posjeta. Vanju znamo dobro i dugo kao prijatelja iz firme „Time“ gdje radi dugi niz godina, i bili smo pozvani u prijateljsku posjetu kod njega, da se družimo i probamo vina Vinarije Radošević.
Balša Radošević
Uživali smo u svojevrsnoj gozbi koju je cijela Vanjina porodica spremala za nas, zaista, ovakvi doživljaji nemaju cijenu, odmah sugerišem Vanji da je to ono što upravo turisti žele, male oaze, večere uz svijeće u vinogradu, dobra vina, hranu i prijateljsku atmosferu, potpuno izolovanu od „ostatka svijeta“. Vanja ima idealne uslove za takve posjete, kojih će svakako u budućnosti biti. Blizina aerodroma je takođe plus za ovakve posjete turista – gostiju, mogu se tu dočekati ili ispratiti na najljepši mogući način.
Kako je nastala Vinarija Radošević?
Ništa nije Vanja planirao, ni da se bavi vinogradarstvom ni proizvodnjom vina. Nije vino ni pio. On i njegov brat Balša su gradski momci, oni su živjeli u dijelu „preko Morače“ u Bloku 5. O vinima nijesu sanjali, ni o vinogradu. Nije ovo ona priča u kojoj su im preci bili čuveni vinari, ili se na njihovoj zemlji sadila loza vjekovima... Ništa od toga.
Vanja i Milica
Kada im je otac pošao u penziju, prije 16-17 godina, sinovi su željeli da mu uljepšaju penzionerske dane, ali i da ima hobi, volio je vina, pa su kupili zemlju u selu Balijače, i zasadili 1000 sadnica loze sorte Vranac. Na žalost, otac nije dočekao prvu berbu. U tom trenutku njih dvojica nijesu željeli ni iz emotivnih ni moralnih, obavezujućih osjećaja, kako Vanja kaže da zapuste vinograd, posijeku... Nijesu to mogli uraditi.
Nijesu ni znali ništa o vinogradarstvu, vinarstvu... ali nijesu odustali. Tek su kasnije saznali i da je zemlja u tom kraju šljunkovita i specifična, itekako podesna za vinograde. Učili su, dovijali se, ulagali sve vrijeme koje su imali upravo u rad i brigu o vinogradu. Tu su napravili i porodičnu kuću, pa je cijela porodica uzela učešća u radu, ali Vanja i Balša su sve iznijeli na svojim plećima. Vinograd traži i slugu i gospodara. Njih dvojica su to brzo shvatili.
U početku su Radoševići prodavali grožđe Plantažama i bili su izuzetno zadovoljni otkupnom cijenom. Nakon toga prestaje otkup od strane Plantaža i tad kreću u proizvodnju vina, iz hobija, „za svoje potrebe, za porodicu, rođake, kumove, prijatelje“ – kako Vanja kaže, ali su krenuli u proširivanje vinograda. Vinograd ih je „uzeo pod svoje“. Tako se rodila ljubav, vinograd ih je vezivao za sebe, a da nijesu ni pomišljali da tako može biti. To je primjer te veze čovjeka i vinograda, to jest vinogradara i vinograda, vinara i vinograda. Prvo su dokupili 2.000 pa još 2.000 pa 1.000 hiljadu kvadrata zemlje, da bi imanje dobilo današnji izgled i veličinu, pravougaonika od 10.000 kvadrata. Sa proširivanjem imanja, zasađivali su nove sadnice loze i braća, sve što bi zaradili, ulagali su u vinograd. I danas kad je Balša sa porodicom u Beogradu, Vanja radi isto, ulaže zaradu u vinograd. Draže mu je kupiti nešto za vinograd nego bolje auto, kaže nema dvojbe oko toga.
Danas vinograd Radoševića ima 3000 čokota vinove loze i tri registrovana vina: Radošević vranac barrique, Radošević Vranac, Lozovu rakiju vinarije Radošević, u planu je ove godine da registruju vino kupaža koju će činiti 60 odsto cabernet sauvignon, 20 odsto vranac i 20 odsto sorta kratošija.
Kupažno vino vinarije Radošević imaće svoju premijeru u novembru.
„Naše iscijeđeno grožđe sazrene u inox-u, a kad sazri pretače se u barik hrastovu burad gdje odležava od 12-18 mjeseci nakon čega ide u flašu. To je taj ukus i miris naših vina.“ – objašnjava nam Vanja.
Osim u vinariji vina i rakija Vinarije Radošević su na kartama pića u restoranima „Forum“ i „100 manira“ u Podgorici i u hotelu „Mediteran“ i njegovim restoranima u Bečićima.
Kad zvono zazvoni u vinogradu Radoševića
Vinogradarsko zvono ima posebno mjesto i simboliku, a nabavio ga je kod prijatelja u antikvarnici, za njega je bila svojevrsna aukcija, ali je imao prednost kao prijatelj da mu pripadne. Mnogi vinogradari su ga pitali da im ga proda... ali to je zaista antikvitet. Zvono potiče iz starih vremena kada je bio običaj da se na tom zvonu zvoni, u znak početka ili kraja berbe, početka svečanosti...
Vanja je izuzetno skroman, ni jednom riječju ne hvali svoja vina ali treba biti ponosan jer su on i brat, porodica i njegova Milica sve sami postigli, a vina su izvrsna – tek će se o njima čuti! Za sada ko god je probao vina imao je samo riječi hvale, a to potvrđuju i svakodnevni upiti za kupovine i posjete vinariji. I mi smo se itekako uvjerili u kvalitete vina, a uz obilnu gozbu koju nam je porodica Radošević pripremila, nije nam se odlazilo u vrelu podgoričku betonsku noć... U vinogradu je i ljeto najljepše. Sjutradan nas nije boljela glava.
Tik pored vinograda nalazi se konoba – mini muzej, u kome su s ljubavlju i pažnjom donošene stvari na koje bi Vanja nailazio u raznim prilikama a i na raznim mjestima koje imaju značaj, simboliku i važnost za njega. To je odraz njegove ličnosti, onoga što voli, ali i dijeljenja sebe na neki način sa gostima.
Vanjino gostoprimstvo zaista nema cijenu, čini mi se da je on ustvari takav, drugačije ne bi ni umio ni znao, dočekuje s osmijehom goste i dijeli s njima svoju radost življenja. Uz njega je njegova porodica ali ono što mu daje vjetar u leđa je ljubav, podrška i razumijevanje, dijeljenje strasti koju on ima za vinograd i vinarstvo od njegove partnerke Milice. Ona, kao ni on u početku nije znala ni o vinogradu ni o vinima mnogo, ali je Vanjina ljubav i nju osvojila, i ovako i za vinograd. Vanja je čovjek satkan od emocije, kaže sve je ljubav i u ljubavi.
Ovaj skromni vinar ima vino od koga kad uzmeš gutljaj pod 1. ne trnu nepca i ne mrštiš se, pod 2. ne boli glava sjutradan, 3. vino klizi lagano i pitko je i pod 4. je ono što Vanja kaže „najvažnije mi je bilo da napravim vino koje čini dobro onom ko ga pije i da znamo šta pijemo, da mogu čak i djetetu dati gutljaj vina i da ne brinem.“
Skromnost, ljubav, dobrota, odsustvo ega, želja da udovolji ljudima oko sebe i učini sve da im bude dobro i lijepo, kako dok piju njegova vina gdje god da su, tako i kod njega u vinogradu i u konobi Vanju čini srećnim. Milica je uz njega u svemu tome. To jeste ljubav i snaga koji su najjači pokretač a velika djela.
Satovi su simbol koji ima svoje ozbiljno mjesto u konobi
„Ustajem u 5 sati svako jutro zbog vinograda, ništa mi nije teško, ni da uradim ni da naučim, kao što mi nije bilo teško ni u mom poslu sa satovima.“
Vanja ističe veliku pomoć svog prijatelja Nemanje, ali i Biotehničkog Instituta i Ministarstva poljoprivrede za koje ima samo riječi hvale, i konstatuje da ne bi mogao postići ovo što je postigao bez subvencija i podrške tog ministarstva koje kako ističe zaista brine o vinogradarima.
Vanja kaže da njegov životni moto i stil u potpunosti oslikava pjesma Miladina Šobića „Džemper za vinograd“, i da u svakoj prilici kada su druženja i veselja a i „za svoju dušu“ voli da sluša tu pjesmu... A ja bih za Vanju rekla da ne sumnjam da ga čeka sjajna vinarska budućnost, ima i sad odlična vina, čekamo kupažu da je zajedno probamo i proslavimo. Jer vinograd Radoševića miriše na radost i na slavlja... a jesen stiže, sezona svadbi, mi očekujemo jednu u vinogradu...
